Objavljeno: 01.11.2022, 06:14h
Mnogi već dugo vremena govore o propasti Zapada (1, 2), nezajažlivog (povijesno dokazano) kapitalističkog Zapada koji nije ni završio s Rusijom a već se ostrvio na Kinu, ali tek se sada javljaju snage koje mu se mogu uspješno suprotstaviti
Na inicijativu ukrajinskog parlamenta, Rade, održan je u Zagrebu i dovršen Prvi parlamentarni samit Međunarodne krimske platforme, s donešenom Završnom deklaracijom. Krimska platforma je međunarodno zasnovani format (godine 2021.) predsjednika Zelenskog i Ministarstva vanskih poslova Ukrajine – za konzultacije i koordinaciju djelovanja njenih međunarodnih partnera, s ciljem konačnog vraćanja poluotoka Ukrajini. S obzirom na rusku agresiju i promjenu stanja od pripojenja Krima Rusiji, u Deklaraciji se proširuju zahtjevi spram okupatora. Kako me deklaracije, kao neobavezni spisi kakve i hrvatski Sabor štanca kad god stigne (među inima i o Domovinskom ratu te o Ukrajini) ne zanimaju previše, spomenut ću još samo da Završnu deklaraciju nisu iz raznoraznih – uglavnom formalnih – razloga potpisale sve učesnice samita. Kad već mene ne obavezuju, sumnjam da i Rusija pretjerano drži do nje. Pretražujući internet namučit ćete se tražeći potpunu listu direktnih sudionika, posebno onih koji su se obratili video linkom, pa čak ni na stranicama ukrajinskog i hrvatskog parlamenta ne možete naići na nju. Slučajno sam na jednoj stranici naišao na fajl koji detaljno prikazuje listu članica Krimske platforme. O učesnicima zagrebačkog samita najviše što sam mogao doznati je koje su države potvrdile učešće, ali ne i potpuni spisak učesnica nakon završetka sastanka:
„Do sada su sudjelovanje potvrdile ukupno 53 međunarodne organizacije i države. Uživo dolaze 42 delegacije iz 32 države, od kojih iz pet država dolaze čelnici oba doma (Belgije, Češke, Irske, Poljske i Rumunjske). Tako na ovaj skup fizički, osim već navedenih Jandrokovića, Stefančuka i Pelosi (da, da – to je ona koja je posjetom Tajvanu išla provociorati Kinu; moja primjedba), dolaze još 23 predsjednika parlamenata – Albanije, Austrije, Belgije, Cipra, Crne Gore, Češke, Estonije, Gruzije, Irske, Latvije, Lihtenštajna, Moldavije, Norveške, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Švedske, Švicarske i Turske. Iz Finske, Francuske, Irske, Islanda dolaze potpredsjednici parlamenata, iz Italije senator, a iz Luxemburga i Portugala predsjednici ili potpredsjednici Odbora za vanjsku politiku. Stižu i četiri predsjednika parlamentarnih skupština – Vijeća Europe, OESS-a, Interparlamentarne unije i NATO-a dok iz Europskog parlamenta stiže potpredsjednik.
Pozivi su poslani onim državama koje je Ukrajina htjela pozvati. Srbija je dobila pozivnicu, ali se nisu odazvali dok Bjelorusija nije pozvana. Iz Danske i Bugarske su se ispričali zbog unutarnjih političkih okolnosti… Jedanaest država potvrdilo je sudjelovanje video porukom, uključujući Francusku, Mađarsku, Japan i Kanadu“
Hrvatski mediji naročitu su pažnju poklonili učešću Predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi i obraćanju videolinkom ukrajinskog predsjednika Zelenskog. U sudjelovanje na Krimskoj platformi u zadnji čas uključena je i opozicija s 11 predstavnika, ali samo na svečanoj večeri, dok su pojedinci uključeni u neke od 140 bilateralnih sastanaka prisutnih delegacija. Valjda da se, kojim slučajem, ne naruši jednoglasje učesnika. Nakon završetka samita, na HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“ – između ostaloga pitao se Žarko Puhovski:
„Što su radili osam godina od okupacije Krima? U međuvremenu su radili plinovode s Rusijom, naša predsjednica ljubila se s Putinom na Svjetskom prvenstvu.“
Govoreći o porukama sa samita, poput izjave Nancy Pelosi o Hrvatskoj kao predvodniku demokracije, Puhovski je među ostalim rekao da se:
“…lupalo s demokracijom na sve strane… Mi nismo na strani Ukrajine zbog demokracije. Demokracija u Ukrajini bila je jadna, dvije klase ispod hrvatske razine, a hrvatska nije baš najviša razina. Mi smo na strani Ukrajine zato što je napadnuta.“
O odbijanju Zorana Milanovića da se sastane s Pelosi, rekao je da je predsjednik opet napravio ono što često radi – rekao stvari koje su vjerojatno istinite, ali koje predsjednik države ne treba govoriti:
„On je to po mojemu uvjerenju rekao iz čiste uvrijeđenosti jer nije bio pozvan, rekao je Puhovski, ali i napomenuo da Milanović očito nije bio obaviješten o nekim stvarima koje su MVEP i MORH radili, što ga je dodatno frustriralo – te da je u toj točki Milanović u pravu.“
Puhovski je također izjavio kako je uvjeren da ne bi bilo rata u Ukrajini da je Donald Trump danas predsjednik SAD-a, iako je napomenuo kako mu nije simpatičan. Međutim, dodao je da bi, da je Trump ostao predsjednik i da nije bilo rata, to značilo dodatno nadvijanje ruskog predsjednika Vladimira Putina nad čitavu Europu, ako ne i svijet. Time je on na tragu „alternativnih povijesti“, zaboravljajući da je jedna od predvodnica antiruske koalicije ne tako davno – i to ne samo kondicionalno! – vladala carstvom u kojem „sunce nije nikada zalazilo“!
