“Pijanoj noći” bliži se kraj

by | mar 2, 2024 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Ilan Pappé

Noć je najcrnja pred zoru, ali kolonijalizmu izraelskih doseljenika je kraj. Tko god razmišlja o alternativi cionističkoj državi, neka ne traži modele koji bi zamijenili državu u kolapsu u Europi ili na Zapadu.

Ideja da je cionizam doseljenički kolonijalizam nije nova. Već su 1960-ih palestinski znanstvenici koji su radili u Bejrutu u Istraživačkom centru PLO-a shvatili da ono s čime se suočavaju u Palestini nije klasičan kolonijalni projekt. Nisu Izrael opisali samo kao britansku ili američku koloniju, već su ga smatrali fenomenom koji postoji u drugim dijelovima svijeta; definiran kao doseljenički kolonijalizam. Zanimljivo je da je na 20 do 30 godina pojam cionizma kao doseljeničkog kolonijalizma nestao iz političkog i akademskog diskursa. Vratio se kada su se znanstvenici u drugim dijelovima svijeta, posebice u Južnoj Africi, Australiji i Sjevernoj Americi složili da je cionizam fenomen sličan pokretu Europljana koji su stvorili Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju, Novi Zeland i Južnu Afriku. Ova nam ideja pomaže da puno bolje razumijemo prirodu cionističkog projekta u Palestini od kasnog 19. stoljeća do danas i daje nam ideju o tome što možemo očekivati ​​u budućnosti.

Mislim da je ova konkretna ideja iz 1990-ih, koja je tako jasno povezivala djelovanje europskih doseljenika, posebno na područjima kao što su Sjeverna Amerika i Australija, s djelovanjem doseljenika koji su došli u Palestinu u kasnom 19. stoljeću, jasno razjasnila namjere židovskih doseljenika koji su kolonizirali Palestinu i prirodu lokalnog palestinskog otpora toj kolonizaciji. Doseljenici su slijedili najvažniju logiku koju su usvojili doseljenički kolonijalni pokreti, a to je da za stvaranje uspješne doseljeničke kolonijalne zajednice izvan Europe morate eliminirati starosjedioce u zemlji u koju ste se naselili. To znači da je domaći otpor ovoj logici bio borba protiv eliminacije, a ne samo za oslobođenje. Ovo je važno kada se razmišlja o operacijama Hamasa i drugim operacijama palestinskog otpora od 1948. do danas.

Doseljenici

Sami doseljenici, kao što je bio slučaj s mnogim Europljanima koji su došli u Sjevernu Ameriku, Srednju Ameriku ili Australiju, bili su izbjeglice i žrtve progona. Neki od njih bili su manje nesretni i samo su tražili bolji život i prilike. Ali većina njih bili su prognanici u Europi i željeli su stvoriti Europu na drugom mjestu, novu Europu, umjesto Europe koja ih nije željela. U većini slučajeva birali su mjesto gdje je već živio netko drugi, starosjedioci. Stoga je najvažnija središnja skupina među njima bila ona njihovih vođa i ideologa koji su pružali vjerska i kulturna opravdanja za kolonizaciju tuđe zemlje. Ovome se može dodati potreba doseljenika da se oslone na Imperij pri započinjanju i održavanju kolonizacije, čak i ako su se istovremeno bunili protiv imperija koji im je pomogao te zahtijevali neovisnost, koju su u mnogim slučajevima i dobili, da bi zatim obnovili svoj savez s imperijom. Anglo-cionistički odnos koji se pretvorio u anglo-izraelski savez je upravo takav slučaj.

