![\"](\"http://www.pcnen.com/images/portreti/slobodan_pejovic1.jpg\")
Hercegnovljaninu Slobodanu Pejoviću, bivšem crnogorskom policajcu koji je prvi javno progovorio o deportaciji iz Crne Gore građana BiH islamske vjeroispovijesti nakon početka rata u BiH, nepoznate osobe su polomile stakla na automobilu, javlja TV Vijesti.
Pejoviću je više puta ranije prijećeno, a jednom je i fizički napadnut.
Pejović je u izjavi za TV Vijesti rekao da će onoga ko se bude bavio zločinima iz perioda deportacije "tragovi krvi tih nesrećnih nevinih ljudi odvesti do jednog hercegnovskog ljekara koji je, u to vrijeme, operisao kalašnjikovom".
On je rekao da je spreman na saradnju sa policijom, te da nema namjeru da seli iz Herceg Novog.
Podgorički advokat Radomir Prelević, čija kancelarija zastupa porodice deportovanih građana, koje su kasnije snage bosanskih Srba likvidirale, rekao je da se nada da će državni ograni ovoga puta učiniti sve da istraže slučaj napada na Pejovića i da će zaštititi ovog svjedoka.
Aleksandar Saša Zeković, istrazivač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori, povodom napada na Pejovića obratio se direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću i od njega zatražio učini "sve što je potrebno kako bi policija i društvo u cjelini iskazali punu podršku građanskoj i profesionalnoj hrabrosti i odgovornosti bivšeg policijskog inspektora Pejovića i pružili mu svu potrebnu zaštitu".
Umjesto da slavimo Slobodana Pejovića, da ga uzdižemo, poklanamo dužnju pažnju njegovom gestu, ističemo kao svijetli i rijetki primjer u ratno-fašističkom ludilu u kojom je Crna Gora svim svojim bićem učestvovala, u “reformisanoj”, demokratskoj”, slobodnoj, antiratnoj” Crnoj Gori, taj čovjek je stalno izložen što prijetnjama što napadima. Valjda je cilj ušutkatui ga, protjerati, da mu se smuči sve, kao što se mnogim iskrenim humanistima i izvornim suverenistima smučilo.
Ratni huškači, pljačkaši ove i one vrste, isljednici, tužitelji u montiranim političkim procesima, vikend ratnici i pijani komandanti su naša mjera poštovanja i uvažavanja. Takvi napreduju, zauzimaju visoka mjesta u Državnim organima, Upravi, Skupštini, raznim komisijama, diplomatskim predstavništvima…
Slobodanu Pejoviću je namjenjen progon. Takvi nam ne trebaju. Trebaju nam lažni svjedoci, lažne skorašnje istorije. Oni su štićeni od Državnog aparata ovi drugi su na udar tog istog aparata.
Sramota, za Državu i sve nas.
Slobodana Pejovića sam upoznao nedavno, na sastanku u Podgorici povodom inicijative za formiranje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije (REKOM). U potpunosti se solidarišem sa ovim čovjekom i divim se njegovoj hrabrosti i poštenju.
Je li moguce da u ljudima kojima smeta g-din Pejovic ima toliko zla, da i poslije toliko vremena i zuluma koje su pocinili, ne mogu u miru sacekati kaznu. Kazna ce svakako stici, u to budite uvjereni…
Za to sam da se svaki tip nasilja treba zaustaviti i osuditi, niko nema pravo oduzeti ljudckom bici pravo na zivot i unesreciti porodice…..
Sve sto se desavalo i desava na podrucju Herceg Novog niti je bilo niti ce biti pod zastavom Crne Gore jer je gradonacelnik
Mandic ne priznaje, krivce treba traziti pod srbijanskom zastavom jer su devedesetih a i danas rovarili na tom podrucju. Crnogorci i Crna Gora su sirom otvorili vrata za sve izbjeglice a znamo ko zazire i boji se Islama.
Ovi sto se tobos stide imaju razloga de se stide.Nesreca je Crne Gore sto im daje za pravo da pisu i kompromituju Drzavu i Vladu
Crne Gore, zeleci da prebace krivicu na nijih a sami operu (krvave) ruke.Pejovica podzava svaka normalana osoba i neka stoji iza svega, neka se kazne zlocinci, nazalost mnogi ,,doktori,, i popovi su ,,operisali,, u tim
suludim godinama, ne ponovile se kaze normalan svijet, mada danas ih ima jos koji hoce nemire i ratove a opet sve zbog velike Srbije…..
