Piše: Nika Šintić

Posljednjih godina europske zemlje bilježe znatan uzlet konzervativizma, čiju smo ovih dana dobili službenu potvrdu i u domaćem političkom asamblažu. Ujedinjujući faktor na širokoj desnoj fronti bio je i ostao priljev migrantskog stanovništva, no kao snažno sredstvo mobilizacije ističe se i pitanje rodnih identiteta. Iako ne manjka ljevičara koji će prava LGBTIQ+ populacije proglasiti rubnom temom, čije oslovljavanje u odnosu na ozbiljnije probleme poput rasula javnih institucija, klimatskih promjena, ekonomske krize i propasti Hajduka nosi tek sekundarnu važnost, čak će i njima biti teško zanijekati da se (nominalno, ni slučajno normativno!) različite struje na horizontu političke desnice okupljaju upravo preko pomno izgrađene prijetnje “rodne ideologije.” Prisutnost i, štoviše, forsiranje ovoga pojma u javnom diskursu stvorilo je potrebu za naučnom refleksijom nad čitavim problemom, što nas dovodi do projekta Resist.

Riječ je o interdisciplinarnom pokretu otpora antirodnim politikama u suvremenom europskom kontekstu, koji 2022. godine okuplja desetak europskih organizacija u jedinstven istraživački konzorcij financiran sredstvima Europske unije. Narednih godinu dana znanstvenice i učenjaci uključeni u projekt posvećuju mapiranju antirodnog diskursa kroz analizu parlamentarnih rasprava i medijskih izvještaja u nekoliko europskih zemalja. Ova prva od pet zamišljenih faza projekta okončana je krajem prošle godine, a njezini rezultati predstavljeni su na webinaru održanom u travnju 2024.

Ono što se, kako otkriva sveučilišni profesor i stručnjak za medije Gavan Titley, nameće kao jedna od temeljnih istina o rodno diskriminatornom politikantstvu u Europi jest njegova kompleksnost, raznolikost i kontingencija. Karakterizira ga i opetovana ideološka agitacija te politički oportunizam, što pak pretpostavlja promjenjivost teorijske osnove na kojoj počiva, ali i fluidnost meta na koje se okomljuje.

Ipak, neosporan je element dosljednosti u prozivanju ravnopravnosti te napadanju rodne i seksualne diverzifikacije. Štoviše, ujedinjavanje u obrani od ovog višeglavog zajedničkog neprijatelja konzervativnim je strankama ključno pri prodoru u širu javnu sferu, omogućenom ponajprije inscenacijom kontroverza što rodnu problematiku uokviruju u prijetnju slobodi govora, demokraciji, pa i suverenitetu nacionalne države.

Studija je započela analizom antirodne politike unutar Europskog parlamenta, da bi potom prešla na uzorke četiriju pojedinačnih država na području Europe. Korpus od 58 plenarnih rasprava i 1183 govora održanih u EU parlamentu u razdoblju od 2015. do 2022. godine pokazao je da je jezik oponenata rodnoj ravnopravnosti u ovoj osobitoj političkoj areni izraženije derogatoran negoli onaj njihovih istomišljenika u nacionalnim zastupničkim domovima.

Pritom je presudna priča o Istanbulskoj konvenciji, koju naši patrijarhalni borci smatraju trojanskim konjem osmišljenim da unese razdor i seksualnu izopačenost među poštene heteronormativne obitelji. Ako je suditi po stotinama tisuća Hrvata koji su 2018. godine potpisali peticiju Istina o Istanbulskoj, otpor ovom međunarodnom ugovoru može se uzeti za moment apsolutnog preklapanja nacionalnog i unijskog antirodnog galimatijasa. Štoviše, odvlačenje pozornosti s onoga što čini okosnicu ovog prijelomnog akta, a razvidno je već i u njegovom punom imenu – Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – uobičajena je taktika desnih tabora usmjerena na hipereksponiranje transrodnih osoba u svrhu širenja moralne panike, koja najzad na sebe navlači i mnoge druge vidove averzije, poput antifeminizma, otpora tjelesnoj i reproduktivnoj autonomiji žena i sl.

Uslijedila je studija četiriju država, odabranih kako zbog zaoštrenih antirodnih tenzija koje oblikuju njihove diskurzivne kontekste, tako i zbog nastojanja da se pokaže kako ovakva gledišta nisu endemična tek istoku kontinenta, suprotstavljenom tobože progresivnom zapadu. Međutim, time se ne iscrpljuju svi razlozi za fokus na baš te određene zemlje: Ujedinjeno Kraljevstvo uklopljeno je u projekt i zbog specifičnosti postbrexitovske klime, Švicarska zbog svoga jedinstvenog položaja kao poprišta kulturnog i jezičnog transfera te razmjene ideja s Njemačkom i Francuskom, a Poljska i Mađarska kao već odavno etablirana čvorišta dotičnih nazora.

Svaka je studija dizajnirana sekvencijski, tako da započinje sa saborskim raspravama, prelazi na medijske narative i završava s „mapiranjem kontroverza“, metodom iz znanstvenih studija koja nastoji razjasniti procese učvršćivanja specifičnih saznanja kroz praćenje s njima povezanih prijepora namjesto usuglašenih znanstvenih činjenica.

Na temelju ovih studija sastavljen je i sintetički rad o transnacionalnim pronalascima koji ocrtavaju sljedeću sliku: oponenti LGBTIQ+ prava konstruirali su ideju roda kao izvanjsku ideološku prijetnju koja se širi posredstvom domaćih aktivistkinja i u sebe sabija ne samo trans prava i istospolni brak, već i pravo na abortus, rodne i ženske studije, spolni odgoj u školama i feminizam kao takav. Cijeli je ovaj paket brendiran i plasiran kao prijetnja povlaštenom položaju nuklearne obitelji i na spolu baziranim društvenim ulogama, a posljedično i samoj nacionalnoj državi koju reproduciraju.

Pripadnice i pripadnici LGBTIQ+ skupine marginaliziraju se kroz zavjereničke pripovijesti i naglašavanje degenerične naravi “rodne ideologije,” predatorski nastrojene spram nevine djece. Postavljajući se kao zaštitnici najmlađih generacija, proponenti ovakve diskriminacije nastoje si priskrbiti posebnu moralnu čestitost i istovremeno se nametnuti kao junački prvaci sustavno utišavanih većina.

Ako je ikada i postojala mogućnost konstruktivne rasprave s neistomišljenicima, ona je u startu blokirana činjenicom da se rodnoj diverzifikaciji ne daje niti minimum legitimnosti kao makar drukčijem obliku mišljenja u pluralističkom društvenom aranžmanu, što se, dakako, kosi s neprestanim pozivanjem na vlastito “pravo glasa.”

Još su brojne druge opservacije proizašle iz ove opsežne studije, čije će sljedeće faze uključivati ispitivanje antirodnih politika u svakodnevnom životu kroz intervjue, fokus grupe i ankete u devet odabranih zemalja, transnacionalnu studiju europskih izbjeglica, radionice u suradnji sa 40 queer feminističkih kolektiva, reevaluaciju postojećih teorija i akademskih modela spram stvarnih iskustva i praksi i, napokon, uspostavljanja obuhvatne baze znanja kao rukovođa za stvaranje istinski demokratskog društva. No, do toga će proteći još dosta vremena.

Cijeli izvještaj na engleskom jeziku.

voxfeminae.net