NATO-ov spomenik Putinu

by | apr 10, 2024 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Marijan Vogrinec

„Dok se suočavamo sa sve opasnijim svijetom, veza između Europe i Sjeverne Amerike nikad nije bila važnija“, pametovao je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg u Bruxellesu za pomopoznog obilježavanja 75. obljetnice potpisivanja (12 zemalja, danas već 32) Sjevernoatlantskog ugovora o uspostavljanju transatlantskoga vojnog i političkog saveza (NATO) radi „kolektivne obrane od prijetnji Sovjetskog Saveza (SSSR) europskim demokracijama“. Hladnoratovskih sovjetskih komunističkih „prijetnji europskim demokracijama“ više nema brat-bratu 30 godina – nakon pada tzv. željezne zavjese između zapadnoeuropskog kapitalizma i sovjetskog/istočnoeuropskog komunizma, raspada SSSR-a te odlaska njegove ideologije i vojne šake Varšavskog ugovora u povijesni muzej – pa je temeljito obesmišljeno i postojanje NATO-a budući da je ostao bez tzv. prirodnog neprijatelja.

Glede&unatoč, nije bez vraga činjenica da je bivši američki predsjednik Donald John Trump – sada vrlo izgledan kandidat na predsjedničkim izborima za drugi mandat u Bijeloj kući – zaprijetio da će se SAD otarasiti te kolektivne vojne vreće bez dna, kojoj podmiruje cca 70 posto troškova „za obranu članica koje za to ne izdvajaju ni dogovorenih dva posto svog  BDP-a“. Francuski je pak predsjednik Emmanuel Macron istodobno bio javno ocijenio kako je „NATO klinički mrtav“. U toj otužnoj atmosferi, gdje dodatne količine tuge i jada zadaje nabujaloj polit-vojnoj birokraciji EU-a i NATO-a veliki strah od vrlo izgledne mogućnosti da će – štono do kraja ove godine – opet drčan i nepredvidljivi Trump upravljati ne samo SAD-om već i njihovom sudbinom, a onda i, kako je najavio, „okončati rat u Ukrajni za 24 sata“, Stoltenberg panično izmišlja nekakav „opasni svijet“.

Dakako, misli na do sada nepobjediv ruski režim Vladimira Vladimiroviča Putina, između redaka na Kinu (koja opravdano želi kineski teritorij otoka  Tajvana unutar države kojoj je oduvijek pripadao), Iran (koji sankcioniran od SAD-a, EU-a i bliskoistočnih im intimusa pomaže Rusima u Ukrajini), Sjevernu Koreju (koja zbog dugo neprijateljske američke uloge u Južnoj Koreji također učvršćuje političke i vojne veze s Ruskom Federacijom te razvija vrlo sofisticirana dalekometna oružja)… E sad, što bi NATO imao tražiti, kojim međunarodnim pravom i u čije me na drugom kraju svijeta, daleko izvan Europe i tzv. kolektivne obrane europskih demokracija, je li, pitanje je prije svega „sigurnosnog“ morala no milijun dolara ili eura.

Jest da je NATO itekako bio upleten u američko-britanske imperijalne ratove, vojne agresije na suverene i međunarodno priznate države, na  članice UN-a i najvažnijih svjetskih institucija – od Vijetnama, Afganistana i Iraka do Libije, Sirije i sad jeziva izraelskoga genocida nad Palestincima u njihovoj okupiranoj domovini – eda ne bi životario samo na aparatima, ali izvlačenje Rusije i Ukrajine kao condicio sine qua non „alibija“ za neki sada i ubuduće rat protiv tzv. ugroza demokracije suluda je politika. Ma koje, kakve i čije demokracije kad to što demokracija u suštini jest, što su izmislili i prakticirali još antički Grci – politički poredak izravne vladavine naroda – ne postoji ni u jednoj tzv. demokratskoj zemlji u Europi i u SAD-u budući da je kapitalistički sustav suštinski protivan vladavini naroda.