Zaista se o demokraciji svašta lupeta, među njima – primjerice – i zemlje poput Njemačke koju je Bismarck silom stvorio, ili jednaki slučaj s Italijom i njenim ujediniteljem Garibaldijem. U odnosu na njih, Jugoslavija se manje-više demokratski ujedinila, ali nedemokratski raspala. Predvodnica demokracije, Amerika, inzistirala je na demokratskom razdruživanju potonje, ali sama je silom – u građanskom ratu – to pravo priječila svojim odcijepljenim južnim članicama. Drugo je pitanje – posebno za velike teoretičare demokracije koji je, pojednostavljeno rečeno, svode na učešće u glasanju stanovništva – kakva je to demokracija u kojoj demokratski izabrani predstavnici naroda odlučuju napasti drugu državu (Vijetnam, Irak, Siriju, Afganistan,…)? Zašto su isto to sprečavali demokratski izabranom Hitleru ili, primjerice, rušili vladu demokratski izabranog Allendea? Sve to ukazuje kako je potrebno suštinski mijenjati paradigmu demokracije, i to u smjeru koji je naznačio Branko Horvat (politička, socijalna i ekonomska demokracija, ostvarene na zasadama humanizma). Jandroković i Plenković su pričali bajke kako se u Zagrebu okupio cijeli demokratski svijet, kako je većina svijeta na Generalnoj skupštini pokazala na čijoj je strani, i druge skaske za maloumne, moralizatorski proglašavajući uobičajene postupke svijeta „pogreškom“ – valjda kao kad tipkačica ukuca pogrešno slovo. Pa, pogledajmo.
Samo ovih par pobrojenih stvari dovoljno je da prosudi o moralnoj pozvanosti članica Krimske platforme – posebice predvodnika koji drži u ruci dirigentski štapić – da zaista objektivno prosuđuju o zbivanjima, istovremeno čuvajući svoje guzice kad je o njima samima riječ. Često se kaže kako je iznad Sabora samo bog (koji se baš i ne definira, pa ispada da kojekakvi premijeri ili predsjednici igraju njegovu ulogu), no lično mogu reći da ponad mene nema nikoga – ni Sabora, ni boga, ni države, ni ma koje vlasti ili gomile koja bi me silila da prihvaćam kolektivne stavove koje mi nastoje naturiti. Neka mi se jasno i nedvosmisleno ukaže na link ili papir koji poziva na obaveznu poslušnost pojedinaca prema bilo kojim – čak i zakonskim – odlukama organa vlasti! Da, naravno, većinu i ja poštujem, ali samo ako se slažem s njima, ili procijenim da mi je pogodnije poštivati ih negoli podnositi maltretiranja i kažnjavanja kojima mi se u suprotnom prijeti. Ali, ako je „zakon jednak za sve“, u smislu da ga svi trebaju poštivati, onda je valjda to trebalo činiti i sa zakonom Kraljevine Jugoslavije o „zaštiti države“, nacističkim zakonom o izopćenju Židova, ustaškim zakonima koji su išli istim putem, ili iranskim o nošenju hidžaba – zar ne? Čak i zakoni kapitalističkog Zapada dozvoljavaju izražavanje građanskog neposluha, a podsjetiti ću zaboravljive:
„Američki pisac, filozof, prirodnjak, povjesničar, i socijalni buntovnik Henry David Thoreau, iznosi u eseju „O dužnosti građanina da bude neposlušan“, vječnu istinu:
„Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,
odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža:
“No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Niz kasnijih teoretičara razrađuje to pravo na neposlušnost, uglavnom razmatrajući nenasilne oblike njegova ispoljavanja, ali je bitno u svemu da maltene svi daju narodu u krajnjem slučaju (kao „slučajno“, nikad ne odnosećem na aktualno stanje) pravo na revolucionarna rješenja. Sve u svemu, ako ćemo pravo, mišljenje teoretičara sasvim je nevažno u usporedbi sa „mišljenjem“ i praksom povijesti, a ona je prepuna „krajnjih slučajeva“. Za koje nas elita nastoji uvjeriti da su duboko zakopani u naslage vjekova, u čemu ih demantira niz suvremenih, revolucionarnih smjena (vlada, a ne sustava) iniciranih odozdo, iz naroda.“
