Tajni rat protiv mira

Objavljeno: 07.12.2022, 06:26h

Nikada SAD nije gazdovao Rusima i Kinezima i nikad neće, nikada te velike zemlje s gotovo tri milijarde ljudi (trećina čovječanstva) nisu bile američke kolonije ili protektorati da bi se imali razloga/potrebe – odmetnuti.

Autor: Marijan Vogrinec

Malo se tko još sjeća te ne baš tako davne davnine kada je SAD, nakon što je obavještajna služba CIA prethodno temeljito pripremila teren, vojno i politički iz petnih žila pomagao predsjedniku Iraka Saddamu Husseinu u iračko-iranskom ratu (1980.-1988.), koji je završio neriješeno (0-0), s više od milijun mrtvih na objema stranama. Sic transit. A opet, malo se tko ne sjeća – nakon, je li, namještene zajedničke obavještajne ujdurme CIA-e i britanskoga MI6 s izmišljenim kemijskim oružjem za masovno uništenje –  Iračkog/Drugog zaljevskog rata (2003.-2011.), američke s tzv. partnerima agresije na Irak, okupacije na nafti plivajuće suverene države i mučkog ubojstva Saddama Husseina. SAD-ovim napadom/okupacijom Iraka, bez da se prethodno pitalo/konzultiralo/obavijestilo UN-ovo Vijeće sigurnosti (sic transit), također je u sedam i pol godina ubijeno cca milijun ljudi te je Irak i dan-danas nesretna zemlja, opljačkana, razorena, disfunkcionalna i nesposobna ne samo za iole prepoznatljiviju demokraciju nego i vladati sama sobom. Kritično izjedena korupcijom i unutarnjim sukobima, više ni sjena toga što je bila, a američke i zapadne naftne megakorporacije kupe vrhnje odvozeći u bescjenje ugljikovodično tzv. crno zlato. Kao da im je to tisućljetna ostavština djedova, pradjedova i sumerskih im predaka što su tu stolovali još od prvih zibanja tzv. kolijevke civilizacije.

Ista meta, isto rastojanje, isti akteri i isti predosjećaj istih globalno krvavih posljedica pohoda tzv. ljudi nahvao (dum Marin) na režime i lidere država koji Uncle Samu nikako ne idu pod kapu. Ako ne ide milom, ići će silom? Jamačno već iritantan broj godina ne ide milom u Kini i Iranu, kao što, je li, Amerima nije išlo sa Saddamom Husseinom ni s libijskim pukovnikom Muammarom al-Gaddafijem, pa ih je vlastiti „ugnjetavani“ narod „morao skratiti za glavu“. Vrlo je zauzeto – tko ne vjeruje, a kuražan je, neka pita CIA-u, izraelski Mossad i sestrinske im proameričke tajne službe zauzete sada u Ukrajini vodeći pamet i ruku Volodimira Zelenskog – „ugnjetavani sirijski narod“ vrlo ozbiljno naumio skratiti za glavu i šefa države Bashara al-Assada, ali ga je u kritičnom trenutku zaštitio ruski „autokrat“ Vladimir Vladimirovič. Ne samo zbog vojne luke Latakije za rusku sredozemnu flotu. Kao što svjetski mediji izvještavaju sve učestalije i temeljitije, u Kini se rasplamsavaju prosvjedi nezadovoljnih građana zbog strogih mjera zaštite od zaraze koronavirusom, ali i neisplate plaća radnicima u nekim poduzećima koja rade za zapadne naručitelje.

Zapadni su novinari čoporativno pohitali u Kinu radi izvještavanja s lica mjesta, što baš nije medijski fenomen na još puno masovnijim pohodima nezadovoljnih građana svime i svačim u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji,  Francuskoj, Njemačkoj, pa i Češkoj i Hrvatskoj. Ali, Kina je zanimljiva. E sad, jedan je Reutersov novinar uhićen, jer navodno nije imao „papire“ koji mu omogućuju pratiti prosvjede. Istodobno, Zapad je urbi et orbi bio u prigodi čuti na vlastite uši, naravno, prevedeno na pojedine nacionalne jezike kako zakrabuljeni prosvjednici mlađe dobi viču iz svega glasa: „Dolje Komunistička partija Kine!“ i „Dolje Xi Jinping!“ Koliko gnjev te vrste ima veze s virusom SARS-CoV-2 ili neisplaćenim plaćama, vrag će znati. Možda toliko koliko baš takvi proturežimski pokliči i prateća javna/ulična razbijačina nema veze s CIA-om i sestrinskim tajnim službama u regiji, uključivo tajvansku, budući da SAD i zapadni mu tzv. partneri otvoreno atakiraju svim sredstvima, zasad još ne i oružjem, na Kinu kao globalnog ekonomskog, geostrateškog, geopolitičkog i vojnog konkurenta. Drugu ekonomiju i vojnu silu na svijetu, čiji brzi napredak Ameri nisu u stanju kontrolirati. Kamoli obuzdati specifičnu inačicu tzv. komunizma s uvelike kapitalističkim licem, koji plijeni globalne simpatije i pozornost.

