Kada bi moje srce zavrtjelo globus i nasumično ubolo na jedno mjesto, zasigurno bi me odvelo ka Crnoj Gori. Pored država između čijih se granica prostiru milioni kvadratnih metara, ja biram Crnu Goru, dovoljno malu da mi stane u srce i da je ponesem sa sobom kuda god da krenem. Granica dovoljno širokih da zagrle sve moje snove. Dovoljno veliku da joj se uvijek vratim. Dovoljno tihu da smiri svaki moj nemir. Priroda nije štedjela. Od plišanih brda pod kojima je ušuškano primorje, do najviših vrhova na hladnom sjeveru, prostiru se granice najljepše zemlje na svijetu. Pod komadom plavog neba sunce sija jače nego igdje a pod njenim noćnim nebom najjasnije vidimo našu zvijezdu vodilju. Njeno more je dovoljno bistro da iskristališe svaku našu misao i odagna svaku muku kada se zagledamo u dubinu. Dovoljno je slano da nam zaliječi svaku ranu. U mojoj zemlji ima dovoljno svega što nam srce traži. Ono što nedostaje posljedica je nas, koji živimo u njoj.

Svaki kamen spoticanja koji bi me naučio lekciju, i svaka grana za koju bih se uhvatila pri padu, izrodila je iz zemlje obilježene krvlju predaka koji su se borili za opstanak našeg naroda, za našu slobodu, za državu koju ćemo vjekovima moći nazvati svojom. Za zemlju u koju su vjerovali da će njihovim potomcima pružiti najtoplije ognjište i najsigurniju luku u koju će uplovljavati poslije svake oluje koja guta cio svijet. To Crna Gora i jeste, utočište i moja mirna luka. Miljama daleko, gdje god bih se našla, sa kakvim god se prilikama suočila i kakve god šanse bi mi bile pružane, euforija nikada ne bi bila veća nego kada bih u rukama držala nepovratnu kartu leta za Crnu Goru. Nažalost, često su moje ambicije, kao i većine nas mladih, na prvi pogled neostvarive u našoj maloj državi. Normalno je da pripadnici mladih generacija imaju pogled uperen ka budućnosti, ka onom što će nam omogućiti komunikaciju sa svijetom i načinom života koji nam po godinama koje imamo, pripada. Mi maštamo o krovu svijeta, o velikim industrijskim gradovima, dalekim i hladnim zemljama, ne znajući da nam je krov svijeta pod nogama. U tuđini samo postajemo još jedna grabljiva duša u vrvi gladnog naroda. Ono po čemu se razlikujemo je da je naša želja veća, ambicija jača, a takva je zahvaljujući odrastanju u Crnoj Gori, zemlji koja nam je pružila spokojan san u kojem smo izmaštali o tom krovu svijeta. Plašeći se da oni ostanu nedosanjani i žureći da ih probudimo u javi, odlazimo u nepoznato. Mi bismo voljeli da nam neko pokaže kako se u snove ulazi i kako se u njima ostaje budan. Zato u žurbi odlazimo, ne znajući da je svaki san koji smo odsanjali pod plavetnim nebom, pod njim i ostvariv.

Ljudima se često čini da je život poput neke teške igrice. Taman kada se jedan problem riješi, nastaje novi. Zapravo, od takvih trenutaka života kreće nevolja. Tok čovjekovih misli počne da ga vodi sporednim putevima na kojima se pita da li bi bilo lakše kada bi se nalazio negdje drugo u svijetu, kada bi imao bolji posao, kada bi novčano bio stabilniji. I tako u nedogled. Međutim, probleme ne možemo da riješimo razmišljajući na isti način kao kada smo ih stvarali. Problemi se rađaju i umiru gdje god na ovom svijetu bili. Jednake su težine, nosimo ih sa sobom, stvaramo ih sami. Isto tako je i sa željom za potencijalom, za uspjehom, ambicijama, prilikama. One su svuda jednako ostvarive. Naše ruke su vrijedne bilo gdje u svijetu. Uložimo ih u našu zemlju. Možda ih u njoj manje novčano vrjednuju, ali zasigurno su više vrijedne kada ih ulažemo u napredak, kada ih ulažemo u zaostavštinu koja će dočekati neke nove generacije. Jedino ostajući na rodnom tlu možemo da se odužimo precima koji su svoje ruke bezuslovno trošili, iz ljubavi, nesebično, ne tražeći ništa zauzvrat.