Ako narodi imaju to pravo, a pojedinac je formalni član bilo kojeg krda, tko onda njemu može zabraniti da se ne povinuje zakonima ili javnom mnijenju, ukoliko smatra da su oni u suprotnosti sa humanističkom etikom na čijim zasadama je odgojen? Ne, ne radi se tu o nikakvoj sebičnosti niti individualnom moralu koji je navodno kod svake jedinke drukčiji, već o usvajanju civilizacijski stečenih moralnih normi koje – nažalost – nisu ušle u zakone, niti glave onih koji formiraju javno mnijenje. Mene pravna država ne zanima, ali me itekako interesira pravedna država, ona koja je zasnovana na temeljima pravde – što bi svaka trebala biti, a nije niti jedna!
Sve što rekoh nije ni proruski niti antiukrajinski stav, niti me itko može optužiti da „sjedim na dvije stolice“, ili još direktnije – ako nisi s nama, onda si protiv nas. Jasno je nekoliko činjenica:
„U sadašnjoj američkoj administraciji su glavni pobornici te doktrine državni sekretar Antony Blinken, njegova pomoćnica Victoria Nuland i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullliven.“
Ona im je pokazala da „to tako ne ide, dečki!“, i to nakon niza upozorenja na postupanje Amerike spram nje.
Na kraju da se osvrnem na izjavu „Krim je ukrajinski“. Krim je tijekom stoljeća bio svačiji, pa i ruski (popis iz 2001. pokazuje da su Rusi činili 58.3%, Ukrajinci 24.3%, Krimski Tatari 12.0% stanovništva), potom sovjetski, a sad je kao ukrajinski – mada je de facto pod vlašću Rusije, kao što je svojevremeno bio pod vlašću mnogih. To, nažalost, samo pokazuje da unatoč kojekakvim rezolucijama, deklaracijama i inim dokumentima, jedino vrijedi ona: „tko jači taj kvači!“. Niti jedan rat se u povijesti nije vodio rad idealističkih razloga, tipa jezika, kulture, povijesnog naslijeđa – u pozadini je uvijek puki interes. Ili za ovladavanjem geopolitički važnog teritorija, ili zarad mineralnog bogatstva i energenata, ili zbog prehrambenih proizvoda (Ukrajina je žitnica Evrope, ako ne i svijeta). Tako je i sada. Rat koji se vodi, vode međusobno Rusija i Zapad, s tim što potonji to čini preko ukrajinskog stanovništva kojega nam jedino u toj moriji treba biti žao. I Zapad i Ruse (njihove vladajuće elite!) boli „ona stvar“ za Ukrajince, tako dugo dok preko njih pokušavaju ostvariti vlastite interese. Stoga, preko Krimske platforme ne nastoji se riješiti problem između Ukrajine i Rusije, već vršiti pritisak na potonju. Rješenje može naći samo diplomacija, i to – kako upućeni autori govore – između stvarnih učesnika rata u kojem su Ukrajinci samo žrtve: Zapada (SAD-a naročito) i Rusije. A da će Rusija napustit Krim i nedavno pripojene ukrajinske pokrajine, samo su maštarije kvazirealpolitičara koji ljude tragom svojih interesa vode u smrt. Moguće tek kad se američki štićenik povuće s okupiranih palestinskih teritorija? De jure je Krim ukrajinski, ali de facto je u sastavu Ruske federacije; tko ne razumije – to je kao što rat između Rusije i Japana i dalje traje jer nije sklopljen mirovni sporazum, ali u stvarnosti oni međusobno ne ratuju. I tako još od daleke 1945. godine!