Budući da je zadnjih mjeseci 46. američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. mobiliziranjem zemljaa ASEAN-a za svoju Indo-pacifičku hegemoniju, protukineskim/protusjevernokorejskim animiranjem Japana, vojnim vježbama u akvatoriju blizu Kine i prijetnji Pekingu zbog nakane da i vojno vrati svoj „odmetnuti“ otok Tajvan iz američkog jataštva pod kapu matične zemlje, proširenjem tzv. sankcija Kini, ali i bijesan zbog unosnoga kineskog energetskog deala s Rusijom, etc. dolio kerozina na dugo tinjajuće neprijateljstvo prema Kini, nije isključeno da doskora izađe na vidjelo u prosvjedima u Pekingu, Šangaju, Wuhanu isti onaj klasični, odavno već dešifriran CIA-in rukopis… Nabrkati oporbu režimu, je li, na razbijačko ulično „događanje naroda“, tajno ju prozapadno izmanipulirati i novčano pomoći „koliko treba“, medijski skandalizirati „nedemokratsko, autokratsko, čak i zločinački“ ponašanje vladajuće kaste, anatemizirati policijsku represiju (što je više ozlijeđenih/mrtvih tim bolje) i „demokraciju dovesti na vlast“. Unatoč neviđenim nedavno političkim performansima made in CIA/SAD//EU s opozicijskim aktivistom Aleksejem Anatoljevičem Navaljnim (potom bez pardona pospremljenim na višegodišnju robiju), taj obrazac destabilizacije režima neprijateljske države nije uspio u Rusiji. CIA je s MI6 i tzv. partnerskim špiclima prdnula u vjetar.

Prdnula je u vjetar i u noći 3./4. lipnja 1989. godine na pekinškom trgu Tjenanmenu, gdje je kineska Narodnooslobodilačka armija tenkovima i vatrenim oružjem krvavo ugušila studentsku pobunu protiv komunističke vlasti. Sada pak traje policijska racija u kineskim gradovima: uhićuje se kolovođe i vidljivije sudionike demonstracija nad kojima će se provesti opet vrlo stroga istraga: tko su inicijatori i idejni začetnici pobune, tko su organizatori, tko su prosvjednici, etc. Možda izađu na vidjelo i neki vrlo neugodni podaci koji SAD-u opet neće služiti na čast. Dapače, koji će ga opet stigmatizirati kao remetilački čimbenik u subverzivnoj destabilizaciji nepoćudnih režima i državnih lidera te ugrožavanja svjetskog mira i sigurnosti. Destabilizacijsko-rušilački obrazac SAD-a/CIA-e, koji barem dvaput u bližoj prošlosti nije upalio u Kini, potom ni u Siriji, jest – opet vrlo krvavo! – upalio u Ukrajini veljače 2014. godine na Trgu neovisnosti ili Majdanu (ukr. Майдан Незлежності) u Kijevu, gdje je u prosvjedničkoj krvi odigrana uvertira ukrajinske tragedije što sad eskalira do neslućenih granica i posljedično traumatizira cijeli svijet ratom SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera protiv Rusije. Do dana današnjeg se „ne zna“ tko je plaćao navodno po 30 dolara dnevnice majdanskim bukačima, odnosno tko je – odokativno se znâ zašto – naredio snajperistima pucati na prosvjednike.

