Što je društveno potrebno radno vrijeme?

Objavljeno: 24.11.2022, 07:55h

Tekst je dio niza Cooneyjevih predavanja „Kapitalism 101 – The Law of Value“, dostupnih u integralnoj formi na videu ispod teksta.

“Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo.”

Zakon vrijednosti 5 – kontradikcije

Robinson Crusoe na svojem tropskom otoku može sam odlučiti koliko mu je vremena potrebno da izgradi kolibu. Kada proizvodimo za tržišnu razmjenu nemamo taj luksuz. Kada Wonder Bread proizvodi kruh, natječe se na tržištu protiv Pepperidge Farma, Arnolda i White Rosea. Ako su njihovi radnici manje produktivni i ako im treba dulje da proizvedu kruh, to ne znači da ga mogu prodati za više novca. Društvenu vrijednost kruha ne postavljaju pojedinci, već je određena prosječnom količinom vremena koja je potrebna da bi se proizvelo kruh. Ovo nazivamo društveno potrebnim radnim vremenom.

U neoklasičnoj ekonomskoj teoriji postoje svakojaki koncepti koji, iako su matematički elegantno izvedeni na papiru, imaju vrlo slabu deskriptivnu moć u stvarnom svijetu. Kada je to kapitalističko društvo bilo u općem ekvilibriju? Je li ikada uopće postojala Paretova optimalnost? Kada su to potrošači mjerili svoje želje u utilima?

    Sve znanstvene kronološke naprave su strojevi za proizvodnju vremena, alati koji u našim rukama znače pobjedu, a naše ruke moraju biti neumoljive poput kazaljki naših satova. Ne mogu si priuštiti da budu išta manje. (Izvor: Conquer by the Clock, r: Slavko Vorkapić, 1943, 10’)

Društveno potrebno radno vrijeme nije takvo. Ono je nešto vrlo stvarno, što možemo svakodnevno opažati na radnom mjestu. Privatni rad koji se odvija iza tvorničkih vrata ne zna sa sigurnošću koja je njegova društvena vrijednost i stoga proizvodi tog rada ulaze na tržište kako bi se usporedili s proizvodima drugih radnika. Na tržištu ovi privatni radovi postaju društveni. Utvrđuje se društveno potrebno radno vrijeme, koje potom povratno djeluje na proizvodnju, disciplinirajući ono što se događa u tvornici.

Tvornice koje su trošile više rada nego što je bilo društveno potrebno smatraju se neučinkovitima te su primorane promijeniti metode proizvodnje ili zatvoriti svoja vrata. Tvornice koje su proizvodile ispod društveno potrebnog radnog vremena, koje su bile učinkovitije od prosjeka, bile su nagrađivane.

Pretpostavimo da je za izradu prosječnog televizora potreban jedan sat. Jedan sat je društveno potrebno radno vrijeme za televizore. Međutim, vlasnik ACME tvornice televizora uloži u vrhunske nove strojeve koji njegove radnike učine dvostruko produktivnijima. Oni sada mogu proizvesti televizor za trideset minuta, znatno ispod društveno potrebnog radnog vremena, što omogućuje ACME-u da proizvede dvostruko više televizora u istom vremenskom periodu.

Kada bi ACME prodavao svoj novi televizor po upola nižoj cijeni nego ranije, ne bi zaradio ništa više novca nego ranije i ulaganje u nove strojeve pokazalo bi se besmislenim. Umjesto da ih prodaje po njihovoj pojedinačnoj vrijednosti od trideset minuta, ACME ih nastavlja prodavati po njihovom društveno potrebnom radnom vremenu od jednog sata, ili čak možda malo ispod društveno potrebnog radnog vremena, kako bi nadmašio svoje konkurente.

Budući da se cijena televizora nije značajno promijenila, i dalje postoji ista potražnja potrošača za televizorima. Međutim, sada na tržištu postoji ogroman višak televizora, jer ih ACME proizvodi dvostruko više. ACME-ovi konkurenti neće uspjeti prodati sve televizore koje proizvedu. Istovremeno će ACME prodati većinu svojih televizora po društveno potrebnom radnom vremenu, ostvarujući ne samo svoj uobičajeni profit, već i dodatni superprofit, jer je prodao svoje televizore iznad njihovih pojedinačnih vrijednosti, prodajući ih po ili blizu društveno potrebnog radnog vremena.

Profit vs. super-profit

Profit proizlazi iz eksploatacije radnica i radnika. Jedini način da se novac pretvori u još više novca jest da ga se uloži u radnike odnosno, da budemo precizniji, u radnu snagu, jedinu robu koja može proizvesti veću vrijednost od onoga kolika joj je cijena. Sve ovo obrađujem u videu Zakon vrijednosti 5.