Ključno je pitanje Zelenskom i Kulebi: gospodo, a zašto ste s vragom tikve sadili umjesto odgovorno se ponijeli prema svom narodu i državi?

„Nastavit ćemo jačati naše savezništvo, nastavit ćemo raditi s našim partnerima diljem svijeta u cilju mira i sigurnosti“, kazao je glede&unatoč Jens Stoltenberg, što je poruka agresije i širenja kapital-interesne tzv.  monopolarne volje (America First!?) izvan Europe, prijetnja svima koji se zalažu za tzv. multipolaran svijet, jer se mir i sigurnost ne grade oružjem i jačanjem vojnih saveza, nego razumom, suradnjom i dogovorima. SAD i NATO javno se trse preuzeti središnju ulogu u svjetskim razmjerima, a ruski rat u Ukrajini uzimaju kao „alibi“ za natjerati europske vlade na to da Rusiju kolektivno i pojedinačno opet tretiraju kao veliku sigurnosnu prijetnju. Globalno promašena, pače, suicidna politika „Rusija ne smije pobijediti u Ukrajini, mora biti pobijeđena i natjerana na pregovore po našim uvjetima“ notorno je sljepilo/glupost vođa SAD/EU/NATO-a, koji ne žele dobro ni ukrajinskom narodu niti svjetskoj sigurnosti i miru.

„NATO se vratio hladnoratovskomu mentalnom sklopu na što će Rusija sa svojim partnerima premijereno odgovoriti“, komentirao je Putin. Stoltenberg i polit-vojni mecene dužni su mu podići golemi spomenik za zasluge, jer da nije veljače 2022. „ničim izazvan“ (sic transit) pokreuo rusku tzv. specijalnu vojnu operaciju za denacifikaciju Ukrajine – doduše, provokativno izazvan upravo SAD/EU/NATO-ovim ratnim prepariranjem bivšega osrednjeg tv-komedijaša Volodimira Zelenskog – NATO ne bi preživio. Sada jamačno ne bi bio u prilici prijetiti urbi et orbi „jačanjem oružanog savezništva s partnerima diljem svijeta“ (sic transit, pazi: „diljem svijeta“, s Australijom, nekima u Aziji, po Africi, Latinskoj Americi…?), nego bi o 75. obljetnici postojanja morao skromno obilježiti stavljanje ključa u bravu.

Ovako, Putin je ratnohuškačima na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu, samo angažiranjem u Ukrajini dokazanim hejterima svjetskog mira i sigurnosti, pružio jedinstvenu priliku za dokazati kako NATO nije klinički mrtvac ili tigar od papira, koji se – zbog realnog rizika sudnjeg dana na Plavom planetu – nikad neće usuditi zaratiti s, je li, Putinovom nuklearnom Rusijom. Ako agilni Trump izborno iseli „pospanog Joea“ iz Ovalnog ureda, sasvim je izgledno da u novoj/staroj američkoj politici više ništa neće biti ni slično tomu što Jens Stoltenberg i istomišljenička mu bruxelleska družba poručuju sada sa slavljeničkog domjenka. Ni u vezi s NATO-om niti u odnosu tzv. kolektivnog Zapada prema Ruskoj Federaciji Vladimira Putna i ratu u Ukrajini.

Možebitni Trumpov dolazak na mjesto 47. američkog predsjednika –  aktualno najmoćnijeg čovjeka na svijetu, a time i najodgovornijeg za mir i sigurnost na Kugli – nedvojbeno će promijeniti neuralgično stanje na inim kriznim žarištima, uključivo Bliski istok i tzv. gordijski čvor palestinsko-izraelskog sukoba što traje već više od 100 godina i sada kulminira genocidom u operativi nacifašističkog režima Benjamina Netanyahua. Pod izravnim političkim i oružanim patronatom SAD-a, EU-a i NATO-a. „Hladnoratovskom mentalnom sklopu NATO-a“, kazao je Putin, „nema mjesta u multipolarnom svijetu koji Rusija nastoji izgraditi kako bi se  okončala američka dominacija.“ To je ne samo rusko nego i stajalište većine svijeta – osobito rastućih velesila poput Kine, Indije, Brazila, Južne Afrike, zemalja ASEAN-a, injsl. – koje više ne pristaju na politiku America First! Na jednog vođu i preferencijalni interes SAD-a, po svaku cijenu.

