Piše: Željko Vujović

U zemlji u kojoj je granica između javnog dobra i privatnih interesa odavno rastegljiva kao žvaka pod školskom klupom, Podgorica nam nudi još jednu epizodu simboličke uzurpacije zajedničkog prostora. Nedavno postavljena bista Sule Radova – ličnosti poznate uglavnom samo članovima njegove porodice i eventualno na seoskim slavama u Komanima – sada krasi plato u srcu glavnog grada.

Šta to govori o našem odnosu prema kulturi sjećanja i simboličkom kapitalu?

Porodična inicijativa u javnoj zoni – kada prezime nadjača zasluge

Bistu je podigla Fondacija “Sula Radov”, formalno registrovana i vođena od strane lica akademskog profila – uključujući brojne članove porodice Radulović i istomišljenike iz Komana. Procedura je, kako kažu, sprovedena “po pravilima” pred Savjetom za kulturu i Skupštinom Glavnog grada. Ipak, šira javnost nije imala priliku ni da čuje o inicijativi, a kamoli da o njoj diskutuje.

U formalno-pravnom smislu, sve je bilo “čisto”. U simboličkom, međutim, radi se o još jednom koraku ka pretvaranju glavnog grada u porodičnu vitrinu političko-rodbinskih zasluga.

Ko je bio Sula Radov – ili kako od lokalnog arbitra postati gradska ikona

Kostadin Radulović, poznat kao Sula Radov, bio je seoski posrednik i tumač običajnog prava u Komanima, Katunska nahija. Njegovo ime je potpuno nepoznato u istorijskoj nauci – što znači da nije ostavio trag ni u državnoj, ni u vojnoj, ni u kulturnoj istoriji Crne Gore. Njegov značaj živi isključivo u porodičnim kazivanjima i sentimentalnim memoarima potomaka.

Da ne bude zabune – lokalni heroji i narodni mudraci imaju mjesto u pamćenju jedne zajednice. Ali kada se njihovo ime ugravira u bronzu i položi u sam centar glavnog grada, a pritom se preskoče sve istorijske provjere i javne rasprave, onda to više liči na istorijski nepotizam nego na kulturu sjećanja.

Podgorica umjesto Komana – jer selo više nije dovoljno

Zašto bista nije podignuta u Komanima, gdje je Sula Radov živio i “mudrovao”? Tamo bi imala autentičnost. Tamo bi ljudi mogli da dolaze, da udišu taj vazduh iz kojeg je, navodno, proistekla Sula Radovljeva mudrost. Tamo bi zaista bilo moguće “napajanje” porukama i vrijednostima jednog lokalnog arbitra. Ali očigledno – Komani nisu dovoljni. Komani su, izgleda, preuski za ambicije svojih potomaka. Podgorica daje vidljivost, potvrdu, status.

Jer nije cilj da se čuva sjećanje, već da se upiše porodično ime u geografsko i kulturno tkivo glavnog grada. Od lokalnog značaja do gradske bronzane slave – ako imate porodičnu fondaciju i dovoljno lobiranja, put nije dug.

Vizuelna simbolika: bronzani dueli preko Morače

Sada već famozna scena: bista Sule Radova “gleda” pravo u bistu Novaka Miloševa, znamenitog Kuča. Naizgled slučajno, ova kompozicija postaje teatar lokalnih rivaliteta i porodičnih PR spektakala. Ko je značajniji? Čija bista ima bolji ugao? Hoćemo li između njih postaviti i “pomiriteljsku klupu”, da njihovi bronzani pogledi napokon nađu zajednički jezik?

Ono što bi trebalo da bude prostor kolektivnog pamćenja, postaje arena porodičnih nadmetanja, kao da gradsku vizuru uređuje rođačko vijeće, a ne Savjet za kulturu.

Meritokratija na čekaju – krvna linija ima prednost

Dok mladi naučnici, umjetnici i kulturni radnici traže prostor da ostave trag, javni prostori se rezervišu za likove iz porodičnih legendi – koje često ne poznaje ni Google. Nasljeđe se ne gradi kroz rad i doprinos, već kroz gene i prezime. Bronza je postala novo sredstvo za porodičnu promociju.

Ko su Komani i kako su “stigli” u centar?

Komani su jedno od dva najmanja plemena u Staroj Crnoj Gori. Smješteni između Lješanske nahije i Zagareča – još manjeg plemena – Komani su plemenski i teritorijalno veoma ograničeni. Imaju tek uzani granični kontakt s Ozrinićima s jedne strane, i s Bjelopavlićima s druge. To je, dakle, prostor istorijske marginalnosti, periferno i u geografskom i u kulturnom smislu.

To ne znači da iz Komana ne može doći vrijedan čovjek, ili da neko odatle nije mogao imati lokalni značaj. Ali pokušaj da se iz takvog plemena i ambijenta “lansira” figura nacionalne simbolike bez ozbiljne verifikacije kroz institucije, nauku, kulturu i javnu memoriju, ne djeluje kao čin kulture pamćenja. Djeluje kao čin porodične mitomanije.

Umjesto zaključka – Porodični album izliven u bronzi

Ako se ovakva praksa nastavi, Podgorica će postati muzej porodičnih ambicija: svaka važnija familija imaće svog “mudraca”, svaka veza svoj plato, a svaki ego svoju bistu. Možda je vrijeme da uvedemo serijske brojeve na spomenike – da znamo ko je čiji i ko kome duguje zahvalnost za bronzani status.

Bista Sule Radova možda jeste legalna, ali eticki, kulturno i simbolički – ona je poruka. Poruka da javni prostor više ne pripada zajednici, već porodicama koje znaju kako da ga prisvoje. Od Komana do Podgorice – nije daleko, ako vam je pedigre dovoljno “težak”.