Ideja da možete silom ukloniti ljude sa zemlje koju želite naseliti vjerojatno je razumljivija – ne opravdana – u kontekstu 16., 17. i 18. stoljeća – jer je išla ruku pod ruku s punim odobravanjem imperijalizma i kolonijalizma. Hranila se zajedničkom dehumanizacijom drugih nezapadnih, neeuropskih ljudi. Ako dehumanizirate ljude, lakše ćete ih ukloniti. Ono što je bilo toliko jedinstveno u vezi cionizma kao doseljeničkog kolonijalnog pokreta je to što se pojavio na međunarodnoj areni u vrijeme kada su se ljudi diljem svijeta počeli predomišljati u vezi prava na uklanjanje domaćeg stanovništva, eliminiranja starosjedilaca. Stoga možemo razumjeti trud i energiju koju su uložili cionisti, a kasnije i država Izrael u pokušaju da prikriju pravi cilj doseljeničkog kolonijalnog pokreta kao što je cionizam, a to je bila eliminacija starosjedilaca.

Cionizam u Gazi

Ali danas u Gazi eliminiraju domaće stanovništvo pred našim očima, pa kako to da su gotovo odustali od 75 godina pokušaja skrivanja svoje politike eliminacije? Kako bismo to razumjeli, moramo prepoznati transformaciju u prirodi cionizma u Palestini tijekom godina.

U ranim fazama kolonijalnog projekta cionističkih doseljenika, njegovi su vođe provodili politiku eliminacije iskreno vjerujući da je moguće napraviti kvadraturu kruga tvrdnjom da se može istovremeno izgraditi demokraciju i eliminirati starosjedilačko stanovništvo. Postojala je snažna želja da se pripada zajednici civiliziranih naroda, a čelnici su pretpostavili, osobito nakon Holokausta, da politika eliminacije neće dovesti do isključenja Izraela iz tog saveza.

Kako bi napravili kvadraturu kruga, čelnici su inzistirali na tome da su njihove akcije eliminacije uperene protiv Palestinaca bile ‘odmazda’ ili ‘odgovor’ na palestinske akcije. Ali vrlo brzo, kada su ti čelnici kanili krenuti u značajnije akcije eliminacije, napustili su lažnu izliku ‘odmazde’ i jednostavno su se prestali opravdavati za ono što su činili.

U tom smislu, postoji korelacija između načina na koji je provedeno etničko čišćenje 1948. i izraelskih operacija u Gazi danas. Čelnici su sami sebi 1948. opravdavali svaki počinjeni masakr, uključujući i zloglasni masakr u Deir Yassineu 9. travnja, kao reakciju na palestinsku akciju poput bacanja kamenja na autobus ili napada na židovsko naselje. Masakri su se, u zemlji i inozemstvu, morali prikazati kao nešto što ne dolazi iz vedra neba, nego kao samoobrana. Doista, zato se izraelska vojska zove “Izraelske obrambene snage”. Međutim, budući da se radi o doseljeničkom kolonijalnom projektu, ne može se cijelo vrijeme opravdavati ‘odmazdom’.

Nakba 1948.

Cionističke snage započele su etničko čišćenje tijekom Nakbe u veljači 1948. i mjesec dana su sve te operacije predstavljane kao odmazda palestinskom protivljenju UN-ovom planu podjele iz studenoga 1947. godine. Cionističko vodstvo je 10. ožujka 1948. prestalo govoriti o odmazdi i usvojilo glavni plan za etničko čišćenje Palestine. Od ožujka do kraja 1948. etničko čišćenje Palestine koje je dovelo do protjerivanja polovice palestinskog stanovništva, uništenja polovice palestinskih sela i de-arabizacije većine gradova provedeno je kao dio sistematskog i namjernog velikog plana etničkog čišćenja.

Slično tome, nakon okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze u lipnju 1967., kad god je Izrael želio iz temelja promijeniti stvarnost ili se uključiti u operaciju etničkog čišćenja punog opsega, odbacio bi potrebu za opravdanjem.

Sličnom obrascu svjedočimo i danas. U početku su akcije predstavljene kao odmazda na operaciju Poplava al-Aqse (Tufun al-Aqsa), ali sada je to rat nazvan “mač rata” koji ima za cilj vratiti Gazu pod izravnu kontrolu Izraela, etnički čisteći njezin narod kroz kampanju genocida.

