Biljana Vankovska građanima i građankama Makedonije nudi izlazak iz NATO-a, vojnu neutralnost, multivektorsku spoljnu politiku…

by | mar 6, 2024 | Intervjui, Novosti | 0 comments

Univerzitetska profesorica Biljana Vankovska kandidatkinja je Levice na predstojećim predsjedničkim izborima u S.Makedoniji. Kao što joj i ime govori, Levica je ljevičarska stranka osnovana 14. novembra 2015. godine ima status parlamentarne stranke.

Biljana, koju znam dugi niz godina i sa kojom dijelim ljevičarska politička ubjeđenja, je neko vrijeme svoje redovne kolumne iz Nove Makedonije prevodila i objavljivala na portalu PCNEN, a i nije prvi put da razgovaramo za ovaj medij.

PCNEN: Kako te je Levica nagovorila da prihvatiš kandidaturu za predsjednicu Makedonije? Čime su te namamili?

Biljana VANKOVSKA: Priznajem da sam odluku donijela nakon dužeg razmišljanja. Nakon nekoliko godina dobrovoljnog izgnanstva sa medijske scene u Makedoniji (osim redovne kolumne u Novoj Makedoniji) i posvećenosti isključivo naučnom radu, počela sam da uživam u toj svojoj osami i stvorila sebi konfornu zonu. Polako dolazi i vrijeme za penziju, pa sam planirala da ostvarim svoj stari san da napišem roman. Kada su mi ljudi iz Levice došli sa pozivom, najprije sam se nasmijala i nisam sebe ozbiljno vidjela u tim prvim borbenim redovima. Ali kasnije, presudnu ulogu je imao moj partner, koji mi je jasno pokazao dilemu sa kojom se suočavam: ne mogu biti dosljedna sebi i sačuvati svoj integritet ako samo izvan političke arene navijam i pišem ljevičarske kolumne, a sada kada sam potrebna jedinoj pravoj ljevičarskoj stranci da se držim po strani. Drugim riječima, izgubila bih pravo da sebe nazivam ljevičarkom, ako postanem salonska intelektualka. Ukratko, namamila me svijest i savjest da je vrijeme preći sa riječi na djela. Da citiram druga Tita!

Biljana Vankovska i Dimitar Apasiev

Biljana Vankovska i lider Levice Dimitar Apasiev

PCNEN: Je li u Makedoniji zrelo vrijeme za ljevičarsku priču?

BV: Ono kroz šta je prolazila i prolazi Makedonija nije mnogo različito od priče o Balkanu na početku vijeka. Ušli smo i nikako da izađemo iz tzv. tranzicije. Politička stranka koja me podržava na izborima, Levica, je proizašla iz nekoliko ljevičarskih i socijalnih pokreta, da bi 2015. godine odlučila da je neophodna borba za promjene kroz institucije. Stranku su osnovali uglavnom mladi ljudi koji sebe nazivaju “djecom tranzicije”. Dakle, to su djeca radnika koji su ostali bez posla, zemljoradnika kojima su propala udruženja, itd. Većina njih je vidjela samo muke svojih roditelja, oružani sukob, duboku korupciju, segregaciju, i državu zarobljenu između dva bloka – jedan je politički blok tzv. velikih stranaka (VMRO-DPMNE i SDSM), a drugi je etnički – koalicione vlade po etničkom principu.

Dio ovih ljudi su sami sebi izborila put do pozicije univerzitetskih profesora (najbolji primjer je lider stranke, prof. Dimitar Apasiev, jedan od najbriljantnijih pravnika i oratora u zemlji). Ono što me kod njih oduševljavalo od samog početka je ne samo lijeva ideologija, nego i hrabrost i spremnost za samožrtvovanje. Oni su izabrali teži put ka uspjehu – mogli su postati partijski vojnici i dobiti pozicije, tj. igrati na sigurno, ali su ipak odlučili da se bore za ideale i svojim vlastitim snagama.

Naravno da tu ima još dosta posla oko sazrijevanja, pa čak i ideološke kristalizacije i okretanja ka modernoj ljevici u svijetu tehnofeudalizma (da upotrijebim termin Yanisa Varoufakisa). Ima i lutanja, i potrebe za edukacijom, ali čak i u ovom stadijumu najveći uspjeh Levice je da iza sebe imam mlade ljude, studente, ali i one starije koji se sjećaju da socijalizam nije bio crn kako se danas pretstavlja. Ne samo u Makedoniji, po meni, i svijetu je neophodna lijeva opcija, jer kako je krenulo svi ćemo završiti u barbarstvu.

Naravno da je Levica (i ljevica uopšte) na lošem glasu kod mainstream političkim krugovima, medija, nevladinog sektora, stranih ambasada… Idu dotle da ih nazivaju ultradesničarima, samo zato što vjeruju da su Makedoncima pogažena sva ljudska prava u ime NATO i evropskih integracija, što je čista istina nakon svih neokolonijalnih “sporazuma” i promjena Ustava.

PCNEN: Koje su tvoje ključne poruke na koje očekuješ pozitivan odgovor birača i biračica?