Te se 2014. godine, indikativno, je li, Kolinda Grabar-Kitarović, tadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za diplomaciju, paradno naslikavala pred barikadama na Majdanu. A ono, SAD/CIA/EU, NATO i tzv. partneri nisu imali nikakve veze s „događanjem naroda“ i nasilnim rušenjem vlasti proruskog ukrajinskog lidera Viktora Janukoviča!? Dakako da SAD/CIA, službeno i javno, sada u Kini nema veze s batinaškim uličnim sukobom „naroda izbezumljnog dugotrajnim epidemijskim lock downom“ s bijelim skafanerima što striktno provode direktive vlasti o stogim epidemiološkim mjerama, kao ni s radničkim nemirima u tvornici Appleovog (američkog) dobavljača Foxconna u Zhengzhouu. Reuters je izvijestio da je više od 20.000 mahom novozaposlenih radnika koji još nisu radili na proizvodnoj liniji napustilo tvornicu i kako se „situacija dodatno zakomplicirala“ time što je ugrožena daljnja proizvodnja u najvećoj svjetskoj tvornici iPhona, što Foxconn pak nije želio komntirati. Nemire je navodno izazvalo to što su kasnile plaće i primijenjene stroge epidemiološke mjere protiv zaraze virusom SARS-CoV-2. Tvornička uprava nije uspjela spriječiti prosvjedno napuštanje radnih mjesta ni ponudom nezadovoljnicima 10.000 juana ili 1396 dolara plaće, a zapadni mediji su se u povodu toga b Zhengzhouu  „označili rijetke scene otvorenog negodovanja u Kini“. U obračunu pak s bijelim skafanderima izvikivalo se: „Šalju nas u smrt!“ Naravno da CIA, je li, i Bidenova protukineska politika „nemaju veze“ s istorazložnim buntom protiv kineskih vlasti što je potom zaredao u Tokiju, New Yorku te nekim azijskim i europskim gradovima… Sic transit.

A onda se oglasila skupina američkih senatora upozorenjem Xi Jinpingu da će, „ pokušava silom ugušiti prosvjede, pogoršati kinesko-američke odnose“. Budući da je mkran i pristojan – za razliku od divljezapadnih revolveraša, koji si umišljaju da je svijet njihov,  pa svima smiju soliti pamet – kineski lider nije replicirao time kako su odnosi Kine i SAD-a već lošiji no ikad. Odnosno da je skupina kineskih parlamentaraca „zaboravila“ netom nakon 6. siječnja 2021. upozoriti predsjednika Bidena da će pogoršati kinesko-američke odnose bude li policijskom/vojnom silom nasrnuo na republikansku rulju što je provalila u zgradu Kongresa na Capitol Hillu, razbijala inventar i tražila glave najvidljivijih demokratskih političara. „Naivni“ je Jinping, je li, držao da je otvoreni rat u izravnom tv-prijenosu s washingtonskog državnog brda unutarnja američka stvar, a rečeni kongresnici iz SAD-a, vidi vraga, smatraju kako su inducirani neredi u Kini – američka stvar. I prijete. Mo’š mislit’ kako se ne samo državnom vođi nego i cijeloj Komunističkoj partiji Kine tresu gaće. Ameri prijete!? Sic transit.

A Uncle Sam, kojemu je zazivanje i sijanje smrti globusom povijesni, je li,  raison d’être – da se i ne govori o strašnom, stoljetnom genocidu nad starosjedilačkim/indijanskom i afroameričkim stanovništvom u tzv Novom svijetu – neki je dan za posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona SAD-u čak i Svemir dao medijski obznaniti kao moguće bojno polje za sukob velesila koje se politički, ekonomski, interesno, utjcajno i na.stotinu inih načina i na Zemlji gledaju preko ciljnika. Jer, bezobrazno je zloslutna poruka iz Bijele kuće: „Tamo gore su i odmetnute zemlje!“ Ne’š ti formulacije: odmetnute zemlje!? Imbecilno? Itekako prijeteće bez pokrića baš kao što su bez pokrića sve Uncle Samove agresije na tuđe zemlje i samovlasno žandarenje svijetom. Rusija i Kina su odmetnute zemlje!? Na koga bi drugoga mislili u Washingtonu budući da su Rusija i Kina jedine sa svojim svemirskim stanicama u orbiti Plavog planeta kamo njihovi astronauti dolaze/odlaze kao što radnici bilo gdje na Kugli dolaze/odlaze s posla svojim ili javnim prometalima. Od koga su se to Rusi i Kinezi odmetnuli, pa su svemirsko-ratna prijetnja onima od kojih su se odmetnuli!? Glupost na entu. Nikada SAD nije gazdovao Rusima i Kinezima i nikad neće, nikada te velike zemlje s gotovo tri milijarde ljudi (trećina čovječanstva) nisu bile američke kolonije ili protektorati da bi se imali razloga/potrebe – odmetnuti. Jest u zadnje vrijeme zabrinjavajuće dementno ponašanje 46. američkog predsjednika Bidena – koji se javno gubi pred tv-okom, ne znâ što i komu govori, kamo poći s govornice, itsl., a drži prst na oružju sudnjeg dana –  no haluciniranje o svemirskom ratu je ipak too much. Dakako da je moguć, odavno je već moguć, ali…

