Smrt obitelji, sloboda pojedincu?

by | dec 3, 2023 | Drugi pišu | 0 comments

Autor: Nikša Đerek

Je li moguće društvo bez zajednice, bez neke vrste obitelji? Hoće li tradicionalna obitelj nestati i biti zamijenjena nekom drugom vrstom zajednice? Da bismo došli do odgovora, prvo trebamo preispitati što je obitelj i je li ona uvijek označavala ono što pod tim pojmom danas podrazumijevamo.

Razvojem prvih stalnih naselja (prelaskom s lovačko-sakupljačkog načina života na život od zemlje – ratarstvo i stočarstvo) te skupine se počinju povezivati i tako formirati prva plemena koja su se sastojala od dvadeset do četrdeset skupina. Ono što je prvotne zajednice razlikovalo od današnjih obitelji je činjenica da nisu trebali biti biološki povezani da bi bili dio skupine (obitelji). Svatko je mogao postati njen dio ako bi joj doprinosio. Drugim riječima, velik dio ljudske povijesti ljudi su živjeli u proširenim obiteljima koje su se sastojale ne samo od ljudi s kojima su bili u biološkoj vezi, već i od ljudi s kojima su odlučili surađivati.

Polazeći od te pretpostavke, međunarodni istraživački tim je 2017. godine napravio genetsku analizu ostataka ljudi koji su zajedno sahranjeni (i koji su vjerojatno i živjeli zajedno) prije 34000 godina na predjelima današnje Rusije. Rezultati su pokazali da sahranjeni nisu biološki povezani jedni s drugima. Druga studija koja je za cilj imala proučiti život i navike trideset i dva plemena koja su preživjela do danas, pokazala je da primarni rod – roditelji, braća, sestre i djeca – obično čine manje od deset posto pripadnika jednog plemena.

Zašto je sve to bitno?

Ljudi su od pamtivijeka formirali skupine i živjeli u zajednicama kako bi zajedno preživjeli i napredovali. Jedna od temeljnih čovjekovih potreba je potreba pripadanja zajednici. Zato današnja kriza otuđenosti nije ništa drugo nego rezultat osiromašenja ili potpunog nestanka obiteljskog života i nedostatka fizičkih i emocionalnih veza koje smo sve donedavno dijelili u zajednicama.

Zašto je tome tako?

Tijekom proteklog stoljeća život smo učinili slobodnijim i boljim za pojedinca, ali težim i nestabilnijim za skupinu (obitelj). Velike i međusobno povezane proširene obitelji zamijenili smo manjim i odvojenim nuklearnim obiteljima1. Život je postao “bolji” za odrasle, ali lošiji za djecu iz jednog vrlo jednostavnog razloga – život u proširenim obiteljima pružao je veliku materijalnu i moralnu potporu svima. Djeca su provodila velik dio vremena sa svojom proširenom obitelji i nisu bila prepuštena ulici ili ekranima pametnih telefona.

U slučaju bolesti djeteta, gubitka posla, problema s financijama, osobnih problema… proširena obitelj bila je tu da pomogne.

Obiteljske veze bile su jače, ali individualni izbor bio je ograničen. Kao član skupine, pojedinac često nije mogao birati vlastiti put, već je to određivao vođa grupe – najčešće otac ili djed (s obzirom da je većina proširenih obitelji bila patrijarhalnog ustroja). Nadalje, proširena obitelj ostavljala je vrlo malo privatnosti, prisiljavajući pojedinca na svakodnevni kontakt s ljudima koje nije samo izabrao (bake, djedovi, stričevi, strine, tete, rođaci…).

Upravo zbog tih nedostataka, koji su se pokazali kobnim u svjetlu velikih društvenih i tehnoloških previranja početkom 20. stoljeća (ubrzana industrijalizacija, povećana kupovna moć pojedinca, gubitak tradicionalnih vrijednosti, nastanak novih pokreta – individualizma, konzumerizma, feminizma… i dr.), proširena obitelj prestaje biti in i sve se više parova odlučuje na odvojeni život sa svojom djecom.

Do polovice 20. stoljeća nuklearna obitelj zamjenjuje dominantnu predindustrijsku društvenu zajednicu (proširenu obitelj) i postaje nova verzija obitelji. No zlatno doba nove obitelji nije bilo dugog vijeka. Već od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća nova obitelj zapada u probleme.

Djeca odgojena u novim, nuklearnim obiteljima gube osjećaj zajedništva, požrtvovnosti i brige za skupinu koju su njihovi roditelji imali u višegeneracijskoj proširenoj obitelji i postaju izrazito samoorijentirani. Odrastaju u pojedince koji nisu spremni žrtvovati sebe zbog obitelji, a rezultat toga sve je veći broj poremećaja (razvoda) u obitelji.