Naravno, ne možemo zanemariti činjenicu, da  živimo u svijetu velikog biznisa, u vrijeme tehnoloških napredaka. Novac je ono što je veliki pokretač svega, a naš životni uspjeh se, nažalost, mjeri količinom zarađenog novca. Vjerovatno je zbog toga pozivanje na bilo kakve ideale i više ciljeve uzaludnije i besmislenije nego ikada prije. Znanje i pamet su zamijenjeni snalažljivošću i podlošću. Ali, ima nade. Poslije industrijske ere i visokotehnološkog doba, naša civilizacija polako ali sigurno ulazi u doba povećane svjesnosti. Takve promjene predstavljaju plodno tlo za buđenje svijesti kod ljudi. Zato treba čvrsto stati i poručiti svima da otkažu svoje letove, i ostanu!

Jezičke i kulturne razlike su nešto što je vjekovima simbolizovalo i jačalo jedinstvenost Crne Gore. Te vrijednosti su uvijek predstavljale izazov da se ona održi i razvija kao jedinstvena regija. Sve ono što se vjekovima njegovalo, usljed konflikata, kriza i ratova, djelimično je narušilo naš napredak i naše kulturno bogatstvo. Došli smo do alarmantne situacije u kojoj se naša zemlja suočava sa masovnim migracijama ljudi u druge, najčešće evropske države. “Ispiranje mozgova” velikih, obećavajućih sistema, predstavljaju golem problem za razvoj naše države, kako na socijalnim tako i ekonomskim poljima. Zanemarujući sve kvalitete koje Crna Gora pruža, ljudi slijepo vjeruju nekim drugim sistemima koji godinama aktivno utiču na procese koji se dešavaju u našoj državi. Narod nesvjesno odlazi, ne znajući ni šta traži, ni šta će naći, a prethodno ni ne zahtijevajući nikakve promjene, ne boreći se za svoje želje i prava, i ne pokazujući nikakvu volju za ostanak. Znam i vjerujem da bi sve bilo drugačije da smo se u prethodnih nekoliko godina istinski potrudili da na vrh liste prioriteta stavimo zahtjeve koji bi polako ali sigurno do sad već doprinijeli promjenama i stvorili uslove za život po našim prohtjevima. Zar naša domovina nije to zaslužila? Da se potrudimo da naše želje makar jednom budu iznad političkih dešavanja, iznad ambijenta pesimističke političke borbe, iznad uticaja država koje su prepoznate kao one koje našem narodu nude raznolike “pogodne” uslove, one koje godinama serviraju laži u koje poslije toliko ponavljanja počinjemo da vjerujemo. Demokratski život, jednakost, edukacija, mobilnost, zaposlenje. Sve te navedene, obećavajuće pogodnosti trebale su probuditi želju, ali ne za odlaskom, već za ciljem da se one ostvare u našoj državi. Dugo vremena smo trpjeli i podnosili nešto što nam smeta, jer cjelokupan ljudski život zahtijeva toleranciju među ljudima. Tolerancija je pitanje opstanka zajednice i kulture, a uspješna je ako je uzajamna. Međutim, nekada je potrebno biti netolerantan prema stvarima koje nam ne odgovaraju. Borba za ostvarivanje ljudskih prava je dugotrajan posao, a da bi se obavio potrebni su upornost, odlučnost i znanje. Ne kažem da ljudska prava u našoj državi ne postoje, ali čim odlazimo, očigledno je da su ona ugrožena i da nam ne odgovaraju. Postoji više faktora koji nam otežavaju borbu. S jedne strane to smo mi, ljudi, ponekad nedovoljno uporni. Većina nas odustaje u prvoj neprilici ili nepovoljnom odgovoru nadređenih. Moramo se navići da na najvećim raskrsnicama života ne nailazimo uvijek na znakove. Za borbu su potrebni snaga i istrajnost. Snaga da otpustimo sve ono što bismo mogli da imamo u drugoj zemlji, sve ono što je samo priviđaj, i da shvatimo da je to što smo zamislili jednako ostvarivo i u našoj zemlji. Drugi razlog koji nas sputava je prividno zatvoren put, mala važnost naših