Zasto gospodinu Pejovicu se ne pruza kompletna zastita? Mozda oni koji trebaju da mu pruze zastitu, boje se istine koju ce Pejovic iznijeti na sudjenje. Poznato je, koje naredjivao deportaciju muslimana, kod onoga zlocinca sto je danas u Hagu. Poznato je, da i poneki koji su danas na vlasti, odobravali su, pa makar i precutno, to deportovanje. Poznato je, da i ovi koji su u danasnjoj opoziciji, dali su puni doprinos, da se ti nevini ljudi i zene, samo zbog toga sto su ONE vjere, izruce zlocincima. Poznato je sve to. Zasto se neki boje istine? Zastititi Pejovica, znaci odbraniti ponos i dostojanstvo svoje drzave, koja treba da se ‘uspravi na noge’, i da ponovo pocne da postuje jednako svakoga svoga gradjanina.
Treba najhitnije zastititi Pejovica, da bi smo jednom za svagda, potpuno rasvijetlili progon muslimana iz zemlje, u kojoj su trazili da spase svoje zivote. Vrijeme je. Ne trebaju neki politicari vise da nas obmanjuju.
Gospodine Vukovicu,
Od kada sam upoznat sa gestom Slobodana Pejovića, trudim se da afirmišem kako njega tako i taj rijetki svjetao primjer u onom vremenu ludila. Kako nijesam član nijedne partije, NVO, niti bilo kakve interesne ili druge grupe koja ima neku moć, već običan poluslobodan gradjanin, taj moj pokusaj je slabašan, zanemarljiv u odnosu na žrtvu i čast koju je pokazao gospodin Pejović. Vidjevši da Crna Gora najblaže rečeno ingnoriše njega i njegov gest, štaviše da ga pokušava zastrašiti, eliminisati na ovaj ili onaj način, svojevremeno sam kao pojedinac uputio pismo zvaničnom Sarajevu da nagradi G.Pejovića kad već Crna Gora neće. Tragom te moje inicijative, Kongres Bosnjaka Sjeverne Amerike mu je dodijelio nagradu za humanost a od moje malenkosti je traženo da je pored ostalih, pismeno obrazložim.
Pišući mnogo prije toga, ovako kako ne znam i ne umijem, nekoliko afirmativnih članaka o gospodinu Pejoviću, jednog dana mi je zazvonio kućni telefon. Pozvao me je upravo gospodin Pejović, našao je neki moj text, potrudio se da nadje broj mog telefona i da mi se zahvali na njemu. On meni da se zahvali? To mogu samo ja, njemu i ljudima poput njega, ako ih ima.
Tek kasnije smo se lično upoznali, veoma kratko, na minut što bi se reklo.
G. Crnogorka,
“Ovi sto se tobos stide imaju razloga de se stide.Nesreca je Crne Gore sto im daje za pravo da pisu i kompromituju Drzavu i Vladu”
Ja se dosita stidim. Možda bi me trebalo zbog toga javno strijeljati ili objesiti na trg.
G. Crnogorka,
Mislio sam da je Herceg Novi pod ingerencijom Države Crne Gore, da policija, sudstvo, tužilaštvo imaju jurisdikciju i nad Herceg Novim. Sad vidim, iz vašeg komentara da nemaju. Da je tamo sve pod kontrolom gradonačelnika Mandića. Da je živ Beogradski nepomen, vjerovatno bi on bio kriv za sve.
Usput, molio bih Vas za par odgovora, ali konkrentnih:
-Kako to da je Milan Radović, Sekretar Skupštine Crne Gore kada se zna da je bio Javni Tužilac u montiranom političkom procesu liderima SDA za Crnu Goru. Da je kao takav optužio slijepog čovjeka da je terorista-snajparista. Da je bio na telefonskoj vezi sa siljednicima dok su ovi zvjerski mučili uhapšene. Da je na sudjenju izjavio da “nema dokaza” ali da traži dugogodišnju robiju za “slijepog snajperistu”?
