Piše: Amil Grbović

Došao je na vlast kroz mitinge podrške Slobodanu Miloševiću uz parole „Ne damo Kosovo“, „Uhapsite Vlasija“ (Azem Vlasi – tadašnji predsjednik KP Kosova), a zatim i uz one populističke „Mi znamo kako“, „Godine počinju januarom“ itd., te na krilima AB revolucije zagospodario Crnom Gorom, instalirajući režim bespogovorno odan ratnim naporima i ciljevima opisanim u memorandumu SANU iz 1986. godine. Dolazak na vlast „nekrologa Jugoslavije“ – Slobodana i Dobrice, te njegovih marioneta u Crnoj Gori – Mila, Moma i Sveta – značio je raskid sa dotadašnjim komunističkim shvatanjem politike prvenstveno kada je u pitanju nacionalizam. Terminologija koja je imala SOCIJALNI karakter, zamijenjena je sa NACIONALNIM a umjesto RADNIČKE KLASE nastupa NACIJA.

Instaliran od strane svog političkog mentora Slobodana Miloševića, vjerno slijedi ratnohuškačku politiku, primjenjujući sve raspoložive metode policijske brutalnosti radi progona neistomišljenika. Pripadnici drugih etničkih grupa tretiraju se kao nepoželjni faktor i kao „antidržavni element“ u budućem monoetnički zamišljenom velikodržavnom prostoru.

Uvode nam se sankcije koje uništavaju ekonomiju, od šverca cigareta finansiraju se plate i penzije, ali stiče se i enormno bogatstvo pojedinaca u vrhu vlasti. Otima nam se sadašnjost i budućnost, a sve u ime vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Stvara se ambijent u kojem je društveno poželjno biti u kriminalnim vodama. Šverceri i kriminalci su ugledniji u društvu od policajaca i sudija, zakoni postaju mrtvo slovo na papiru i važe samo za nepodobne, dok su oni drugi van domašaja pravde. Institucije sistema, uključujući policiju i pravosuđe, čine „kolektivnu grešku“ jer ne pružaju građanima primjerenu i profesionalnu uslugu već su podešene tako da rade samo u korist privilegovanih.

Tako kreiran sistem rađa na stotine sitnih i bahatih pojedinaca, od kojih neki postaju i rukovodioci i direktori javnih preduzeća. Upravljanje imovinom i našim novcem im postaje poslastica, pa državne i opštinske firme u rukama nezasitih rukovodioca postaju instrument za brzo bogaćenje i sticanje lične materijalne koristi. Firme su podređene interesima direktora, a ne obratno.

Ovakav društveni enterijer prijetio je da uruši državu iznutra jer su bila ozbiljno ugrožena tri stuba koja državu čine jakom – vladavina prava, sigurnost i ekonomsko blagostanje.

Glas protiv broja jedan je glas protiv takvog društvenog i institucionalnog okvira, gras protiv broja jedan je glas za podršku naporima premijera i ministra unutrašnjih poslova, ali i tužilaštva u borbi protiv dugogodišnjeg nasljeđa DPS-a.

Glas za broj jedan je glas za sve one opisane u prethodnim rečenicama da se vrate na početne pozicije, glas za sistem u kojem se oni takvi najugodnije osjećaju.