Veliko je pitanje zašto su političari, novinari i akademici na Zapadu upali u istu zamku u koju su upali 1948.? Kako oni i danas mogu vjerovati toj ideji da se Izrael brani u Pojasu Gaze? Da reagira na akcije 7. listopada?

Ili možda ne upadaju u zamku. Možda znaju da za ono što Izrael radi u Gazi koristi 7. listopada tek kao izgovor.

Genocid

U svakom slučaju, do sada je izraelska tvrdnja o izgovoru svaki put kad napadnu Palestince pomogla državi da održi imunološki štit koji joj je omogućio da provodi svoju zločinačku politiku bez straha od bilo kakve značajne reakcije međunarodne zajednice. Izlika je pomogla da se istakne imidž Izraela kao dijela demokratskog i zapadnog svijeta, dakle, izvan svake osude i sankcija. Cijeli ovaj diskurs obrane i odmazde važan je za imunitet koji Izrael uživa od vlada na globalnom sjeveru.

No, kao i 1948., i danas se Izrael dok traje njegova operacija odriče izgovora, i to je trenutak kada čak i njegovim najvećim braniteljima postaje teško podržavati njegovu politiku. Razmjeri razaranja, masovnih ubojstava u Gazi, genocida, na takvoj su razini da je Izraelcima sve teže uvjeriti i same sebe da je to što rade zapravo samoobrana ili reakcija. Stoga je moguće da će u budućnosti sve više ljudi teško prihvatiti ovo izraelsko objašnjenje za genocid u Gazi.

Većini ljudi je jasno da je potreban kontekst, a ne izgovor. Povijesno i ideološki, vrlo je jasno da se 7. listopada koristi kao izgovor da se dovrši ono što cionistički pokret nije mogao dovršiti 1948. godine.

Godine 1948. kolonijalni pokret cionističkih doseljenika je iskoristio određeni niz povijesnih okolnosti o kojima sam detaljno pisao u svojoj knjizi The Ethnic Cleansing of Palestine (“Etničko čišćenje Palestine”), kako bi protjerao polovicu palestinskog stanovništva. Kao što je spomenuto, u procesu su uništili pola palestinskih sela, srušili većinu palestinskih gradova, a ipak je pola Palestinaca ostalo unutar Palestine. Palestinci koji su postali izbjeglice izvan granica Palestine nastavili su palestinski otpor, te stoga doseljenički kolonijalni ideal eliminacije starosjedilaca nije ispunjen i Izrael je postupno upotrijebio svu svoju moć od 1948. do danas da nastavi s njihovom eliminacijom.

Eliminacija starosjedilaca od početka do kraja ne uključuje samo vojnu operaciju kojom biste zauzeli teritorij, masakrirali ljude ili ih protjerali. Eliminaciju treba opravdati ili je pretvoriti u inerciju, a to se radi stalnom dehumanizacijom onih koje namjeravate eliminirati. Ne možete masovno ubijati ljude ili provoditi genocid, osim ako ne dehumanizirate drugo ljudsko biće. Dakle, dehumanizacija Palestinaca je eksplicitna i implicitna poruka koja se prenosi izraelskim Židovima kroz njihov obrazovni sustav, njihov sustav socijalizacije u vojsci, kroz medije i politički diskurs. Ako se želi dovršiti eliminacija, ova se poruka mora prenijeti i održavati.