Što bi NATO imao tražiti, kojim međunarodnim pravom i u čije ime na drugom kraju svijeta, daleko izvan Europe i tzv. kolektivne obrane europskih demokracija, pitanje je prije svega „sigurnosnog“ morala

Svojevrstan dvodnevni obljetničarski NATO-ov summit, koliko god izvana izgledalo da su 32 zemlje članice Alijanse jedinstvene u odlučnosti da, kako je Stoltenberg rekao novinarima, „osiguraju pouzdanu i predvidljivu pomoć Ukrajini na dulji rok da ne bi ovisila o kratkoročnim dragovoljnim prilozima pojedinih zemalja“, nije zajamčena „institucionalna obaveza za višegodišnju financijsku pomoć, koordiniranu nabavu vojne opreme i osposobljavanje ukrajinske vojske“. Recimo, u igri je 100 milijarâ eura za sljedećih pet godina kao „ratni osigurač“ dođe li do „stanovitih političkih promjena“ glede&unatoč predstojećih izbora u Uniji i SAD-u. Za tu je pak odluku potreban konsenzus, a za konsenzus prethodna „kupoprodajna“ predradnja među 32 članice NATO-a, što je opet na vrbi svirala dođe li Donald Trump na vlast i za kormilo Sjevernoatlantskog saveza, pa…

No, Stoltenberg je obvezivanjem NATO-a želi preduhitriti Trumpa i to da se Savez pretvori u – jalov debatni klub. Kao što je postala Višegradska skupina (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka), koja se oštro podijelila glede&unatoč daljnje potpore Ukrajini: Poljska i Češka su za, a Slovačka i Mađarska imaju ozbiljne rezerve.

Jest da je, očajan zbog stanja na bojištu i rastuće odbojnosti Ukrajinaca prema nastavku rata, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba žestoko pritiskao sudionike NATO-ove svečarske obljetnice da Ukrajini „osiguraju više sustava protuzračne obrane Patriot radi zaštite od ruskih balističkih projektila, jer ovo što dobivamo nije dovoljno s obzirom na razmjere rata“. Kuleba i Zelenski s razlogom se hvataju za glavu, koja im izravno ovisi o ishodu rata, međutim, proamerički tzv. kolektivni Zapad svo vrijeme od 24. veljače 2022. drži fige u džepu, kalkulirajući upravo s ishodom ukrajinskog rata. Huška Zelenskog, tapša ga po ramenu, grli i ljubi na svojim sastancima, prima u vladajuće urede, ali ga, realno, nije briga što nedužan ukrajinski živalj i vojnici dnevno ginu kao muhe. Je li, u „obrani Europe i zapadnih demokratskih vrijednosti od imperijalne ruske autokracije“!? Sic transit. Mantra: Rusi će napasti Europu! Budalaština.

Ni Dmytro Kuleba nije baš totalni hlebinac glede&unatoč tih figa u džepu, pa će se pojadati Reutersu: „Zemlje NATO-a bi nam mogle dati više tih Patriota kad bi postojala politička volja“. Točno. I kada bi bilo iskreno i istinito sve što ti ratni huškači SAD/EU/NATO-a , plasiraju u zapadnim medijima, anatemizirajući Putinov režim i Rusku Federaciju. Ključno je, međuitm, pitanje Zelenskomu i Kulebi: gospodo, a zašto ste s vragom tikve sadili umjesto odgovorno se ponijeli prema svom narodu i državi? Što vam je trebalo mahati NATO-ovom crvenom krpom moćnom susjedu ispred nosa i izazvati ga na megdan? Proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu nije stalo do Ukrajine, nego do toga da ukrajinskim topovskim mesom i na ukrajinskoj spaljenoj zemlji čim više oslabi Rusiju i suzbije njezinu ekonomsku, vojnu i geostratešku konkurenciju. I točka.