Kada ACME prodaje televizore ispod društveno potrebnog radnog vremena, on ne ubire samo uobičajeni profit od eksploatacije radnika, nego i super-profit – profit prisvojen u razmjeni – jer se njegovi televizori proizvode ispod društveno potrebnog radnog vremena. Upravo ova trka za super-profitima u velikom dijelu pokreće tehnološki dinamizam kapitalističkog društva, u kojem se kapitalisti natječu kako bi kontinuirano skraćivali društveno potrebno radno vrijeme. Postupajući na taj način, kapitalisti ne eksploatiraju samo vrijednost od radnika – oni također prisvajaju vrijednost u razmjeni.

Fizička produktivnost vs. produktivnost vrijednosti

Površnim pogledom mogli bismo steći dojam da tvornica televizora ACME ostvaruje više profita jer stvara veću vrijednost, ali to nije slučaj. Jednaki broj radnika obavlja jednaku količinu posla kao i prije. Obavlja se ista količina radnog vremena, raspoređena na proizvodnju većeg broja roba. Dakle, neto vrijednost koju stvaraju ne povećava se samo zato što raste fizički output.

Iznimno je važno da razumijemo ovu razliku između fizičke produktivnosti i produktivnosti vrijednosti. Kako postaje lakše proizvesti televizore, njihove cijene padaju. Dakle, samo zato što možemo napraviti više nečega ne znači da smo stvorili i veću vrijednost.

Prisvajanje vrijednosti u razmjeni

Kada bi druge tvrtke usvojile tehnologiju sličnu ACME-ovoj, društveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju televizora palo bi na polovinu svoje prijašnje vrijednosti i ACME-ovi bi super-profiti nestali. Što znači kada kažemo da ACME ostvaruje super-profit prisvajanjem vrijednosti u razmjeni?

Kada mijenjate jednu robu za drugu robu veće vrijednosti, prisvojili ste vrijednost u razmjeni. Postoji mnogo načina na koje se može prisvojiti vrijednost u razmjeni. Primjerice, možete proizvesti proizvod za manje od društveno potrebnog radnog vremena, ali ga prodati po društveno potrebnom radnom vremenu. Na taj način dobivamo više u razmjeni nego što u nju unosimo. No odakle dolazi ta prisvojena vrijednost?

Na prvi pogled, čini se da vrijednost dolazi od potrošača koji kupuju robu. Međutim, potrošači kupuju robu po njezinoj vrijednosti, po društveno potrebnom radnom vremenu. Oni ne gube vrijednost u razmjeni – plate šezdeset dolara za televizor i dobiju televizor vrijedan šezdeset dolara. Vrijednost gube svi oni drugi kapitalisti koji još uvijek proizvode po društveno potrebnom radnom vremenu. Oni nisu u mogućnosti prodati sve svoje proizvode i na gubitku su. ACME uspijeva privući velik broj njihovih mušterija.

Razmjena je igra nulte sume. Kada god jedna osoba pobijedi, druga mora izgubiti. Postoji ograničen broj ljudi koji su voljni kupiti televizore po društveno potrebnom radnom vremenu. Kada ACME prisvaja vrijednost u razmjeni, to ne znači da krade novac iz sefova svojih konkurenata. To znači da otima prodaje svojim konkurentima. Više vrijednosti dolazi u ACME nego što je zapravo stvorio, a manje ide njegovim suparnicima.

Društveno potrebno radno vrijeme i radni proces

Ovaj se proces odvija svaki dan u kapitalističkom društvu. Opsjednuti smo vremenom i učinkovitošću. Sve, od radnog dana do pokreta koje radnici čine, vremenski je regulirano i racionalizirano. Od trenutka kada budilica zazvoni provjeravamo vozni red vlakova, bušimo vremenske kartice i radimo što je moguće učinkovitije. Čak i svoje vrijeme odmora tretiramo kao razdoblje u kojem treba maksimizirati rekreaciju i opuštanje.

Postoji čitavo polje industrijskog inženjerstva koje je posvećeno smanjivanju društveno potrebnog radnog vremena u društvu. Neki od najutjecajnijih umova prošlog stoljeća bili su ljudi poput Henryja Forda i Fredericka Taylora, koji su značajno doprinijeli smanjenju društveno potrebnog radnog vremena, a sve u potrazi za super-profitom.

Ovaj nagon za stvaranjem super-profita ne znači da se u društvu odvija sve manje rada. To znači da ista količina rada proizvodi više outputa. Često se govori da će nam strojevi olakšati život, smanjujući potrebu za radom. No to nikada nije bio slučaj u kapitalističkom društvu. Strojevi samo stvaraju više outputa po satu rada. Nerijetko se strojevi koriste kako bi se izvuklo više rada od radnika, jer stroj može diktirati tempo i intenzitet rada.

Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo.

Kapitalisti se natječu kako bi smanjili društveno potrebno radno vrijeme ulaganjem u kvalitetniju opremu. Što su strojevi bolji → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve → to je radni proces učinkovitiji → to je veći output → to su niže cijene → to je više super-profita → to je više novca dostupno za ulaganje u nove strojeve…

Slobodni Filozofski

S engleskog transkripta preveo Martin Beroš

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register