Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva?

by | aug 30, 2022 | Drugi pišu | 0 comments

 Piše: Aaron Bastani

Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. “Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu).”

Više-manje, da.

Tijekom posljednjih trideset godina postignut je nevjerojatan konsenzus po pitanju dekarbonizacije načina na koji jedemo, krećemo se, proizvodimo i živimo. Dok je djelovanje oduvijek neadekvatno ili odgođeno, samo protivljenje izgaranju fosilnih goriva raste iz godine u godinu.

Sada, kada je postignut dogovor da emisije svoj maksimum moraju doseći do kraja desetljeća, nova ideja ušuljala se u našu kolektivnu maštu. Na nju sam naišao intervjuirajući klimatske aktiviste i aktiviste za prava životinja, no dotična postaje sve uočljivijim dijelom opće kulture – prigrlile su ju i ličnosti poput Novaka Đokovića i Lewisa Hamiltona, a tema je i pobjedničkih govora na dodjeli Oscara. Trenutno zvuči jednako neobično kao što bi zero carbon zvučao prije pola stoljeća. Ipak, mnogi ovu ideju smatraju jednako nužnom. Govorim o okončavanju stočarstva.Poljoprivreda nam je dala sve. Prije 12 000 godina, kada su naši preci počeli koristiti velike sisavce za rad i naučili kako uzgojem dobiti ili iskorijeniti određene značajke usjeva i životinja, stvorili su nešto što dotad nije imalo presedana: društveni višak. Tako je započela neolitska revolucija, a iz poljoprivrede su iznikli gradovi, pismo, astronomija i matematika. Sada se smatra da moramo iznova rekonfigurirati svoj odnos prema prirodi. No, dok ovisnost o fosilnim gorivima dotiče svaki aspekt naših života, tome je tako tek nekoliko stoljeća. S druge strane, uzgojem životinja bavimo se tijekom čitave zabilježene povijesti.

Iako zabrana određenih životinjskih proizvoda nije ništa novo – ograničenja raznih vrsta mogu se pronaći u gotovo svakoj religiji – suvremeni argumenti za apstitenciju, od Lava Tolstoja do Mary Midgley, fokusirani su na dobrobit životinja. Sada se to mijenja, pa je kritika stočarstva usmjerena na njegov utjecaj na klimu. Iako se ovo krenulo događati prije 2020. godine, COVID-19 bio je predznak ekološkoga aspekta uzgoja životinja, jasno dajući do znanja da nas očekuje doba pandemija ako nastavimo uništavati prirodna staništa.Rijetko kad spominjemo činjenicu da je mnoštvo patogena proizašlo iz začetaka stočarstva 10 000 godina p.n.e. Gripa je vjerojatno nastala pripitomljavanjem pataka, guba vodenih bivola, a velike boginje su vjerojatno prešle sa skočimiša na deve, pa potom na ljude, otprilike kad su građene piramide. Povijest stočarstva možda jest povijest gradova i matematike, ali također je i povijest epidemija. Kako se urbanizacija nastavlja ubrzavati i sve silovitije uništavamo prirodni svijet, postaje jasno da će pandemije poput COVID-19 od pojava jednom u stoljeću postati slučajevi koji zahtijevaju stalno upravljanje krizom. Neki smatraju da bi najbolje bilo jednostavno u potpunosti ukinuti stočarstvo.

Kada se u računicu uključi ribe, svaki dan za hranu ubijamo između dvije i šest milijardi životinja. U kontekstu biomase, ljudi, njihovi kućni ljubimci i stoka čine 96% svih sisavaca na planetu. Da se s nama susretnu neki vanzemaljci, zaključili bi da smo već zauzeli cijelu Zemlju kako bismo prehranili sebe i svoje krznene slugane.Sve to iziskuje ogromne resurse, posebice jer jedenje mesa, sira, jaja i mlijeka zahtijeva uzgoj usjeva za hranu drugim životinjama. Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu). Točnije, u Južnoj Americi je danas 200 puta više zemlje namijenjeno proizvodnji soje nego 1961. godine. Amazona se ne uništava isključivo zbog stoke, već zbog usjeva da se ista prehrani.

Takva potražnja za zemljom znači zapanjujući gubitak bioraznolikosti. Ovo nije samo pitanje etike ili estetike – budući da je šume i savane lijepo imati – već je bioraznolikost također ključna fronta u borbi protiv klimatskih promjena. Oporavak plodoždera kao što su tapiri i azijski slonovi mogao bi povećati sekvestraciju ugljika u tropskim šumama, dok bi u Kanadi povratak povijesnih razina vukova, koji love losove, koji pak jedu mladice drveća, doveo do zdravije borealne šume. Ovaj ‘učinak grabežljivca’ proteže se čak i na morske vidre, koje jedu morske ježince i tako omogućavaju bujanje algi koje apsorbiraju ugljik.Dok na proizvodnju hrane otpada samo trećina svih emisija – a prelazak na vegansku prehranu smanjio bi ih samo za 60% – ukidanje stočarstva ne bi samo smanjilo stakleničke plinove u neposrednoj budućnosti. Prašuma, uništena zbog stoke i soje, može sekvestrirati između 200 i 650 tona ugljika po hektaru. Šume mangrova, uništene radi uzgoja kozica, trenutno skladište ekvivalent 21 gigatoni ugljika, a njihovo obnavljanje moglo bi dovesti do sekvestracije dodatnih 1,3 gigatona ugljika. No, umjesto da širimo ove neophodne ekosustave, nastavljamo ih uništavati.

Problem nije samo u korištenju zemlje. Za oko pola kilograma američke govedine potrebno je oko 8 000 litara vode, dok je za istu količinu piletine potrebno oko 2 000 litara. Uzgoj životinja također zagađuje rijeke, potoke i jezera; zapravo, dok je pozornost većinom usmjerena na privatne vodoprivredne tvrtke koje ispuštaju otpadne vode u britanske rijeke, uzgoj životinja je vodeći uzrok onečišćenja britanskih vodenih putova. Rijeka Wye, u kojoj su se mještani donedavno mogli kupati, prema pisanju Georgea Monbiota postala je ‘otvorena kanalizacija’. Glavni razlog? U blizini živi oko 20 milijuna pilića.Iako neki prihvaćaju loše strane tvorničkog uzgoja, ustraju u tome da postoje alternative – poput organskog uzgoja. Međutim, s ekološkog stajališta vrijedi sasvim suprotno: iako organska govedina zadovoljava više standarde dobrobiti, njezin ugljični otisak također je veći. Štoviše, ‘kupovati lokalno’ meso i sir moglo bi biti izvedivo u Cotswoldsu, ali u globalnim velegradovima 21. stoljeća – od Londona do Mumbaija – to je puka bajka.

Dok je dostizanje maksimuma emisije ugljika prije 2030. nadaleko hvaljen cilj, jednako je neodložno da postignemo nešto slično sa stokom. Međutim, za razliku od nacionalnih dekarbonizacijskih ciljeva, potrošnja mesa uglavnom se zanemaruje – što je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da se očekuje da će porasti za 76% između 2012. i 2050. godine. ‘Pravo’ na to da jedemo onoliko mesa koliko želimo nespojivo je s pravom budućih generacija na planet pogodan za život. Vrijeme je da o tome razgovaramo.

Aaron Bastani je pomoćni urednik i suosnivač Novara Media.

S engleskog prevela Karolina Hrga

Izvorno objavljeno 1. lipnja 2022. godine na portalu Novara Media.

0 Comments

Submit a Comment