Feministička misao i patrijarhalna tumačenja Kur'ana

by | dec 1, 2023 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Ajla Čustović

Kao muslimanka i znanstvenica koja se bavi teorijom ljudskih prava s posebnim fokusom na odnos liberalnog i islamskog razumijevanja istih, rado prihvaćam prilike da pišem o ovoj temi. Unatoč tome, svjesna sam izazova koje ona nosi sa sobom, jer samo zato što sam muslimanka ne znači da predstavljam niti da razumijem sve muslimanke, ali svakako ni to da jednoglasno govorim u njihovo ime.

Sama sintagma ,,islamski feminizam“ za mnoge je paradoks koji u sebi sadrži dva suštinski oprečna pojma, zbog čega koristim manje spornu formulaciju ,,feministička misao u islamu“. Činim to s napomenom da ona pod svojim okriljem okuplja mnogobrojne muslimanke, neke manje-više sekularne, neke manje-više spremne utemeljiti uporište za prava žena u islamu u Kur’anu. Ipak, moj fokus je na onim feministkinjama čija je temeljna premisa ta da, dok je Bog ženu stvorio jednakom muškarcu, patrijarhalne interpretacije Božje riječi uskratile su joj tu jednakost.

Zbog nedavnih zbivanja u Iranu i Afganistanu, izloženi smo senzacionalističkim tekstovima koji simplificiraju ovu kompleksnu temu te je svode na jednoznačne pojmove postavljane u antagonistički odnos koji podrazumijeva da muslimanka birajući jedno, automatski odbacuje drugo. Ako se odlučila za ljudska prava, ona time odbacuje neke suštinske vrijednosti islama, ili obrnuto, ako se odlučila za islam, odbacuje ljudska prava jer se pretpostavlja da jedno nije kompatibilno s drugim. Ova rasprava o (ne)kompatibilnosti islama i ljudskih prava poslužila je kao plodno tlo za monološke rasprave, zbog čega istinski dijalog o islamu i pravima žena pada u sjenu nadmetanja: treba li muslimanku spasiti ili zaštititi?

Dominantan narativ tekstova na Zapadu orijentiran je na spašavanje muslimanke, koju se predstavlja kao potlačenu, diskriminiranu i marginaliziranu, a ključ njezinog spasa je u tome da je se oslobodi spona njezine vlastite vjere. Islam se nerijetko poistovjećuje sa šerijatom, a šerijat s rigidnim Božjim zakonom koji diskriminira žene tako što ih između ostalog: prisilno pokriva, svodi na reprodukcijsku ulogu, uvjetuje njezinu prisutnost u javnom prostoru pratnjom muškog člana obitelji te ih maloljetne prisiljava na brak.

S druge strane, o muslimankama se piše i u islamskoj moralnoj tradiciji, samo što je u ulozi tlačitelja represivni, dehumanizirajući, nemoralni Zapad koji muslimanku želi ogoliti njezina vjerskog identiteta i kroz promociju sekularnih vrijednosti islamska društva uništiti iznutra. Muslimanku se predstavlja kao slabu, naivnu, sklonu kušnjama i negativnim utjecajima suvremenog svijeta od kojeg je treba zaštititi. Pri tome, šerijat se shvaća kao fiksan Božji zakon, izravno izdiktiran muslimanima u Kur’anu, a šerijatske odredbe koje se tiču žena za cilj je imaju zaštititi.

U oba narativa, muslimanka je netko za koga se govori, a ne netko tko govori za sebe. Muslimanka je netko za koga se misli, koga se spašava ili štiti, netko koga se ne pita čak ni o stvarima koje se tiču nje same.

Iz pogleda u feminističku misao u islamu, kojoj pripadaju autorice poput Amine Wudud, Asme Barlas, Riffat Hassan, Zibe Mir-Hosseini i drugih, razvidno je to da muslimanke ne samo da misle i govore za sebe, nego uporište za svoje stavove pronalaze u Božjoj riječi za koju drže da je poslana svim ljudima, muškarcima i ženama – što podrazumijeva da muškarci i žene imaju jednako interpretacijsko pravo tumačenja iste. Za njih, nekompatibilnost nije između ljudskih prava i islama per se, nego između ljudskih prava i šerijata koji ne tretira isto muškarce i žene, a nastaje interpretacijskim procesom Božje riječi što je stoljećima bila domena isključivo muškaraca. Zašto je to bitan argument za ovu temu?

Dominantan narativ tekstova na Zapadu orijentiran je na spašavanje muslimanke, koju se predstavlja kao potlačenu, diskriminiranu i marginaliziranu, a ključ njezinog spasa je u tome da je se oslobodi spona njezine vlastite vjere

Izvješća svjetskih nevladinih organizacija o poštivanju i promociji prava žena u islamskim zemljama za 2022. godinu, unatoč svim potpisanim i ratificiranim međunarodnim dokumentima, pokazuju loše statističke podatke. Takvi dokumenti nemaju pravno obvezujući karakter za zemlje potpisnice, iako potpisivanjem pristaju na određene procese nadziranja i izvještavanja o stanju ljudskih prava na svojem terenu, zapravo je na zemljama potpisnicama kako će implementirati prava dokumenta kojeg su potpisale.