Djeca koja su odrastala u razvedenim obiteljima imala su sve više i više problema s fizičkim i psihičkim zdravljem, slabiji akademski uspjeh, probleme sa samopouzdanjem i samopoštovanjem i općenito su bila sklonija porocima i odbacivanju monogamnih veza. Kao odrasli, imali su velikih problema s izgradnjom stabilnih obitelji. Djeca u tim obiteljima postajala su još izoliranija i traumatiziranija. Svaka sljedeća generacija stvarala je sve više i više “slomljenih ljudi” koji su zatim stvarali još više “slomljenih ljudi” i tako u krug. Sve to dovelo je do toga da su posljednje dvije generacije bile sve manje vremena u braku, tj. vjenčavali su se sve kasnije i razvodili sve češće.

Uz taj zabrinjavajući trend, danas je prisutan i drugi, koji se ogleda u velikom smanjenju novosklopljenih brakova, što dovodi do krivog zaključka da se broj razvoda smanjuje. Unatoč tome, možemo vidjeti da broj razvoda i dalje raste, dok broj novosklopljenih brakova konstantno opada, do te razine da se prepolovio od 1965. do danas.

Situacija preko oceana, u SAD-u, nije ništa bolja:

1950. godine 27% brakova završilo je razvodom, a danas je taj broj narastao na oko 45%.
1951. godine 72% odraslih Amerikanaca bilo je u braku, a 2017. godine gotovo polovica odraslih Amerikanaca bili su samci.
1953. godine 75% Amerikanaca starijih od 65 godina živjelo je s rođacima; do 1990. njih samo 18 posto.
Koje su posljedice raspada tradicionalne obitelji?
U EU se broj novorođenih gotovo prepolovio od 1961. do 2017., a ništa bolji nije ni u SAD-u (više je američkih domova s kućnim ljubimcima nego s djecom). Prema podacima iz 2017., jedna obitelj u EU u prosjeku je imala 1,59 djece (dok je stopa od 2,1 minimalna za prirodnu regeneraciju stanovništva). Posljedica tog negativnog trenda je da stanovništvo postaje sve starije i sve usamljenije. Drugim riječima, polako izumiremo!

U međuvremenu, mnogi političari, profesori i poznate osobe govore kako bi “ljudi trebali biti slobodni odabrati bilo koji oblik obitelji koji im odgovara” ili da je “tradicionalna obitelj socijalni konstrukt i da ne mora biti zajednica muškarca i žene”. Takva (rodna) ideologija pogodovala je stvaranju raznih oblika slobodnih veza koje su proizašle iz shvaćanja obitelji kao zastarjele institucije koja ograničava slobodu pojedinca. I to je donekle točno. Kao što smo vidjeli, struktura obitelji se mijenjala kroz povijest.

No što nam pokazuju dostupna istraživanja i podaci vezani uz novonastale zajednice?

Nažalost, mnogi od novih oblika obitelji (samohrani roditelji, životno partnerstvo, izmiješane obitelji, obitelji s bakama i djedovima, istospolne zajednice…) baš i ne funkcioniraju najbolje.

Svi znamo za stabilne i voljene samohrane obitelji, ali u prosjeku djeca samohranih roditelja ili nevjenčanih roditelja koji žive u partnerstvu obično imaju lošije fizičko i mentalno zdravlje, slabiji akademski uspjeh i više problema s ponašanjem nego djeca koja žive s dva bračna biološka roditelja.

Prema radu Richarda V. Reevesa, ravnatelja Centra za djecu i obitelji Brookings, oni koji su rođeni u siromaštvu i odgajaju ih oba roditelja, imaju osamdeset posto šanse napredovati kao osoba. Dok u situaciji u kojoj su rođena u siromaštvu i odgaja ih nevjenčana majka, djeca imaju pedeset posto šanse da ostanu siromašna i neuspješna.

Život u brakovima nastalim ponovnim vjenčavanjem između prije razvedenih roditelja (blended marriages) također nije idealan za djecu. Spajanje dviju obitelji često ne prolazi bez trauma jer su djeca još uvijek vezana uz biološku majku ili oca, i imaju poteškoća u prihvaćanju novog oca, majke, braće i/ili sestara, kao i novonastale dinamike odnosa u novoj obitelji. Nadalje, djeca u takvim brakovima imaju veće šanse biti zlostavljana, razvedena, a tu je i povećana sklonost korištenju opijata zbog raznih psihičkih problema uzrokovanih poremećajima u obitelji.

Podaci za djecu koja odrastaju u obiteljima s bakama i djedovima pokazuju da imaju višu razinu poremećaja u ponašanju i emocijama od djece u tradicionalnim obiteljima. Jedan od razloga je taj što djeca obično bivaju dana na skrb bakama i djedovima zbog roditelja koji zloupotrebljavaju drogu, alkohol, zlostavljaju ili zanemaruju svoje dijete i sl. Drugi je što bake i djedovi često ne mogu pružiti dovoljnu podršku, ljubav i brigu koje bi dijete dobilo u tradicionalnoj obitelji.

Što se pak tiče života u istospolnim zajednicama, još nema dovoljan broj studija koje bi pokazale utjecaj koji takva vrsta zajednice ima na razvoj djeteta.