Niti sam vjernik, niti slavenofil, ni rusofil, ni ukajinofil, niti putinofil, niti mi se sviđa ruska politika, ali jedno je također jasno. Mnogi već dugo vremena govore o propasti Zapada (1, 2), nezajažlivog (povijesno dokazano) kapitalističkog Zapada koji nije ni završio s Rusijom a već se ostrvio na Kinu, ali tek se sada javljaju snage koje mu se mogu uspješno suprotstaviti. Nemojmo zaboraviti da carstva nisu vječna, niti da su ogromno Rimsko carstvo srušili barbari. Hoće li ili neće do toga doći upravo sada, nepoznanica je, ali kad tad – ukoliko se Zapad ne promijeni na humanističkim principima, na što ne valja računati – će se uspostaviti novi poredak stvari na planeti. Lično ne gajim previše iluzija da će to biti stanje kakvo priželjkuju humanističke osobe. Politika Zapada (prvenstveno Amerike) nalikuje na stavove Fukuyame, autora knjige u kojoj nagovješta pobjedu liberalnog kapitalizma i kraj povijesti, nakon par desetljeća se odriče svojih razmišljanja, e da bi opet promijenio ploču (1, 2) i vratio se prvobitnim idejama. Laviranje nije tek karakteristika neozbiljnog (kvazi)filozofa (politologa), već ideja vodilja američke politike – čisti pragmatizam, bez ozbiljnih humanističkih konotacija, uobličen u konciznoj izreci: „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!“. U ratovima koji se vode žalim samo nevine žrtve s ma koje strane, a sažaljevam gomile koje tisućljećima nikako da shvate čemu i kome ustvari služe. Uspijemo li se nekako odhrvati hormonima koji nas zapljuskuju, te uzdići malo ponad antropocentričnog – a naročito etnocentričnog – gledanja stvari, na djelu je samo evolucija nalik onoj biološkoj, no ovako ili onako sve je još uvijek samo borba za opstanak. Da to, u vrijeme kad posjednici nuklearnog oružja mogu ucjenjivati jedni druge, nema smisla i da je potrebno hitno razoružanje ljudskog roda prije no postane prekasno, shvatili su samo njegovi pametniji članovi:
„Potvrđujemo da nikada prije ljudi nisu bili tako neraskidivo spojeni zajedničkom sudbinom kao danas. Ali kakva je to zajednička sudbina? Čovječanstvu prijeti potpuno uništenje nuklearnim ratom i rastuća opasnost od ekonomskog kolapsa uzrokovanog utrkom u naoružanju. Za milijune, osnovne potrebe hrane, odjeće, skloništa, zdravlja, slobode, ljudskih prava i obrazovanja nisu zadovoljene. A ove potrebe su sve više pogoršane kontinuiranom populacijskom eksplozijom. Još jedna prijetnja dolazi od naše zloupotrebe okoliša. Štoviše, ove probleme je nemoguće riješiti u sadašnjim okvirima političkih struktura. S druge strane, postoji znanstveni i tehnološki napredak, s mogućnostima o kojima se do sada nije ni sanjalo, za oslobađanje ljudi od siromaštva, gladi, prava i obaveza, a za očuvanje našeg lijepog svijeta trenutno se razvija. U velikoj mjeri nego ikad prije, vrijednost za stvaranje smislenog života za sve ljude, zajedno sa sredstvima da se on ostvari, danas postoji.“, („Dubrovačko-Philadelphijska izjava“)
Eto još jednog razloga zašto ne vjerujem bilo kakvim nemoćnim platformama i deklaracijama s puno velikih riječi, napose ako u njihovu donošenju učestvuju oni koji ni s vlastitom prošlošću nisu sposobni raskrstiti.
EOS Matrix d.o.o. je reagovao na tekst koji smo objavili a koji se odnosi na curenje više od 181.000 ličnih podataka građana Hrvatske, među njima i podaci par stotina maloljetnih osoba.
U utorak će u južnim i centralnim predjelima Crne Gore biti pretežno sunčano, uz povremeno malu do umjerenu oblačnost.
Premijer Dritan Abazović je kazao da ga bivši šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Zoran Lazović ugrožava na svaki mogući način.
EOS Matrix d.o.o. je reagovao na tekst koji smo objavili a koji se odnosi na curenje više od 181.000 ličnih podataka građana Hrvatske, među njima i podaci par stotina maloljetnih osoba.
U utorak će u južnim i centralnim predjelima Crne Gore biti pretežno sunčano, uz povremeno malu do umjerenu oblačnost.
Premijer Dritan Abazović je kazao da ga bivši šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije Zoran Lazović ugrožava na svaki mogući način.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.