Autor: Adrian Kreutz

Prije šezdeset i šest godina, usred bijesnog rata, poznati francusko-alžirski pisac Albert Kami je održao svoj najopasniji politički govor. Na površini, njegov je govor pozivao na građansko primirje u Alžiru , ali ispod površine, suptilno je odbacio arapske nacionalističke težnje.

U svojoj biti, Kami je izrazio humanističku predanost zajedničkim mogućnostima u zemlji koju dijele kolonizatori i kolonizovani. Usred poziva na oružani otpor, Kami, član Pieds-Noirs, francusko-alžirske zajednice, pozicionirao se kao autsajder u dihotomiji kolonizator/koloniziran. Namjeravao je biti posrednik, prije svega, koji je prezirao neselektivno nasilje i tražio dijalog i primirenje među Francuzima i Arapima u Alžiru.

Danas, uprkos sve većem globalnom zahtjevu za prekidom vatre u izraelskom ratu protiv Gaze, Zapad još uvijek čvrsto čuva ambicije Tel Aviva prema spaljenoj zemlji. Potonji ima za cilj eliminisati palestinski otpor, dok prvi – poput Kamija – zapapri genocid razgovorima o “umjerenim” rješenjima s “umjerenim” Palestincima.

Alžirsko iskustvo pruža uvid u paralele i prelomne tačke s tekućom borbom za nacionalno oslobođenje Palestine. Pokazuje da nametanje prekida vatre može nenamjerno proizvesti više nasilja koje se namjerava suzbiti, a nepristrasno odbacivanje nasilja može potlačenima uskratiti njihovo dostojanstvo, bilo u predaji ili samooslobođenju.

Prva faza: francuska kolonizacija Alžira

Francuska kolonizacija Alžira odvijala se u fazama: Prva je bila osvajanje, koje je trajalo od 1830. do 1870. Tokom vojne akcije, Francuska je počinila nezaboravne masovne zločine: Poput cionista koji su nekoliko decenija kasnije željeli da osvoje Palestinu, francuske milicije su izbrisale cijela sela, zlostavljale njihove stanovnike i oduzimali im stoku i usjeve.

Godine 1870. u drugoj fazi su civilni doseljenici iz francuske metropole postupno preuzimali kontrolu nad alžirskom zemljom. Ta su naselja djelovala prema francuskim zakonima poznatim kao “Domorodački pravni kodeks”, diskriminišući pravni okvir koji je Alžirce lišio zaštite koju uživaju evropski doseljenici.

Nakon 1870. doseljenici su se suočavali sa sporadičnim ustancima. Kao odgovor na nasilne napade, neki francuski glasovi su zagovarali reformistički pristup koji bi dao ograničena prava odabranoj grupi Alžiraca koji se smatraju “civilizovanim”.

Pravi cilj ovih reformističkih napora bio je odvojiti alžirske mase od njihovih političkih vođa, potkopavajući tako podršku alžirskoj političkoj autonomiji.

Ovaj kratki pregled alžirske kolonizacije mogao bi odjeknuti onima koji su upoznati s ključnim tačkama palestinske istorije: masovna protjerivanja (Nakba) 1948, ponižavajući rat 1967, Prva intifada, uzaludni sporazumi iz Osla, izlivi nasilja tokom Druge intifade, fragmentacija palestinskog političkog predstavljanja, povlačenje iz Gaze i Ustanak jedinstva.

Albert Kami je kao mladić, ali i cijelog života, bio naklonjen reformističkom pristupu francuskih naprednjaka. Godine 1936. prihvatio je Blum-Viollette Bill , Sykes-Picotov francusko-alžirski zakon, koji bi dodijelio neka prava malenoj manjini Alžiraca. Inače, niti jedan Alžirac nije sjeo za pregovarački sto.

Francuski pokušaji reforme kolonijalnog sistema rezultirali su neuspjehom: nacrt reforme materijalno je zahtijevao saradnju alžirske političke infrastrukture. Alžirski politički predstavnici dočekali su predlog koordiniranim prijetnjama ostavkom i bojkotom. A za Francuze su se troškovi uspostave čisto francuske političke infrastrukture unutar kolonije smatrali nesrazmjerno visokim.

U dobi od 23 godine, Kami je koautor manifesta koji podržava reformske planove:

“Dati više prava alžirskim elitama značilo bi uključiti ih na (francusku) stranu […] daleko od toga da šteti interesima Francuske, ovaj projekt im služi na najsavremeniji način, tako što će Arape učiniti ljudima koji vide lice čovječanstva koje Francuska mora nositi.”