Obiteljski život i obiteljske zajednice drastično su se promijenile samo u zadnjih sto godina. Sve veći broj razvoda brakova i sve manji broj novosklopljenih brakova, uz opadajući natalitet u zapadnim zemljama i sve veći broj izvanbračnih i istospolnih zajednica, jednočlanih kućanstava i jednoroditeljskih obitelji u raznim kombinacijama upućuju na velike promjene i krizu obitelji.

Posljedice su: porast ovisnosti o opijatima, depresije, stope samoubojstva, nejednakosti – i sve starija populacija koja se osjeća usamljeno, odvojeno, nepovezano i nepovjerljivo, lišeno osjećaja pripadnosti. U takvim uvjetima, članovi obitelji, nažalost, sve manje vremena provode zajedno, pa je obitelj sve manje središte života njezinih članova. Roditelji, zbog niza objektivnih razloga (borbe za egzistenciju, vlastitih nerazriješenih trauma i problema iz djetinjstva), ali i subjektivnih razloga (nedovoljne osjetljivosti za potrebe svoje djece, nepronalaženja vremena za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i komunikaciju sa svojim ukućanima) često nisu u mogućnosti svojoj djeci pružiti poticajno okruženje i dati smjernice za optimalan razvoj njihovih potencijala.

Istovremeno se od odgojno-obrazovnih ustanova, tj. države, očekuje veći odgojni angažman i preuzimanje sve više obiteljskih funkcija. S druge strane, odgojno-obrazovni djelatnici žale se na sve veći porast devijacija u ponašanju djece pripisujući ih roditeljskom (ne)odgoju, dok drugi pak ističu da se u školama premalo važnosti pridaje učenju osnovnih životnih vještina i vrije­dnosti (pri čemu škole zanemaruju odgojni karakter). Treći pak krive medije (web portale, društvene mreže, filmske kuće i dr.) koji isključivim interesom za povećanjem dosega i stjecanjem profita niti ne pokazuju interes za odgojnim djelovanjem.

Nažalost, takvo “prebacivanje loptice” slama se na dječjim leđima i začarani krug se nastavlja.

Koje je moguće rješenje?

U posljednjih nekoliko godina došlo je do porasta novih životnih aranžmana koji unose nebiološke srodnike u obiteljske odnose. Kohezijske zajednice privlače raznoliku populaciju: mlade profesionalce i umirovljenike, samohrane roditelje, poduzetnike i umjetnike. Neke su zajednice višegeneracijske, dok druge odgovaraju specifičnoj populaciji, poput starijih osoba, samaca ili obitelji. Takve zajednice nastaju u seoskim i urbanim okruženjima i mogu uključivati male obiteljske kuće sa zajedničkim prostorima ili zgrade u stambenom stilu s manjim privatnim prostorima povezanim s komunalnim prostorom.

To je pokret koji je započeo u Danskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća: obitelji su se počele povezivati kako bi podijelile odgovornost za brigu o djeci. Danas je to međunarodni trend koji pokušava nadomjestiti vakuum koji je iza sebe ostavio raspad tradicionalne obitelji. Postoje mnoge razlike između takvih zajednica, ali zajedničko im je da svaka nudi ravnotežu privatnog i zajedničkog prostora, osmišljenog posebno za poticanje interakcije u zajednici. Stanovnici u zajednici donose odluke zajedno i uvažavaju potrebe svih članova. Kuće su obično dizajnirane kako bi bile ekološki prihvatljive, a stanovnici često dijele određene resurse zajednice.

Zvuči poznato?

Izgleda se da se vraćamo svojim korijenima – suživotu koji smo imali u prvotnim zajednicama.

Tako na web stranici CoAbode samohrane majke mogu pronaći druge samohrane majke zainteresirane za dijeljenje kuće, a tvrtka Common, koja je pokrenuta 2015. i upravlja s više od dvadeset pet zajednica u sedam gradova, isto nudi mladim samcima.

Ovi i njima slični eksperimenti sugeriraju da ljudi još uvijek žele fleksibilnost i privatnost koju su zadobili raspadom proširenih obitelji, ali da, isto tako, čeznu biti dio grupe s kojom se mogu povezati i surađivati. Te nove skupine Daniel Burns, politolog sa Sveučilišta u Dallasu, naziva “izgrađene obitelji”. Hoće li one zamije­niti tradicionalne obitelji, ostaje otvoreno pitanje.

Bez obzira na sve društvene i tehnološke promjene, nuklearna obitelj i dalje se pokazuje kao jedan od najboljih načina života i odgajanja djece u 21. stoljeću.

1 Nuklearna obitelj (ili jezgrovna obitelj) je termin kojim se u sociologiji i antropologiji označava zajednica sastavljena od majke, oca i djece. Nuklearna obitelj se smatra najmanjom i osnovnom jedinicom društva i mjestom u kojem se ostvaruje ljudska reprodukcija – kako biološka, tako i društvena.

Smrt obitelji, sloboda pojedincu?

0 Comments

Submit a Comment