To je drugim riječima, ali nadasve grubo izravno, lani bio potvrdio rigidan republikanski senator Južne Karoline Lindsey Graham za posjeta Kijevu, naglašavajući SAD-ovu pomoć Ukrajini: „Važno je da Rusi umiru, to je najbolje uložen američki novac!“ Prešutio je cca pola milijuna ubijenih i teško ozlijeđenih ukrajinskih civila i vojnika, cca 10 milijuna pobjeglih od rata u inozemstvo, iks uništenih obitelji koje su ostale bez svojih najbližih i štošta još čime ratni stroj dugoročno/bespovratno unesrećuje taj narod.

Ekonomski, socijalno i polit-ideološki trknuta, međusobno posvađana i na eurounijski prosjački štap natjerana je Bijedna Naša skromno, u gustoj predizbornoj kakofoniji, tek medijski zabilježila 75. obljetnicu NATO-a spomenom svojih 15 godina u njegovu članstvu (od 1. travnja 2009.), ali ne i poštenom raščlambom svega što je time dobila. Formalno, je li, tzv. kolektivnu zaštitu od vrag znâ koga, koja joj nije trebala. Dapače, 2023. godine je sramotno za NATO i hrvatski PZO kompromitirana „letećim autobusom“, šestotonskim zastarjelim sovjetskim dronom Strizh-141, koji je neopažen više od sata letio iz Ukrajine iznad triju NATO-ovih zemalja te tresnuo pod prozore Studentskog naselja „Stjepan Radić“ u Zagrebu.

Kad su mediji pitali glavnog tajnika NATO-a za objašnjenje, Stoltenberg ni drugi dan još nije imao pojma o tomu što se zapravo dogodilo, a vojni apstinent zbog „anemije“ Andrej Plenković je pametovao o „naoružanom“ dronu. Sudeći po krateru na mjestu udara i neoštećenom studentskom paviljonu desetak metara dalje, „naoružanom“ valjda poput zelene dječje petarde, pa je vojno neuki CRO premijer ušutio nakon što je Stoltenberg naknadno bio demantirao da je Strizh-141 nosio bilo kakav eksploziv. E sad, jesu li jednako neuki Ukrajinci lansirali dron na prijateljsku Hrvatsku umjesto na neprijateljsku Rusiju ili su Rusi testirali NATO-ovu budnost, ostala je tajna. Ne znâ se tko se zlurado smije sebi u bradu i zadovoljno trlja ruke, a tko možebitno, nemoćan i iznenađen – grize nokte.

Tek, kad je Bijedna Naša posrijedi, bolje je i ne pitati što bi bilo kad bi bilo, da članici NATO-a na zapadnobalkanskom kifliću zatreba tzv. kolektivna obrana, zapisana famoznim člankom 5. Sjevernoatlantskog ugovor. Kao u slučaju iznenađenja sa Strizhom-141 ili s figama u džepu u ukrajinskom ratu? No, jest činjenica da je RH iskeširao pozamašne svote zelembaća za članstvo u NATO-u, koje su itekako nedostajale za npr. poboljšati sramotno niske mirovine svojim penzićima na rubu gladi, plaće liječnicima, medicinskim sestrama, učiteljima, vatrogascima, policajcima, naknade invalidima, djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, itsl. RH je poklonio NATO-u život mlađahnog oca obitelji Josipa Briškog i zdravlje njegova kolege u već  izgubljenom ratu u Afganistanu, etc. Više štete no koristi, a bespogovorno pristajanje na politiku naoružavanja i prijetnji Rusiji dugoročno je pogubno i već sutra može biti kobno.