-Kako to da je Slobodan Leković, Predsjednik Komisije za konflikt interesa, na Dubrovačkom ratištu, u Konavlima, “prikupljao” dječije patike?(postoji tonski zapis o tome)
-Kako to da je Miraš Radović, ministar Pravde istaknuti dubravački ratnik?
-Kako to da je Predsjednica Vrhovnog Suda, gospodja Medenica, svesrdno podržavala “oslobadjanje” Dubrovnika “u skladu sa tadašnjom državnom politikom” kako ista izjavi.
-Kako to, da je sad, na poslednjim izborima u Kotoru, nosilac liste DPS-a g. Kašćelan, komandant jedinice na Dubrovačkom ratištu “koji je branio svoj narod” (u Dubrovniku!?), kako sam izjavi? Usput Kotor gravitira Dubrovniku možda više nego Podgorici. Vjerovatno će Dubrovniku biti“veoma drago” da saradjuje sa takvim partnerom na ekonomskom, putnom, turističkom i drugim planovima!
A kako to, da se,na drugoj strani permanentno dešava sve ovo što se dešava gospodinu Slobodanu Pejoviću?
Na kraju da kažem, za one koji nijesu upoznati, da je g. Slobodan Pejović, osim što želi da svjedoči o deportaciji, u tom vremenu kao inspektor Hercegnovskog MUP-a po dobijenom zadatku priveo 2 Bošnjaka. Kada je vidio koja im se sudbina sprema, pustio ih je, pokazao im vrata za bijeg, satavljajući na kocku svoj život i život svoje porodice.
Ja samo mogu da mu se divim i da ga beskrajno poštujem.
Pejovic je na meti onih koji vec vise od 16 godina zataskavaju istinu o hapsenju i deportaciji bh. izbjeglica sa Crnogorskog primorija. On je na udaru onih koji bi sa teroristckim metodama da se oslobode svjedoka. Za nepovjerovati je da policija uvijek izlazi sa istim podacima istrage, ‘napadac nepoznat’! Sta vam se cini da li to nemoc policije ili njihovo saucesnistvo u teroristickom cinu?
Dok vlasti u CG sute i stite one koji su odgovorni za hapsenje i deportaciju, kao i ove sa koji namjeravaju ukloniti svjedoka, koristim priliku da Pejovicu uputim makar na ovaj nacin podrsku, da izdrzi. Bog da ti je na pomoci!
Sve to što ođen pričate i što sam čujo o drugih vjerujem da je to sve bilo tako.Pošto ni ja niti iko moj nije u to učestvova ili stradao mogu ladnije da razmišljam.Pa se pitam da je ko iz tog rukovoćstva odbijo da izvrši naređenja,koja su svako zna dolazila iz Beograda,što bi sa njima bilo?Po mojem završili bi u višim mukama od nesrečnih izbjeglica.A sad kad čujem kako preživjeli i oni koji su izgubili svoje u tim zbjegovima osuđuju više ove kod kojih su pokušali naći zaštitu nego one koji su ih naćerali da bježe ispada mi nekako to čudno.Takvi događaji nijesu iznenađenje u ove krajeve i nema kuće koja nekog ne oplakuje za tim sličnim sudbinama ali uvijek su glavni krivci bili oni od kojih se bježalo a na obraz onih koji nijesu mogli ili nijesu šćeli da ih zaštite.Ovo ja ne zborim da bih nekog branijo ili omalovažava žrtve nego što sam i ja nekad osuđiva svoje seljane i razmišlja da čitavo selo zapalim.Pa kad su mi drugi objašnjavali događaje uviđejo sam da su seljani iz raznoraznih razloga morali postupat kako su postupali jer nije samo u pitanju život čovjeka nego i njegove čeljadi.U masovnom ubijanju i bačanju u jamama neko se izviče nepovrjeđen pa nije čudo ako se ko i ođen izvuče,ka što oće,od zaslužene kazne i crnog obraza.Uvijek je bilo da je rat ‘nekome rat a nekome brat’.
Gospodinu Pejoviću svaka čast i da živim u blizinu Njega gledao bih da sam mu pri ruci.Pa sve te jade što je doživijo više krivim građane nego policajce jer vjerujem da je bilo očevidaca.