Iran i smokvin list iranskoga nuklearnog programa (mirnodopskoga ili u vojne svrhe, svejedno) druga tzv. neuralgična točka destabilizacije ne samo regije Bliskog istoka nego i globalnoga svjetskog mira i sigurnosti, gdje su duboko i naširoko isprepleteni špijunski prsti ne samo SAD/CIA-e, Izraela/Mossada, Velike Britanije/MI6, ali neizostavno i bližih i daljih obavještajnih susjeda koji desetljećima drže fenjer SAD-u. Osim Izraela, i Saudijska Arabija kojoj SAD – je li, moralno dozlaboga kompromitantno, zbog basnoslovnih profita iz prodaje enormnih količina oružja – gleda kroz prste na kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, pa i mučko ubojstvo kolumnista američkog Washington Posta, Saudijca Jamala Khashoggija, 2. listopada 2018. u saudijskom konzulatu u Istanbulu. To je ubojstvo oštrog kritičara režima u Rijadu, navodno naredbom osobno saudijskog prijestolonasljednika princa Mohammeda bin Salmana, bilo izvedeno na nevjerojatno okrutan način koji je zgrozio svijet, tako da je i tadašnja američka administracija Donalda Trumpa zaprijetila sankcijama – ali samo zaprijetila, sic trasit, jer su petrodolari snažniji od morala! – zemlji u kojoj totalno obespravljene žene ne smiju ni na ulicu bez muške pratnje, samostalno viziti automobil, itsl. Nakon torture posebno za taj slučaj poslanog iz Rijada „mesarskog“ tima, Khashoggi je navodno živ raskomadan, rastopljen u kemikaliji i izliven u kanalizaciju, sic transit. I time mu se zameo svaki trag: nadzorne su kamere registrirale njegov ulazak u saudijski konzulat u Turskoj iz kojega više nikad nije izašao.