BV: Kao profesorica koja predaje predmet Politički sistem Makedonije, ne mogu sebi dopustiti da budem kao klasični političari koji obećavaju i ono što im nije u ustavnoj nadležnosti. Dakle, paradoks je u tome što predsjednika Republike biraju građani (i to sa visokim cenzusom), a ovlašćenja su prilično uska. Zato se i nadam da će građani vidjeti da je predsjednik ličnost, da svojim moralnim i političkim kredibilitetom može biti korektor ostalih vlasti i biti glas naroda (vox populi).

Principi za koje se zalažem su socijalna pravda, jednakost, solidarnost, internacionalizam, antimilitarizam i razvijanje saradnje u multipolarnom poretku. Neki će predlozi izazvati paniku u nekim stranim ambasadama (kao izlazak iz NATO saveza, demilitarizacija društva, vojna neutralnost, multivektorska spoljna politika i to na bazi prioriteta nacionalnih interesa, donošenje novog ustava, koji će ukinuti etničku segregaciju iz 2001, itd).

Skoro četvrt stoljeća kako su građani dovedeni u stanje da vjeruju da su NATO i EU religija i da “nema druge alternative”, ali već su umorni od čekanja da nas “NATO brani, a EU hrani” (da citiram našeg poznatog pisca i kolumniste Venka Andonovskog). Pri tome, sistem upravljanja je ono što je crnogorski kolega Srđa Pavlović tačno opisao kao stabilokratiju: strani (zapadni) faktor podržava i nitkove sve dok su korisni za njihove geopolitičke ciljeve.

Kao što sam rekla, Makedonija je etnički podijeljeno društvo i ponekad imam osjećaj da konflikt iz 2001. nije nikada završio. To sada dovodi u pitanje koheziju društva. Mladi odlaze i zemlja počinje da liči na starački dom, dom za umiranje. Radikalne mjere su neophodne, a velike stranke bi “more of the same”, tj. da zadrže status quo i da se samo mijenjaju na vlasti bez ikakvih promjena. Nadam se da je ljudima preko glave izbora bez izbora i alternativa, i da će povjerenje dati ljudima koji žele da mijenjaju društvo iz korijena- radikalno.

Vankovska i Levica

Vankovska i Levica: Zalažu se za socijalnu pravdu, jednakost, solidarnost, internacionalizam, antimilitarizam i razvijanje saradnje u multipolarnom poretku

PCNEN: Ima li aktuelna makedonska ljevičarska priča inspirativni potencijala za nas iz ostatka Balkana?

BV: Nažalost, ljevica je i dalje nešto čega se mnogi plaše (kao da smo izašli iz Komunističkog manifesta), a slabosti unutar lijevih stranaka su, nažalost, legendarne.

Mi smo u ovom zadnjem parlamentarnom sastavu imali samo dvoje poslanika iz Levice i onu su učinili više nego najveća opoziciona stranka, koja se i dalje trudi da zadovolji i strance, i biznise, i Albance (tačnije albanske stranke, da bi imali tzv. koalicioni potencijal nakon izbora), a ne nudi ništa konkretno. Njihova je teza: dajte nam vlast, pa ćemo vam tada reći što ćemo raditi. Nezadovoljstvo sadašnom vladom je neopisivo (ona je došla na čelo države nakon tzv. Šarene revolucije, a da nije imala ništa zajedničko sa revolucijom već sa svrgavanjem Gruevskog i zadržavanjem neoliberalizma).

Ovo će biti borba između (jednog lijevog) Davida i nekoliko Golijata, što znači da ću se suočiti sa udruženim snagama status quo-a. Moj je prvi cilj bio skupljanje potrebnih 10.000 potpisa za kandidaturu, a sada se spremam da napravim malo čudo ulaskom u drugi krug predsjedničkih izbora. Skoro u isto vrijeme, Levica se sprema za parlamentarne izbore koji bi joj trebali donijeti dvocifreni broj poslanika, čime bi ona postala korektor u neprincipijelnom političkom i etničkom trgovanju na račin građana.

PCNEN: Ako Evropa ide udesno, može li Balkan udariti kontra smjerom i dosanjati prekinutu socijalističku budućnost?

BV: U Evropi se dešava svašta i u desnom i u lijevom bloku, ali je činjenica da se trese u temelju san o zoni mira i progresa. Plašim se da pod pritiskom SAD, Evropa gubi i vlastiti identitet i blagostanje, jer se sve više militarizuje. Smatram da je neophodno ujedinjavanje svih lijevih snaga, ne samo u našem regionu i na kontinentu, već i globalno. Jer alternativa bi bila globalno uništenje i civilizacije i planete. Možda smo još nedovoljno jaki, a građani uplašeni i pokorni, ali svako od nas, na kraju krajeva, odlučuje na koju će stranu stati. Makar da je i gubitnička, bitno je da je moralna i u korist nejakih i siromašnih, nasuprot moćnih i ratobornih.

Duško VUKOVIĆ

0 Comments

Submit a Comment