Prica o gospodinu Slobodanu Pejovicu je prica o vremenu sadasnjem, i autoritarnom sistemu koji kontrolise sve sto se krece Crnom Gorom. I to, sistemu koji nikad nije stitio pione u koje Vec sada spada, ocigledno, citav narod – vec samo one nedodirljive koji se nalaze na samom vrhu. Da sudbina Pejovica zahtijeva zrtvu nekoliko gresnih piona to bi se lako ostvarilo, jer takve vlast pusta niz vodu vrlo lako. Strah da proces moze podici letvicu na visoke nivoe podupire i rezira zlehudu sudbinu Pejovica. Nadam se, da se u svemu tome vlast nece preci onu tananu crta poslije koje nema povratka i na koju nema pravo.
A sve ostalo je Zipp vise nego jasno obrazlozio, u potpunoj kompatibilnosti s logikom i zdravim smislom.
Ujedno,
volio bih da me neko podsjeti da li osim Srdjana Aleksica iz Trebinja, koji je polozio svoj zivot braneci svog druga Bosnjaka, i Slobodana Pejovica koji je postupio humano i covjecno u mjeri u kojoj je mogao to da ucini – postoje primjeri medju drugim narodima koji potvrdjuju da svuda ima razumnih ljudi?
Dakle, da li osim ovih ljudi ima takvih i drugdje? Da li postoje imena i prezimena Hrvata i Bosnjaka koji su pravili podvige stiteci ljude u nevolji druge nacionalnosti, stavljajuci pri tom svoj zivot na kocku?
Gospodine Grubač,
Bilo ih je koliko hoćete. Navešću Vam primjer mog zeta(drugi pas), da ne idem dalje,, rodjenog Cetinjanina, uglednog gradjanina Sarajeva. U ulazu u kom je stanovao a koji je bio “mješovit” kao svi manje-više u Sarajevu, stanari zgrade su na smjenu čuvali ulaz i nijesu dozvoljavali nikom u njega da udje osim samih stanara. Jednog dana je došla TO BIH tvrdeći da iz jednog stana djeluje snajperista. Stanari su pozvali mog zeta, koji im nije dozvolio da udju, tvrdeći da takvih nema u njihovom ulazu. Uprkos tome što je bio uglednan i poznat gradjanin, bio je izložen prijetnjom smrću zbog suprostavljanja i nedozvoljavanja da udju. Ipak im se uspio suprostaviti. Nijesu ušli.
Mnogo kasnije se ispostavilo da je doista jedan njihov komšija, bivše vojno lice, djelovao snajperom iz svog stana.
Ubijenom Trebinjcu Srdjanu Aleksiću svaka čast i beskrajno poštovanje. Upoznat sam sa njegovim ljudskim i humanim gestom. Svoj život je založio za život svog druga, druge vjere. Dao je za njega, to što je jedino imao, svoj život. U Novom Sadu je jedna ulica dobila njegovo ime, u njegovu čast i čast njegovove žrtve. Možda će i Podgorica to isto uraditi!
Dopuna:
U knjizi “Dobri ljudi u vremenu zla” koju je napisala unuka Josipa Broza(zaboravio sam joj ime) ima desetine primjera koje svjedoče o baš tome što Vi tražite kao primjere, gospodine Grubač. Preporučujem Vam je.
Ja sam dobro poznava Milana Srbina. Nekada sam opisao njegovu ljudsku humanost koju je pokazao prema jednoj Albanki sa troje malo djece. Kada je bio onaj opsti haos na Balkanu, kada su kolone izbjeglica spasavale svoje zivote, bjezeci od progonitelja. U jednom gradu nasao se Milan koji je dobro poznavao albanski jezik. Zena je prolazila ulicom sa troje uplakane djece. Molili su mamu da im da nesto da jedu. Ponavljali su: “Mama mi smo gladni”. Cuje to sve Milan, koji je odavno bio poznat u njegovog kraju gdje je zivio, kao veliki humanista. Zamoli on zenu da podju do prve radnje gdje se servira i prodaje hrana. Nahrani on Albanku sa troje gladne djece. Prica se ovdje ne zavrsava. Stupi u kontakt preko svoga mobilnoga sa albankinim bratom i muzem, koji su tih dana bili negdje daleko. Zamolise ga Albanci da im spasi zenu i djecu. Sve je Milan sredio. Dao dosta, platio za put i spasio zenu i djecu.