U slučaju većine islamskih zemalja, konvencije podliježu autoritetu šerijata, kojeg se tretira kao fiksan Božji zakon, a koji se kao takav ne može i ne smije modificirati. S obzirom na to da je riječ o zakonu samog Boga, stvoritelja svih ljudi, njegov autoritet nadilazi bilo koje zakone koje su konstruirali ljudi. Kako se šerijat u većini islamskih zemalja navodi kao jedini ili glavni izvor legislative (i ljudskih prava), shvaćamo zašto feministička misao inzistira na preispitivanju uloge i prirode samog šerijata.

Feministička misao argumentira da dok je Kur’an izravna riječ Božja, šerijat – iako za izvor ima Božju riječ – to nije, a u prilog tome govori nekoliko činjenica: šerijat se kao riječ spominje samo jednom u Kur’anu i to ne u smislu zakona, nego u smislu ,,pravog puta“; veći dio Kur’ana bavi se moralnim uputama muslimanima, dok se samo 6% Kur’ana izravno bavi pravnim pitanjima; šerijat nastaje u devetom stoljeću ljudskim interpretacijskim procesom; islamski pravnici i teolozi su se u konstrukciji šerijata morali oslanjati na druge izvore. Osim tih činjenica postoji i stvar jednostavne nelogičnosti: ako je Bog stvoritelj svih ljudi, kako je moguće da je isti Bog stvoritelj zakona koji te iste ljude tretira nejednako ili jedne postavlja nad drugima? Osim što takav zakon krši temeljna ljudska prava, on ne može biti definiran kao Božji zakon – on je Božji zakon samo onako kako ga razumije čovjek, čije interpretacije Božje riječi mogu biti pogrešne, jer za razliku od Boga, čovjek nije savršen i griješi.

Ako je Bog stvoritelj svih ljudi, kako je moguće da je isti Bog stvoritelj zakona koji te iste ljude tretira nejednako ili jedne postavlja nad drugima? Osim što takav zakon krši temeljna ljudska prava

Feministkinje ovdje imaju dva bitna argumenta. Prvi je sama uloga posredništva u konstrukciji šerijata. Tretiranjem šerijata kao fiksnog Božjeg zakona negira se ljudsko posredništvo i time briše razlika između onoga što je Božja riječ i onoga što ona potencijalno može značiti. Time se otvara manevarski prostor za manipulaciju značenjem jer čovjek negirajući svoju posredničku ulogu lako pada u zamku da govori u ime Boga. Ljudska uloga u interpretaciji Božje riječi je neizbježna, jer osim što je Božja riječ poslana čovjeku kao primatelju te poruke, čovjek je kroz izabrane poslanike i medij te iste poruke.

Drugi argument je taj da je interpretacija Božje riječi bila domena isključivo teologa, pravnika, mislilaca – muškaraca. Šerijat tako nastaje kao proizvod umnih i interpretacijskih napora muškaraca devetog stoljeća, tj. određenog povijesnog i društvenog konteksta u kojem su ženski glasovi bili marginalizirani ili izbrisani. Isključivanje žena iz interpretacijskog procesa u konstruiranju šerijata samo po sebi je odraz nejednakosti koju za njih Kur’an ne zagovara jer bi to sugeriralo da Kur’an nije univerzalan nego poslan samo muškarcima i da muškarci imaju poseban odnos s Bogom.

Svaki čovjek je proizvod određenog društvenog konteksta u kojem živi te niz čimbenika utječe na to kako će pristupiti tekstu i interpretirati ga, a feministkinje naglašavaju kako je i sam spol interpretatora/ice relevantan čimbenik. Za njih patrijarhalna tumačenja Kur’ana u devetom stoljeću ne znače da je Kur’an kao izvor patrijarhalan, nego da su u interpretacijskom procesu interpretatori patrijarhalna uvjerenja vlastitog doba učitali u sam tekst. Šerijat za njih odražava muško patrijarhalno iskustvo stvarnosti devetog stoljeća, a kako je riječ o Božjem zakonu samo onako kako ga razumije čovjek, taj isti zakon mora se otvoriti za nove, suvremene modifikacije i dorade. Modifikacije bi morale uključivati ženske glasove i žensko iskustvo stvarnosti jer dok žene nemaju jednak pristup svetim tekstovima i jednako interpretacijsko pravo kao i muškarci, muslimanke će ostati netko za koga se govori i čija prava krše oni koji govore u ime Boga.

Ajla Čustović diplomirana je novinarka, koja je nakon studija novinarstva završila poslijediplomski studij vanjske politike i diplomacije te doktorski studij političke teorije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Zbog doktorske disertacije tečno je naučila arapski jezik, a u fokusu njezina znanstvenog rada su ljudska prava, odnos liberalnog i islamskog te njihovo razumijevanje, kao i prava žena te šerijat u kontekstu ljudskih prava. Objavila je knjigu Islam i ljudska prava (Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.)

voxfeminae.net

0 Comments

Submit a Comment