Uz Izrael, Saudijska je Arabija najodanija SAD-ova saveznica u toj regiji Bliskog istoka, arapska/sunitska država što pliva na nafti i primjenjuje šerijatski zakon nasuprot šijitskom islamu perzijskog Irana, čijih više od 85 milijuna žitelja (cca 100 etničkih skupina) indoeuropskog i turkijskog podrijetla također pliva na jednoj od najkvalitetnije nafte na svijetu. Otkad je razvlašten proamerički šah Muhamed Reza Pahlavi, pa zavrnuta pipa tzv. crnog zlata američkim naftnim megakompanijama, Iran je postao meta na SAD-ovoj streljani, gdje je Uncle Sam bez pardona nagovorio, a EU neodgovorno pristao sankcijski pucati po Iranu, iako se formalno nije bio pridružio tzv. sankcijama na uvoz/izvoz iranskih ugljikovodika. Sic transit. I gdje je tu pameti? Mediji su se svibnja 2022. raspisali o tajanstvenom tankeru ARC 1, što s cca 150.000 tona navodno iranske nafte (ukrcane na otoku Khargu u Iranu i nedaleko od Singapura prekrcane na ARC 1?) pluta u akvatoriju otoka Krka, jer se Janaf ne usudi primiti tu naftu budući da mu je priprijetila američka lobistička organizacija/skupina „Ujedinjeni protiv nuklearnog Irana“. Večernji list je tada zapisao: „Iako EU nije uveo embargo na iransku naftu, ona je nepoželjna zbog američkih sankcija, a svi koji se usude njome trgovati, prevoziti je ili iskrcati, kao i banke koje provode plaćanje, riskiraju kazne i probleme na američkom tržištu, kao i narušavanje reputacije“. je tajna da je „hrvatski šeik“ Ivan Čermak tom igrom skrivača s tankerom ARC 1 – a nikad nije potvrdio da je nafta njegova – ostao kratkih rukava? Ili ipak nije? Ta, radi se o zlatu, bilo crno ili… Uvijek je na cijeni i uvijek ima kupca, a Čermak nije makar tko ni u Bijednoj Našoj, ni u regiji niti puno šire. Znakovita je i činjenica o tomu da se naprasno prestalo pisati o tomu što se napokon dogodilo s tolikom naftom na tajanstvenom tankeru ARC 1 koji, po nekim izvorima, nije završio na predviđenom odredištu u Kini, nego je brodski kormilar po nekoj logici usmjerio pramac najkraćom linijom prema Omišlju na otoku Krku. Zapravo, to i nije toliko važno koliko činjenica da se nastavlja igra mačke i miša u američko-iranskim odnosima, dokazano izigravaju tzv. sankcije budući da energenti trebaju onima koji ih nemaju više nego politika i ispraznih moraliziranja bez pokrića. Lova vrta, gdje burgija neće, kažu jarani. I imaju pravo. Svi ratovi i „događanja naroda“ motivirani su gladi za milijunom nakon prvog milijuna. Do 105, pa opet? U znaku ležeće osmice? To pak što američka administracija, ne samo Bidenova no i sve prethodne nakon što su raskošno udomile oborenog s vlasti šaha Rezu Pahlavija, ne mogu vidjeti Iran ni nacrtan i to nije toliki problem koliko jest činjenica da u tu subverzivnu netrpeljivost uvlači cijeli svijet. Na štetu, je li, svijeta, ne SAD-a. Da, koliko se taj svijet dade uvući u sve strože tzv. sankcije Iranu, uplašiti se poput EU-a američkoga osvetničkog treniranja strogoće i popušiti izmišljotine o iranskoj nuklearnoj prijetnji susjedima u regiji (i šire), osobito Izraelu koji se i bez objave rata nije libio raketirati neke strateške iranske objekte. Ratno-huškačka propagandna agresija ne prestaje, a pozadina je takva da je bolje ne znati za nju.

Čak je i nogomet zloporabljen u te svrhe, pa će – dojavljuje Newsweek  urbi et orbi, a tko bi drugi no „vjerodostojan“ američki medij!? – upravo šef vojnih obavještajaca Obrambenih snaga Izraela (IDF) general bojnik Aharon Haliva „otkriti“ kako je Iran „planirao na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru izvesti nekakvu diverziju“ te da je „sve bilo spremno za iranski teroristički napad, ali je odustao, zabrinut kako će reagirati Katar“. Inače, u Iranu suizbili masovni neredi, pa se proširili zapadnim svijetom i čak tragikomičnim prosvjednim performansima na Europarlament, zbog nejasnih okolnosti smrti 22-godišnje Kurdkinje Mahse Amini koju je sredinom rujna uhitila iranska tzv. moralna policija u čijem je kombiju pala u komu i preminula. Na nogometnom SP-u je, navodno zbog smrti mlade Amini, iranska reprezentacija odbila pjevati himnu svoje zemlje, a u srazu s nogometnom vrstom SAD-a, u utakmici visokog rizika koju su i Teheran i Washington smatrali ratnim ogledom, Ameri su pobijedili 1-0 – jer su bili bolji nogoloptaši ili im je protivnik iz nekih svojih razloga pustio pobijediti, nikad nećemo saznati – tako da je i sâm „pospani Joe“ javno „poludio od sreće“. Prije četiri godine, na istom SP-u u Rusiji, Iranci su na nogometnom travnjaku uvjerljivo potukli Amere s 2-1. Lopta je okrugla, a sportsko umijeće i politička pamet nisu isto.

