Autorica: Jana Kujundžić

O aboliciji zatvora, policije i kažnjavanja sve se češće raspravlja i u akademskom i u aktivističkom kontekstu. O tim pitanjima razgovarale smo sa Sarom Lamble koja_i predaje kriminologiju i kvir teoriju na Birkbecku na Sveučilištu u Londonu. Fokusirajući se na pitanja roda, seksualnosti i pravde, Lamble istražuje feminističke alternative zatvaranju, policiji i kažnjavanju. Lamble je suosnivač_ica Bent Bars Projecta – LGBTQ+ programa dopisivanja zatvorenika_ica u Britaniji putem kojeg se kvir osobe izvan zatvora dopisuju sa kvir zatvorenicima_ama, te je dio neformalne organizacije Abolitionist Futures koja educira o aboliciji u Velikoj Britaniji i Irskoj. Lambleina knjiga Unsafe: The Carceral Roots of the Anti-Trans Backlash uskoro će biti objavljena u nakladi Haymarket Books.

Kako bi objasnio_la što je to abolicija i kako si se inicijalno počeo_la baviti ovom temom?

Abolicija je politički projekt koji nastoji izgraditi svijet bez zatvora, policije i kažnjavanja. Riječ je o viziji i praksi koja sigurnost gradi kroz kolektivnu brigu, podršku i zadovoljavanje materijalnih potreba ljudi, a ne kroz kažnjavanje, isključivanje i izopćavanje. Abolicija proizlazi iz prepoznavanja činjenice da nas zatvori, policija i kažnjavanje zapravo ne štite. Naprotiv, ove institucije aktivno doprinose šteti i nasilju, održavajući društvene, rasne i ekonomske strukture nejednakosti koje inicijalno proizvode štetu i ugnjetavanje.

Naučeni_e smo na to da su nam zatvori i policija nužni jer nas štite od „loših” ljudi, ali to nije istina u praksi. Kada pogledamo tko su ljudi koji su najčešće na meti policije i zatvora, to nisu oni koji uzrokuju najviše štete u društvu, već oni koje je društvo najviše zanemarilo. To su siromašni_e, pripadnici_e radničke klase, rasijalizirane osobe, autohtono stanovništvo, osobe s invaliditetom, kvir, trans i rodno varijantne osobe. U međuvremenu, ljudi na pozicijama moći koji vrše nasilje velikih razmjera kroz ratove i genocide, uništavanje okoliša, eksploataciju rada i gomilanje bogatstva rijetko odgovaraju za štetu pred istim tim sustavom.

Filmovi i televizija stvaraju dojam da policija stalno intervenira kako bi zaustavila nasilje i da se u zatvorima nalaze opasne osobe, ali to jednostavno ne odgovara stvarnosti. Uzmimo, primjerice, široko rasprostranjen i sveprisutan problem seksualnog nasilja: zatvori i policija izrazito su neučinkoviti kad je riječ o rodno uvjetovanom nasilju. Rijetko ga sprečavaju, ne bave se uvjetima koji ga omogućuju i ne pozivaju ljude koji ga počine na odgovornost. U stvarnosti se vrlo mali postotak ljudi koji počine seksualno nasilje ikad susretne s kaznenopravnim sustavom, a kamoli da su kroz njega pozvani na odgovornost. Štoviše, zatvori i policija i sami su mjesta u kojima je seksualno nasilje učestala pojava.

Do abolicije sam djelomično došao_la kroz rad na rodno uvjetovanom nasilju. Kao tinejdžer_ica, počeo_la sam volontirati u lokalnom centru za pomoć žrtvama silovanja i iz prve sam ruke vidjela_o kako kaznenopravni sustav – sustav za koji sam mislio_la da bi trebao štititi žene – ustvari u potpunosti podbacuje i često dodatno pogoršava situaciju.

Abolicionističke feministkinje među prvima su skrenule pozornost na neuspjehe kaznenopravnog sustava u području rodno uvjetovanog nasilja. Vidimo konkretne štetne posljedice tog sustava, posebno za žrtve nasilja. Također, vidimo da pokušaji da se taj sustav popravi pravnim reformama jednostavno nisu uspjeli. Zato je krajnje vrijeme za izgradnju alternativnih pristupa koji zaista stvaraju sigurnost i odgovornost.

Možeš li nam reći nešto o svom radu sa zatvorenicima_ama i tome kako si se počeo_la baviti tom temom?

Početkom 2000-ih počeo_la sam raditi sa zatvorenicima u Kanadi nakon što sam i sam_a bio_la uhićen_a tijekom studentske okupacije na svom sveučilištu. Nakon toga, honorarno sam se zaposlio_la kao pružatelj_ica podrške ženama u sudskim postupcima i u zatvoru. Upravo me to iskustvo suočilo s dubokim nepravdama sudskog i zatvorskog sustava te potaknulo da se uključim u abolicionistički pokret.