Dakle, svjedočimo jednom posebno okrutnom novom pokušaju dovršetka eliminacije. Pa ipak, nije sve beznadno. Zapravo, ironično, ovo posebno neljudsko uništavanje Gaze razotkriva neuspjeh doseljeničkog kolonijalnog projekta cionizma. Ovo može zvučati apsurdno jer opisujem sukob između malog pokreta otpora, Palestinskog oslobodilačkog pokreta, i moćne države s vojnim strojem i ideološkom infrastrukturom koja je usmjerena isključivo na uništenje autohtonog naroda Palestine. Ovaj oslobodilački pokret nema snažnu podršku iza sebe, dok država s kojom se suočava uživa snažnu podršku – od Sjedinjenih Država do multinacionalnih korporacija, vojnih sigurnosnih tvrtki, mainstream medija i mainstream akademske zajednice – govorimo o nečemu što gotovo zvuči beznadno i depresivno jer imate ovaj međunarodni imunitet za politiku eliminacije koja počinje od ranih faza cionizma i traje do danas. Vjerojatno se čini da je to najgore poglavlje izraelskog pokušaja da politike eliminacije pogura na novu razinu, u mnogo koncentriranije ubijanje tisuća ljudi u kratkom vremenskom razdoblju kao što se nikada prije nisu usudili učiniti.

Pa kako to može biti i trenutak nade? Prije svega, ova vrsta političkog entiteta, države, koja mora održavati dehumanizaciju Palestinaca kako bi opravdala njihovu eliminaciju, vrlo je klimav temelj za daljnju budućnost.

Ta strukturna slabost već je bila očita prije 7. listopada, a dio ove slabosti je činjenica da ako izuzmete projekt eliminacije, postoji vrlo malo toga što ujedinjuje skupinu ljudi koji sebe definiraju kao židovsku naciju u Izraelu.

Ako isključite potrebu da se borite i eliminirate Palestince, preostaju vam dva zaraćena židovska tabora, koje smo vidjeli kako se bore na ulicama Tel Aviva i Jeruzalema do 6. listopada 2023. Ogromne demonstracije sekularnih Židova, onih koji sebe opisuju kao sekularne Židove  – većinom europskog podrijetla – koji vjeruju da je moguće stvoriti demokratsku pluralističku državu uz održavanje okupacije i aparthejda prema Palestincima unutar Izraela – suočavale su se s novom mesijanskom vrstom cionizma koji se razvio u židovskim naseljima na Zapadnoj obali – ono što sam drugdje nazvao državom Judeja. Taj mesijanizam se pojavio iznenada praćen uvjerenjem da se sada može stvoriti neka vrsta cionističke teokracije bez puno razmišljanja o demokraciji. Njegovi zastupnici vjeruju da je to jedina vizija buduće židovske države.

Ove dvije vizije nemaju ništa zajedničko osim jedne stvari: oba tabora ne mare za Palestince, oba tabora vjeruju da opstanak Izraela ovisi o nastavku politike eliminacije Palestinaca. Ali to ne drži vodu. Mora se raspasti i implodirati iznutra jer u 21. stoljeću ne možete održati državu i društvo na temelju toga da je zajednički osjećaj pripadnosti dio genocidnog projekta eliminacije. To definitivno može funkcionirati za neke, ali ne može za sve.

Naznake te implozije vidjeli smo i prije 7. listopada: Izraelci koji zbog svoje dvojne nacionalnosti, zanimanja ili svojih financijskih mogućnosti, ozbiljno razmišljaju o preseljenju i svog novca i sebe izvan granica države Izrael. Ono što će vam ostati je društvo koje je ekonomski slabo, koje je vođeno ovom vrstom spoja mesijanskog cionizma s rasizmom i politikom eliminacije prema Palestincima. Da, odnos snaga isprva bi bio na strani eliminacije, a ne na strani žrtava eliminacije, ali odnos snaga nije samo lokalan. Ravnoteža snaga je regionalna i međunarodna, i što su politike eliminacije opresivnije (i strašno je reći, ali je istinito) manje ih je moguće zataškati kao ‘odgovor’ ili ‘odmazdu’. Sve više ih se vidi kao brutalnu politiku genocida. Stoga je mala vjerojatnost da će se imunitet koji Izrael danas uživa zadržati i u budućnosti.