zahtjeva, nedovoljna otvorenost organa u državnom sistemu. Možda je taj put djelimično zakrčen upravo zbog našeg stava uzrokovanog višedecenijskim nedostatkom političke kulture građana, suštinskog nepoznavanja uloge vlasti i onih koji to nisu. Da bi se to promijenilo i da bi demokratija stvarno postojala, moramo da se oslobodimo slijepe naklonosti političkim vođama. Građani u demokratskom sistemu prepuštaju svoje želje odabranim „predstavnicima“ koji su za taj posao plaćeni, umjesto da se zajednički bore za svoje želje. Princip je, dakle, jednostavan. Demokratska vlast mora da pokaže veću spremnost da obrazuje demokratsku javnost i da je uključi u djelovanje. Problemi koji se, takođe, provlače kroz novije doba Crne Gore su neobrazovanost, lakomislenost, nekritičnost i konformizam u siromaštvu, koji se ispoljava neprestanim žaljenjem. Međutim, i ti problemi su rješivi većim obrazovanjem i širenjem svijesti. Često nailazimo i na problem koji se naziva mentalitet. Svjesni smo velikog broja problema koji imaju srednjovjekovni karakter, kao što su pokornički mentalitet, pretjeranost u patriotizmu, ali ozbiljnih tendencija da se to promijeni – nema. Ako ne postoji težnja ka novijim standardima, učenju i radu, i ako ne postoji volja da se novi standardi prihvate, onda nema ni napretka. Borba predstavlja dužnost, predstavlja žrtvu i predstavlja teret. I to je jasno. Šta god da čini napredak, ono dolazi kroz smjelost a ne kroz prilagođavanje i ćutnju. Naš glas će biti recipročan našoj želji. Nigdje nas uspjeh ne čeka serviran. Moramo biti veliki i glasni, poput velikana koji su se borili i umrli za našu zemlju. Zato su i ostavili trag. Zato su se izborili, da bi nam dali slobodu da postignemo sve što želimo na rodnom tlu i da poslije njih nastavimo da dokazujemo kolika može da bude snaga našeg naroda. Takođe, ne srljajmo, ne pretjerujmo. Svjedoci smo posljedica pretjeranog razvoja društva, šteta koje su već viđene u svijetu, baš u državama ka kojima mi težimo. Ono što je pogađalo te zemlje je prevelika gustina naseljenosti i iscrpljivanje životnih resursa (rezervi nafte, čiste vode, čistog vazduha, ulja, drveta). Budimo svjesni da snažno ubrzavanje istorije, nagle promjene životnih i radnih uslova često izazivaju i ugrožavaju čovjekov psihički, fizički i duhovni integritet. Nemogućnost psihičkog prilagođavanja čovjeka da prati brže i komplikovanije procese u savremenim krajevima je sve češće. Ne birajmo uvijek lakši put, nerijetko je pravi baš onaj teži. Pokažimo našoj zemlji da je vrijedna truda i ne izdajmo je.

Prestanimo da živimo predani vremenu. Sve rjeđe se usuđujemo da izgovorimo riječi koje znače upravo ono što želimo. Zato život često ima miris tihih rastanaka. Naše potrebe ostaju nezadovoljene, mi usamljeni, razočarani. Zato ostajemo da sanjarimo i, pakujući se za put, za kofer zakačimo klupko tuge. Da se razmota koliko god smo daleko, da nas podsjeća čemu se vraćamo i ko nas uvijek čeka. Trčimo i susrećemo se sa samim sobom, gubeći se u tim daljinama, tragajući za sopstvenim identitetom, inspiracijom i autentičnošću, umjesto da otkažemo kartu i ostanemo. Ne zatvarajmo vrata pred glasovima svog srca, ne zidajmo prozor veći od kuće. Crna Gora je naša kuća. Stvorimo život iu onog što pokušavamo da usmrtimo. Ne dozvolimo da nas pokoleba neko čije lice odaje tama, a ne svjetlost. Vjerujmo u ostvarenje svojih ciljeva i obećajmo onome koga posmatramo u ogledalu da će njegova domovina biti njegova jedina nada i njegov najveći uspjeh.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.