Kada sam se potom preselio_la u Ujedinjeno Kraljevstvo, htio_la sam nastaviti taj rad, s fokusom na LGBTQ+ zatvorenike_ce, ali u to vrijeme nije postojala infrastruktura koja bi mi to omogućila. Stoga sam pokrenuo_la projekt Bent Bars, program dopisivanja za LGBTQ+ zatvorenike_ce. Povezujemo LGBTQ+ osobe unutar zatvora s LGBTQ+ osobama izvan zatvora kao način izgradnje podrške i veza preko zatvorskih zidova, te kako bismo pokušali_e ublažiti izolaciju koju zatvor proizvodi.

S kojima se zabludama najčešće susrećeš kada je riječ o aboliciji policije i zatvora, pogotovo po pitanju zaštite LGBTQ+ prava i prava osoba koje su preživjele nasilje?

Dvije se stvari često ponavljaju: prvo, mnogi ljudi vide aboliciju kao neku vrstu utopijske ideje koja nikada ne bi mogla funkcionirati u praksi. Ljudi često misle da abolicionisti_kinje jednostavno žele otvoriti vrata zatvora i ne ponuditi ništa zauzvrat ili da žele ukinuti policiju bez uspostavljanja drugih oblika hitne intervencije. Ni jedno ni drugo nije točno.

Mnoge_i od nas zagovaraju aboliciju iz vrlo praktičnih razloga, uključujući i to što trenutni sustav ne funkcionira i što nam hitno trebaju druge, učinkovitije strategije za sprečavanje nasilja. Stoga gradimo alternativne oblike podrške i odgovora na nasilje kako bismo s vremenom smanjili_e oslanjanje na policiju te, dugoročno, u potpunosti ukinuli te štetne institucije.

Drugo, ljudi često izjednačavaju pravdu s kaznom. Snažno su emocionalno vezani uz ideju da, ako ne kaznimo počinitelje_ice nasilja, pravda nije zadovoljena i potrebe žrtava nisu ispunjene. Ali zatvaranje nekoga ne znači da je osoba preuzela odgovornost za nanesenu štetu niti da osobe koje su preživjele nasilje dobivaju iscjeljenje i podršku koja im je potrebna.

Kazna također ne sprečava nasilje. Naprotiv, često održava i pojačava cikluse nasilja. Zato je dio abolicionističkog rada preispitivanje same ideje pravde kako bismo se usredotočili_e na ono što ljudima zapravo treba kad dođe do nasilja: iscjeljenje, popravak i podrška, stvarna odgovornost te rješavanje temeljnih uzroka nasilja kako bi se ono spriječilo u budućnosti.

Što znači „svakodnevna abolicija” i kako je možemo prakticirati u svojim životima?

Abolicija se ponekad može činiti pomalo apstraktnom i nedostižnom – što ja uopće mogu učiniti po pitanju zatvora i policije? Ljudi se mogu osjećati obeshrabrenima. Koncept svakodnevne abolicije pomaže nam povezati naše svakodnevne postupke s većim, dugoročnim ciljem izgradnje svijeta bez zatvora i policije. Radi se o promjeni svakodnevnih praksi i obrazaca ponašanja kako bismo mogli_e izgraditi učinkovitije strategije sigurnosti i sprečavanja nasilja.

Svakodnevna abolicija odnosi se na osvještavanje načina na koje se pristupi koji se temelje na kažnjavanju pojavljuju u našim životima – u našim školama, domovima, na radnim mjestima, u kvartovima i društvenim zajednicama. Ona se odnosi i na pružanje otpora takvim pristupima i okretanje reparativnim, iscjeljujućim i transformativnim oblicima djelovanja.

Na primjer, možemo se uključiti u lokalne inicijative roditelja protiv isključivanja učenika_ca iz škola koje nesrazmjerno pogađaju rasijaliziranu djecu. Možemo pohađati obuku promatrača_ica o sigurnim načinima reagiranja na seksualno uznemiravanje u javnom prijevozu. Možemo se zalagati za nekažnjavanjavajuće rješavanje sukoba na svojim radnim mjestima. Možemo se pridružiti kvartovskoj grupi za uzajamnu pomoć ili tražiti načine rješavanja susjedskih sukoba bez pozivanja policije. Možemo se javno suprotstaviti stigmatizaciji i demonizaciji migranata_kinja, transrodnih osoba i drugih marginaliziranih skupina koje su izložene većem riziku od nasilja. Kada na svakodnevnoj razini propitujemo kažnjavanje i isključivanje kao dominantne odgovore na štetu, omogućujemo izgradnju jačih mreža brige i sigurnosti u širem društvu.