Prosle su nekolike godina od tog dogadjaja. Albanci su pronasli Milana u Sidneju. Rekli su mu, spasio si nam zenu i djecu, sad mozes da biras lijepi stan za sebe, oni ce sve to platiti. Milan nije htio da prihvati to, rekao je njima na albanskom jeziku, da se vise nebi osjecao kao covjek, kad bi naplatio tu svoju humanost. Ima jos humanista, istina, puno njih zbog skromnosti ostaju anonimni.
Slucaj gosp. Pejovica je jedan od onih koji zahtijevaju opsti konsenzus po pitanjima solidarnosti i osude, kako politickih subjekata, nevladinih organizacija, tako i gradjana uopste (mada bi eventualna solidarnost koja potice iz redova vladajuce partije bila, po mom misljenju, licemjerna). Solidarnost je, takoreci, obavezna pred primjerom covjeka koji strada samo zato sto je u odredjenom istorijskom trenutku humano i hrabro postupio.
Treba reci, medjutim, da je u jednom nedavnom slucaju (potpuno drugacijem od ovoga, ali jednako ozbiljnom) kada je jedan poznati sportista dozivio brutalnu policijsku torturu i jedva ziv ostao, izostala opsta solidarnost. Tada su pojedini politicki subjekti i nevladine organizacije cutali “kao zaliveni”. Nijesu im, valjda, odgovarali nacionalno osjecanje ili politicki pogledi zrtve.
Sve dok pitanje opste gradjanske solidarnosti bude zavisilo od toga kako se zrtva nacionalno izjasnjava, ili kakva su joj politicka opredjeljenja, imacemo potvrdu da zivimo u jednom bolesnom drustvu.
”Crnogorci i Crna Gora su sirom otvorili vrata za sve izbjeglice” – a potom ih je ratni premijer (onaj kome se omrznuo šah zbog šahovnice) proslijedio na strijeljanje.
Da nema Pejovica i Aleksica,
koji vracaju vjeru u zivot i suzivot,
i svijetle kao STELA NOVA, nad balkanskim tamnim nebom, jedini HEROJI proshlih ratova,
sa ovom masom i sivilom balkanskom, se poshtenom chovjeku ne mili zivjet, toliko prvrtacha i naZijonalista, puni mrznje a prazne chuture, koji sve vagaju na isti kantar, brojeci krvna zrnca.
Ja sam pokushao da zahvalim Gospodinu i HEROJU nashega doba, ali je moja ponuda odbijena, shto mi nije lako palo, ali taj gest nije umanjio moje iskreno divljene i simpatije za takvu ljudsku GROMADU, medju pigmejima je Pejovic, Guliver, za mnogima od tih i takvih pigmeja, nebi suze prolio da ih Guliver zgazi.
Ishod ove ‘koljačka deportacija’ najbolje može objasniti ona igra ‘bote’
Ta igra koja se zvala ‘bota’ u kojoj igrač svoju ‘botu’ u ovom slučaju svoju ‘koljačku deportaciju’ prebača na drugog-pere ruke,dodirom drugog onog koji je spor u bježanju.Kad svoju ‘botu’-‘koljačku deportaciju’ izvrši,istorijski vjekovima poznati MARATONAC-BJEŽTE PETE POSRANE GUZICE,pa nije čudo što je,istorijski gledano,ta ‘bota’-‘koljačka deportacija’ ostala da se pripišuje onom koji,opet istorijski gledano,nikad nije bijo vičan udarat petama u guzicu.Krivica crnogorskog rukovoćstva u vrijeme deportacije-klanja Muslimana je ‘sađenje tikava s đavolom’ koje je u Crnu Goru započelo kad su đavoli-SRPSKA SVITA SRBIJE uspjeli poznatom KRNjOM PODGORIČKOM SKUPŠTINOM da ondašnjim korumpiranim SILAMA EVROPE podmetne MUDA umjesto BUBREGA,odnosno LAŽ da su Crnogorci i Srbi jedno isto t.j. da su,tragovima prošlosti gledano,isti oni-što im je sloboda preča od glave i oni-kojima je prkno preče od slobode.Država Crna Gora je odgovorna samo za ono što je činjela kad je bila država do 1918g. i od kad je obnovljena 2006g. ostalo,ka i ova deportacija,je igra đece s ‘botom’.