Á propos, sudeći po pisanju uglavnom zapadnih i proameričkih medija, više je no indikativno da su „nezadovoljni društveno-političkim stanjem u svojoj zemlji“ ponajviše ljudi u Rusiji, Kini, Iranu, Siriji i takvim balvanima u Uncle Samovu oku. Nipošto u SAD-u ni kada u republikanskoj invaziji na Capitol Hill padaju mrtvi, kada rasistički policajci naočigled građana, javno guše ili pucaju/ubiju goloruke Afroamerikance, kada okupatorski marinci iz čiste obijesti snajperima usmrćuju djecu, žene, starce, „prljave civile“ u raznim afganistanima i srednjovjekovno se iživljavaju na bez razloga uhićenima u kojekakvim abu graibima i guantanamima, kad 90 posto zatvorenika u SAD-u čine tzv. obojeni, kad svaki drugi dan neki „dosad miran i samozatajan“ Amer, čak maloljetnik, pošandrca „iz čistog mira“, pa okrene masovno ubijati nepoznate ljude na ulici, po školama, trgovačkim centrima, u javniom prometalima… Indikativno je da nisu, je li, „nezadovoljni društveno-političkim stanjem u svojoj zemlji“ i politikom EU-a prosvjednici u Londonu, Parizu, Berlinu, Pragu, Varšavi, Rimu…, iako dižu javnu bunu upravo iz tih pobuda.

Šef izraelskog IDF-a tvrdi da se službeni Teheran boji da bi ga masovni prosvjedi mogli stajati vlasti, ali „režimu ne prijeti pad i mogu se očekivati još agresivniji odgovori u regiji i u svijetu“. Ma što to značilo. Nego, što bi koristilo Iranu da u Katru i to baš za održavanja nogometnog SP-a izvede terirističku diverziju? Ništa, samo globalnu osudu. „Kad se god pojavi prilika da se svijet nahuška protiv Irana, očekujete da će izraelska vlada nešto reći, a pogotovo IDF“, kazala je Newsweeku Elizaabeth Shakman Hurd, profesorica političkih i religijskih znanosti sveučilišta Northwestern u američkoj savznoj državi Illinoisu. Povijest iransko-američkih odnosa je zadnjih dva desetljeća, što bi se reklo – na nož.

Međusobna diplomacija u izravnim kontaktima od 1980. godine više ne postoji, a problemi su počeli već 1953. pučem u CIA-inoj režiji, kojim je svrgnut s vlasti demokratski izabran premijer Muhamed Mosadek eda bi SAD ustoličio apsolutističku vlast monarha Reze Pahlavija što je omogućio američkim kompanijama da u bescjenje zaposjednu iranska naftna polja, oceane najkvalitetnijih ugljikovodika na svijetu. Islamska revolucija 1979. godine je energično maknula šaha Pahlavija, a zbog njegova zbrinjavanja u SAD-u, bijesni su studenti provalili u američko veleposlanstvo u Teheranu te zatočili 52 diplomata i američka građanina koje su tu zatekli.

Uslijedio je cijeli niz krvavih incidenata iransko-američkog neprijateljstva koja traju sve do danas, gdje CIA s tzv. partnerskim tajnim službama igra ključnu ulogu. Teheran i Washington su zbog toga permanentno na rubu otvorenoga rata, a neprijateljstvo osobito eskalira iranskom oružanom i svakom drugom potporom Rusiji u ukrajinskom ratu, što Bijeloj kući ide na živce.  Washington i Kijev, recimo, žestoko kritiziraju Teheran, jer je otkriveno da su made in Iran ruski tzv. dronovi-kamikaze što preoravaju ukrajinske gradove, a službeni Teheran optužuje SAD/CIA-u i Izrael da su inicijatori/organizatori masovnih prosvjeda i u Iranu i u inozemstvu zbog smrti djevojke što ju je uhitila iranska tzv. vjerska policija. Svijet se, međutim, opasno naginje nad ponorom iz kojega – padne li – nema izlaza pa se zauzimanje tzv. prave strane povijesti uvelike pretvara u farsu.

Tu povijest, nažalost, nitko neće pitati što anticipativno drži o činjenici da će netom što završi jedan rat, npr. ovaj u Ukrajini, početi sljedeći negdje u svijetu. „Alibija“ ne nedostaje: ako to nije komunizam, gaženje ljudskih prava Ujgura (inuitska i ina starosjedilačka prava u Kanadi, SAD-u, Australiji… se poštuju, sic transit), terorizam, autokracija, rušenje WTC-ovih „Twinsa“, kemijsko oružje za masovno uništenje, iranska atomska bomba, smrt Mahse Amini, prosvjedi zbog lock downa u Kini, raketno samozadovoljavanje Kim Jong-una, itsl., bit će nešto drugo, peto, tisućito, uopće nije bitno. SAD/CIA-in subverzivno-obavještajni mozak funkcionira i prekovremeno. Za tu vrst ludila jednostavno nema lijeka.

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register