Abolicija se često povezuje sa angloameričkim kontekstom, u našem jeziku je i sama riječ preuzeta direktno iz engleskog. Na koje je načine abolicija globalno relevantna, a na koje je načine moramo situirati u specifične lokalne kontekste?

Da, često se pretpostavlja da je abolicija američka stvar, ali ona zapravo ima višestruke povijesti, pravce i tradicije u različitim dijelovima svijeta. Primjerice, postoje tradicije crnačkog radikalizma koje su izrasle iz globalnih pokreta za ukidanje ropstva; postoje starosjedilačke tradicije koje se dugo suprotstavljaju kolonijalnom podrijetlu i nasljeđu zatvora i policije; postoje religijske tradicije koje u prvi plan stavljaju mirotvorstvo umjesto kažnjavanja; kvir i feminističke tradicije koje se bore protiv kriminalizacije seksualnih manjina i rodno varijantnih osoba; kao i pokreti za prava osoba s invaliditetom koji se suprotstavljaju psihijatrijskom pritvaranju, eugenici i institucionalizaciji. Neke od ovih tradicija preklapaju se, a neke imaju različitije povijesti, ali važno je imati na umu tu raznolikost kako bismo dobili potpuniju sliku abolicije.

Također je važno naglasiti da diljem svijeta postoje brojne skupine i pokreti koji se bave onime što bismo mogli nazvati abolicionističkim radom, čak i ako sami ne koriste taj pojam. Borba za stambenu i prehrambenu sigurnost, zdravstvenu skrb i obrazovanje bez kažnjavanja, za ekološku pravdu, antiratni aktivizam i borbe za prava migranata_kinja često su povezane sa širim društvenim pokretima koji traže socijalnu, ekonomsku i rasnu pravdu, a ne kaznenu pravdu. Svi ovi pokreti doprinose izgradnji sigurnijeg i pravednijeg svijeta, što je u samoj srži abolicije.

U hrvatskom kontekstu, ali i kontekstu regije, nasljeđe rata i ratnog nasilja te izostanak adekvatnog suočavanja s tim strahotama često dovode do toga da se kazne i zatvaranje percipiraju kao logična rješenja. To se prelijeva i na poratni period, u kojem većina feminističkih i LGBTIQ+ organizacija zagovara strožu zakonsku regulaciju kao odgovor na nasilje. Na koje nam načine abolicija može pomoći razumjeti korijene nasilja i mogućih rješenja?

Da, pravna reforma je toliko zavodljiva! Doista nas drži u zabludi da možemo popraviti sustav koji je u svojoj osnovi nepopravljiv i štetan. Desetljeća feminističkih napora usmjerenih na pravne reforme pokazala su da je, unatoč dobrim namjerama, kaznenopravni sustav prilično otporan na stvarne promjene. To ne znači da su sve reforme nevažne, nego da one koje nastoje poboljšati postojeći sustav uglavnom nisu imale značajan utjecaj na smanjenje rodno uvjetovanog nasilja. Reforma za reformom, a vrlo malo promjena.

Kad god susretnem aktiviste_kinje koji zagovaraju nove zakone ili strože kazne za rješavanje problema nasilja, pitam: što vas navodi na pomisao da će ovaj novi zakon biti učinkovit? Zašto bi ovaj uspio tamo gdje prethodni nisu? Što ovu reformu čini drugačijom? Već imamo niz zakona protiv rodno utemeljenog nasilja, a oni u praksi rijetko djeluju preventivno niti uspijevaju zaštititi od nasilja.

To ne znači da su sve pravne reforme uzaludne. Abolicionisti_kinje razlikuju reformističke reforme, koje nastoje unaprijediti postojeći sustav, i „nereformističke reforme”, kojima je cilj smanjiti moć štetnih institucija i razotkriti njihove temeljne nedostatke. Izazovno je razlikovati te dvije vrste reformi. Dekriminalizacija seksualnog rada, upotrebe droga i prekršaja povezanih sa siromaštvom važni su primjeri nereformističkih reformi koje mogu smanjiti štetu. Nasuprot tome, zakoni usmjereni na uvođenje novih kaznenih djela ili povećanje zatvorskih kazni – primjerice, kroz zakone o zločinima iz mržnje – tipični su primjeri reformističkih reformi, jer jačaju moć policije i zatvora koji provode kazne i nanose štetu. Ako želimo dugoročno razviti stvarne i učinkovite strategije prevencije nasilja, moramo tražiti rješenja izvan kaznenopravnog sustava.

voxfeminae.net