Drugi dan po uključenju RH u NATO, iz Moskve je pristigla u Zagreb službena obvijest: „U slučaju sukoba Rusije i NATO-a, smatramo RH našom legitimnom metom“. Zbog HDZ-Plenkovićevog uplitanja Bijedne Naše u ukrajinski rat, Rusija je pak uvrstila RH na popis neprijateljskih zemalja. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede i što znači zapadna mantra o tzv. pravoj strani povijesti. Po bruxelleskoj direktivi, hrvatski tzv. mali od proameričke kuhinje i dalje stišće kesu na domaćim životnostandardnim potrebama eda bi kupovao (mahom američko) oružje, odmrzavao vojnu obavezu i bildao vojni proračun prema dva i više posto BDP-a. To nije razvojna politika u interesu mira i sigurnosti, suradnje sa svima u svijetu i najbližem susjedstvu, nego ratoborno „hrusti se šaka mala“ što vodi RH u vražju mater. Prehrambeno, energetski, industrijski… samonedostatan zapadnobalkanski bantustan – kojem su u posjedu ostali još samo grb, zastava i himna – ulaže u pogrešne međunarodne dionice. Po onoj kud’ svi Turci, tu i ćelavi Mujo?

Nakon što je Finska travnja 2023. godine postala 31. članicom NATO-a (ubrzo se i Švedska odrekla višedesetljetne neutralnosti), ni punih 12 mjeseci kasnije finski predsjednik Alexander Stubb izjavljuje kako je njegova zemlja – „spremna primiti na svoj teritorij američke projektile radi stvarnog nuklearnog odvraćanja (od ruskog napada, sic transit!? – op. a.) te će finska vlada morati odlučiti treba li promijeniti zakonodavstvo kako bi se dopustilo raspoređivanje nuklearnog oružja u našoj zemlji“. Očito je Stubb izgubio pamet, jer ukrajinski rat ne može biti razlog za to što je ničim izazvan nacrtao metu na grudima svoje zemlje i izložio je ruskim supersonicima Kh-47M2 Kindžal/Bodež, Avangard, 3M22 Zircon, RS-28 Sarmat, 9M730 Buburevestnik, Peresvet, Posejdon… za koje uglavnom nema protubalističkog lijeka ni dovoljno pouzdanog atomskog skloništa.

Već uoči ovih dana velike NATO-ove vježbe na europskom sjeveru i ulaska Finske i Švedske u Alijansu, Putin je terirotijalno prerasporedio ruske vojne snage, a nuklearni arsenal ionako već neko vrijeme drži na visokom stupnju pripravnosti, pa… Jens Stoltenberg, istina, nije neka fora u vojnom oktogonu Zapad-Istok, koji smije odlučivati o uporabi NATO-a bez prethodnog blagoslova iz Bijele kuće i Pentagona, ali da svojim neodgovornim izjavama – koje se može tumačiti ovako ili onako – vuče mačka za rep, jest činjenica. Stoga i neki dan obljetnicu 75. rođendana Sjevernoatlantskog ugovora, pogotovo ratnohuškačke istupe nezrelih politikanata u njegovu članstvu, nije uzeti zdravo za gotovo. Ruse se ne može uplašiti ni pobijediti u Ukrajini, ali se itekakva šteta može nanijeti i nanosi svjetskomu miru i sigurnosti time što se bilijuni arče na oružje,  masovno ubijanje, strah i neprijateljstva bez pokrića umjesto na globalni napredak, iskorjenjivanje siromaštva, suradnju, zdravlje, zaštitu prirode, znanost, kulturu…

Ljudima ne trebaju ratovi, nego mir i sigurnost kao plod razgovora, dogovora, povjerenja i političke dobre volje za mirno riješiti svaki problem.

NATO-ov spomenik Putinu

0 Comments

Submit a Comment