Sporazum iz Osla, koji su mnogo kritikovali palestinski čelnici i narod generalnoo, u početku je prihvaćen i opravdan iz sličnih razloga: viđen je kao sredstvo za humanizovanje okupacije, potvrda moralnog stajališta Izraela i stavljanje na vidjelo “razumnosti” i političke “dobre volje” odabranih Palestinaca.

Druga faza: rat!

Do kraja Drugog svjetskog rata, represija nad Alžircima bila je nemilosrdna: uslijedila je decenija masovnih pokolja. Hiljade i hiljade arapskih civila ubili su francuska vojska, vazduhoplovstv, policija i milicije naseljenika.

Unutar manje od jedne decenije, Francuska je bacila četrdeset i jednu tonu eksploziva na pobunjenička područja. To je nevjerovatna količina vatrene moći protiv većinom civilnog stanovništva, ali to je rekord koji je Izrael – nakon što je bacio više od 25.000 tona eksploziva na gusto naseljenu Gazu – itekako nadmašio u posljednja 42 dana. O ovim događajima u Alžiru se premalo izvještavalo i još uvijek se ozbiljno premalo piše. Čak i prema konzervativnim procjenama, izvještaji govore o deset hiljada alžirskih gubitaka.

Kolektivna trauma nanesena Alžiru ojačala je uvjerenje među alžirskim nacionalistima da je nacionalna nezavisnost od Francuske jedini put naprijed – i da bi to moralo biti samooslobođenje svim potrebnim sredstvima.

Albert Kami se suočio s optužbama za dvostruka mjerila. Kada je govorio o “masakrima”, mislio je na povremene smrti francuskih civilnih doseljenika, ali kada je spomenuo “represiju”, govorio je o sistemskom ubijanju više od deset hiljada alžirskih civila od strane francuske vojske, francuske policije i  milicije doseljenika.

Ova situacija uporediva je s trenutnim političkim diskursom koji okružuje ljude u Gazi kao “žrtve” “prava na samoodbranu”, dok su Izraelci prikazani kao “žrtve” “terorizma”.

Treća faza: humanistički kolonijalizam

Sada bi trebalo biti jasno – Kami nije bio uvjereni antikolonijalista. Njegova bitka bila je bitka racionalnosti, razumnosti, humanističkih opredjeljenja i zapanjujuće naivnosti. “Pravda je ta koja će spasiti Alžir od mržnje”, naslovio je jedan od svojih poslijeratnih eseja. Ali da bi se pravda očitovala, objasnio je, Francuska je morala preduzeti “drugo osvajanje” – osvajanje, ovaj put, praćeno diplomatskom ljubaznošću.

Godine 1958. Kami se konačno razotkrio. U svom zloglasnom govoru u Alžiru, odlučno je odbacio alžirsku nacionalnu nezavisnost, odbacujući samooslobođenje kao “čisto emocionalni izraz” u poređenju s nepristrasnom strogošću realpolitike.

Kami je vjerovao da obje zajednice moraju pronaći način suživota:

“Na ovom tlu postoji milion Francuza koji su ovdje već stoljeće, milioni muslimana, bilo Arapa ili Berbera, koji su ovdje vjekovima, i nekoliko snažnih vjerskih zajednica. Ti ljudi moraju živjeti zajedno na raskršću na koje ih je istorija postavila. To mogu učiniti ako naprave nekoliko koraka jedan prema drugome u otvorenom sukobu.

Kami je namjeravao da Alžir ostane u sastavu Francuske, ali uz sistemsku i iskrenu primjenu jednakih političkih prava, kako u Parizu tako i u Alžiru. Upozorio je da će Francuska, ako to ne učini, “požnjeti mržnju kao i svi pobjednici koji se pokažu nesposobnima napredovati dalje od pobjede”.

U Cercle de Progrès, Kami je kazao kako vjeruje da su obje strane u pravu; tragično, problem je bio u tome što je svaka strana tvrdila da isključivo posjeduje istinu. Ubrzo je počelo letjeti kamenje, a publika je odgovorila velikim žamorom. Nakon što je sugerisao da je “razmjena mišljenja još uvijek moguća”, ušutkala ga je bijesna publika.

Indirektno, Kamijevo odbacivanje nasilnog oslobađanja, i njegov liberalni stav generalno, išli su na ruku alžirskom otporu, Nacionalnom oslobodilačkom frontu, čiji je vidljivi dio nastavio da raste uprkos ogromnim civilnim gubicima i uprkos kontinuiranom poniženju i mučenju u rukama kolonizatora.

Četvrta faza: oslobođenje

Kami  nije uspio da zaustavi krug nasilja. Slično tome, trenutni pozivi na prekid vatre između okupacijske države i palestinskog otpora vjerovatno će polučiti iste tragične rezultate. U slučaju Alžira, pokolj civila trajao je još šest godina, sve dok Francuska nije “dodijelila” državi nezavisnost.