Dakle, stvarno mislim da je u ovom vrlo mračnom trenutku ono što proživljavamo – a to jeste mračan trenutak jer je eliminacija Palestinaca prešla na novu razinu – bez presedana. Što se tiče diskursa koji koristi Izrael, te intenziteta i svrhe politike elimincije – nije bilo takvog razdoblja u povijesti; ovo je nova faza brutalnosti prema Palestincima. Čak ni Nakba, koja je bila nezamisliva katastrofa, ne može se usporediti s onim što sada vidimo i što ćemo vidjeti u sljedećih nekoliko mjeseci. Mi se nalazimo, po mom mišljenju, u prva tri mjeseca razdoblja od dvije godine tijekom kojeg ćemo svjedočiti najgoroj vrsti užasa koji Izrael može nanijeti Palestincima.

Ali čak i u ovom mračnom trenutku trebali bismo shvatiti da naseljenički kolonijalni projekti koji se raspadaju uvijek koriste najgora sredstva da pokušaju spasiti svoj projekt. To se dogodilo u Južnoj Africi i Južnom Vijetnamu. Ne govorim to zato što bih želio da je tako i ne govorim to kao politički aktivist. Ovo govorim kao stručnjak za Izrael i Palestinu, s povjerenjem u svoje znanstvene kvalifikacije. Na temelju trezvenog stručnog istraživanja tvrdim da smo svjedoci kraja cionističkog projekta. U to nema sumnje.

Ovaj povijesni projekt je došao svom kraju, i to nasilnom kraju. Takvi projekti obično propadaju nasilno, pa je to vrlo opasan trenutak za žrtve ovog projekta, a žrtve su uvijek Palestinci, uz Židove, jer su i Židovi žrtve cionizma. Dakle, proces kolapsa nije samo trenutak nade, on je i zora koja će svanuti nakon mraka,  to je svjetlo na kraju tunela.

Ovakav kolaps, međutim, stvara prazninu. Praznina se pojavljuje iznenada; to je poput zida koji polako nagrizaju pukotine u njemu, ali se onda u jednom kratkom trenutku sruši. I na takve kolapse treba biti spreman, na nestanak države ili raspad doseljeničkog kolonijalnog projekta. Vidjeli smo što se dogodilo u arapskom svijetu kada kaos praznine nije ispunio niti jedan konstruktivan i alternativni projekt; u takvom slučaju, kaos se nastavlja.

Jedno je jasno: tko god razmišlja o alternativi cionističkoj državi, neka ne traži modele koji bi zamijenili državu u kolapsu u Europi ili na Zapadu. Postoje puno bolji modeli koji su lokalni i pripadaju nasljeđu iz bliže i dalje prošlosti Mašrika (istočnog Mediterana) i arapskog svijeta u cjelini. Dugi otomanski period pruža takve modele i nasljeđe koji nam mogu pomoći, ako se oslonimo na ideje iz prošlosti kako bismo zamislili budućnost.

Ti modeli nam mogu pomoći da izgradimo sasvim drugačiju vrstu društva koje poštuje kolektivne identitete kao i individualna prava, a izgrađeno je od nule kao nova vrsta modela koji uči na pogreškama dekolonijalizacije u mnogim dijelovima svijeta, uključujući i arapski svijet i Afriku. Ovo će, nadamo se, stvoriti drugačiju vrstu političkog entiteta koji bi imao ogroman i pozitivan utjecaj na arapski svijet u cjelini.

Članak je prvi put objavljen na web stranicama IHRC-a.

h-alter.org

Ilan Pappé je povjesničar, socijalistički aktivist, profesor na Sveučilištu u Exeteru i podržavatelj Kampanje za bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS – Boycott, Divestment, and Sanctions).
Prijevod: AD hoc feministička antiratna koalicija

0 Comments

Submit a Comment