Umjesto dekolonizacije “pristankom”, politički komentatori i istoričari se sada slažu da je Alžir dekolonizovan silom: Prava se sloboda uvijek uzima, nikad ne daje.

Peta faza: tišina

Kami je vjerovao da se o Alžiru više nema što reći. Za Francuze u Parizu on je bio politički naivni glasnogovornik Arapa, dok je za Arape u Alžiru predstavljao parisku distancu i pokušaj izdizanja iznad morala i kolonizatora i kolonizovanih.

Nakon događaja u Alžiru, Kami je postao malodušan zbog situacije u Alžiru, prestao je javno da govori i okrenuo se pisanju proze. Postepeno se pomirio s neumjesnom prirodom svoje humanističke dobre volje.

Kasnije je kontekstualizova svoju odsutnost s cilja, priznajući da se odrekao svoje jasnoće i filozofskog držanja prepoznajući tragičnu prirodu ljudskog stanja.

Ipak, dok nasilje bjesni u sadašnjosti, nema mjesta za filozofsko razmišljanje – opažanje koje je palestinski intelektualac Bassel al-Araj tako lijepo pretočio u riječi :

“Vi, akademski nastrojeni, vaši su pogledi usmjereni na razumijevanje svih stvari definisanjem i objašnjavanjem, računajući da će vas to dovesti do istine; U ovim tmurnim danima, kažem vam, ne trebam nikakav okvir za objašnjenje padavina – bilo da se radi o Torovom čekiću, Božjoj milosti ili konsenzusu meteorologa. Ne želim ništa od toga! Ono što želim je svoje nesmanjeno čuđenje i blesavi osmijeh kad god kiša padne. Svaki put kao da je prvi put, kao dijete opčinjeno čudima ovoga svijeta.”

Izraelske snage su ubile Bassela nakon njegovog puštanja iz palestinskog pritvora nakon nedjelja štrajka glađu.

“Bassel nas nije pozvao da budemo borci otpora. Niti nas je pozivao da budemo revolucionari. Basel nam je rekao da budemo istiniti, to je sve. Ako ste istiniti, bićete revolucionari i borci otpora,” rekao je Kahled Oudatallah na Basselovoj sahrani u martu 2017.

Šesta faza: pomirenje?

Nakon što je primio Nobelovu nagradu u Stokholmu, alžirski student je ispitivao Kamija o njegovoj politici protiv nezaovisnosti. Iako je vjerovao u pravdu, Kami je rekao:

“Uvijek sam osuđivao teror. Ali takođe moram osuditi terorizam koji napada naslijepo, primjerice na ulicama Alžira, i koji bi mogao pogoditi moju majku i familiju. Vjerujem u pravdu, ali braniću svoju majku pred pravdom.”

Time je implicitno priznata nepravda kolonijalnog sistema i lični učinak koji je imao na samog Kamija. Naposljetku, on nije bio povučeni, nepristrasni politički promatrač koji je došao u koloniju iz metropole da bi govorio u službi “civilizovanih ljudi” Pariza.

I kolonijalni sistem i narodnooslobodilački pokret, smatrao je, učinili su mu nepravdu: on, Francuzo-Alžirac, koji je imao jake veze i s kolonizatorima i s kolonizovanima. Što se toga tiče, nije mogao birati između njih, a sve što je mogao učiniti bilo je osuditi nasilje s obje strane. Mogao se samo nadati pomirenju.

Lekcije od Alžira do Palestine

Autsajderima nije teško saosjećati s Kamijevom perspektivom i vjerovati da postoji potencijal da okupaciona država i palestinski otpor redefinišu ili čak ukinu štetan koncept nacionalne države.

Ipak, pojedinci poput Basela, Palestinca, naglašavaju da u vremenima ekstremnog nasilja nema mjesta za nijansiranu politiku, filozofske rasprave ili buržoaski humanizam.

Humanizam je privilegija onih koji žive u humanijim uslovima. Francusko-Alžirski primjer nudi brojne lekcije: prvo, da je nacionalno samooslobođenje dostižno, a da se prava sloboda otima, a ne daje. Takođe nas uči da pravne reforme često mogu naštetiti onima koje žele osloboditi.

Nažalost, u situacijama raširenog nasilja, pozivanje na humanitarne ideale generalno je uzaludno i ima tendenciju stvaranja podjela.

Naposljetku, Kamijeva šutnja snažan je podsjetnik na nekontrolisanu prirodu nasilja koje je pokrenula kolonizacija. Ono postoji izvan opravdanja, niti je opravdano niti se može ispričati, nalazi se izvan područja etike, razuma i riječi.

new.thecradle.co