Piše: Asad Abulhalil

Napad na Salmana Ruždija 13. Avgusta u Njujorku evocirao je ružna sjećanja na aferu Rushdie kasnih 1980-ih, kada su se islamske vlade i institucije takmičile u osudi autora knjige, Satanski stihovi. U svojoj knjizi, Ruždi je bio provokativan u odnosu prema proroku Muhamedu, a zatim je uslijedila fetva kojom se pozivalo na njegovo ubistvo, što u totalnoj suprotnosti sa književnom slobodom pisca da bude maštovit, pa čak i provokativan bez straha od odmazde. (Ruždi je upoznat sa islamskim naukama na osnovu svog dodiplomskog studija na Kembridžu).

U to vrijeme, saudijska vlada je prvo skrenula pažnju na Ruždijevo djelo, dok su razne prosaudijske klerikalne grupe osudile autora i pozvale da mu se sudi u Saudijskoj Arabiji u kojoj ne postoji pravosudni sistem.

Iranska vlada se ubrzo pridružila kampanji i ajatolah Homeini je izdao svoju ozloglašenu fetvu (vjerski edikt koji je u ovom slučaju pozivao na atentat na Ruždija). Protesti protiv Ruždija zahvatili su muslimanski svijet, dok su zapadne vlade i intelektualci pokrenuli snažnu kampanju solidarnosti.

Naravno, senzibilitet vjerskih grupa ne bi trebao ni na koji način utjecati na književno izražavanje. Da, pisci imaju pravo da se izražavaju, čak i provokativno i to treba strogo podržati. Štaviše, oni koji sada lobiraju za stroga ograničenja slobode govora u zapadnim društvima, često su neprijatelji muslimana i islama (naime, cionisti i hrišćanski fundamentalisti koji žele da se granice svake debate zaustave u trenutku kada dođe do kritikovanja izraelske agresije i aparthejda).

Kada je Noam Čomski podržao pravo na slobodu govora čak i poricatelja holokausta (francuskog pisca Roberta Faurisona), bio je oklevetan i ozloglašen i optužen – što je najnepravednije – da je i sam antisemit. Zapadni liberali često podržavaju apsolutnu slobodu govora, čak i ako to vrijeđa senzibilitet muslimana. Zapadni liberalizam prečesto ne drži do jednakih standarda kada je u pitanju tolerancija ili netolerancija.

Razumno je da su zapadni liberali i vlade podržavali pravo Ruždijevo pravo na slobodno izražavanje bez obzira na reakcije na ulicama muslimanskih prijestolnica. Ali istovremeno se treba zapitati da li bi ti isti ljudi podržali pisca koji je, na primjer, uvrijedio jevrejski narod?

    Naravno, krajnje je vrijeme da sve vjerske zajednice postanu debelokošci i shvate da religije ne treba da uživaju poseban tretman države ili društva. Nadalje, vjerske grupe imaju dugu istoriju međusobnih vrijeđanja: država Izrael zahtijeva (u ime jevrejskog naroda za koji lažno tvrdi da ga univerzalno predstavlja), da zapadne vlade zaštite državu Izrael od kritika u ime borbe protiv antisemitizma, dok sama ta država ima dugu istoriju netrpeljivosti i nasilja nad Arapima (muslimanima i hrišćanima).

Slično tome, neki muslimani koji iskaljuju bijes zbog Ruždijeve knjige sami su krivi za netrpeljivost prema Jevrejima, hrišćanima i ateistima. Svjetska muslimanska liga povezana sa Saudijskom Arabijom bila je prva muslimanska organizacija koja je podigla uzbunu zbog Satanskih stihova, odmah nakon što su objavljeni, a ipak sama ima cijelu istoriju izražavanja netrpeljivosti i neprijateljstva prema Jevrejima, hriršćanima i komunistima. Iranski režim ima vrlo lošu reputaciju u svom tretmanu drugih vjerskih zajednica, što se, na primjer, očituje u nedavnom hapšenju Baháija.

Ne znamo mnogo o čovjeku koji je napao Ruždija, ali znamo da je najvjerovatnije bio motiviran ili pod utjecajem satanizacije Ruždijevog lika i djela, koju su muslimanske vlade (sunitske i šiitske podjednako) decenijama usađivale u muslimanske mase. Ipak, zapadni mediji i liberali, kao i kozervativci, odmah su požurili da iranski režim direktno povežu s napadom, iako nema dokaza o bilo kakvoj vezi s Teheranom, koji je negirao bilo kakva saznanja ili odgovornost za napad.

Uprkos tome, neprijatelji Irana požurili su da okrive Iran, dok su mnoge pristalice Hezbollaha u Libanu izrazile radost zbog onoga što smatraju provođenjem Homeinijeve presude, iako ni oni ne znaju ništa o motivu osumnjičenog, odnosno da li je taj motiv uopšte u vezi sa Homeinijevom fetvom. Medijski izvještaji kažu da je napadač, dvadesetčetverogodišnji Amerikanac Hadi Matar, rođen u Kaliforniji s vrlo površnim vezama s Libanom.

Jedna je stvar osuditi napad na Ruždija — što je prvo i osnovno za sve, posebno za pisce — ali je druga stvar lažno tvrditi da je Ruždi bio dugogodišnji šampion borbe za prava muslimana i Palestinaca (ne zbog toga što je to bio obavezan, ali radi tačnosti se mora reći istina).

Na Tviteru je na dan napada otkriven gotovo deceniju star intervju koji je Ruždi vodio sa Edvardom Saidom. Said je bio nepokolebljiv u svojoj solidarnosti sa Ruždijem u vrijeme afere sa Satanskim stihovima.

Ali kao i Kristofer Hičins (još jedan Saidov prijatelj), Ruždi je prošao kroz temeljnu političku transformaciju i decenijama nije rekao ni riječ o Palestincima. Dakle, nepošteno je koristiti Saida u podršci, ne samom principu slobode govora, već u povezivanju sa Ruždijevim političkim stavovima, koji su postali prilično reakcionarni (na radost njegovog prijatelja, Bila Maera, koji je glavni proizraelski glasnik islamofobije u SAD).

    Čuveni orijentalist, Vilijem Montgomeri Vat je u svojoj knjizi Veličanstvo koje je bio islam: Islamski svijet 661-1100 primijetio da je arapsko-islamska civilizacija bila najtolerantnija kada je bila jaka i moćna i da se atmosfera strogosti i netolerancije poklopila sa njenim padom. Muslimani svijeta se danas osjećaju slabi i većina živi pod opresivnim i netolerantnim vladama. Mnogi se žale na političku klimu islamofobije koja prevladava na današnjem Zapadu.

Prije tri ili četiri decenije je bilo nezamislivo da eklatantni napadi na islam i muslimane prevladaju u političkim kampanjama u Francuskoj. U današnjoj Francuskoj, političari desnice, centra i ljevice se takmiče u artikulaciji neprijateljstva prema islamu i muslimanima.

Kada se u Francuskoj dogodio napad na magazin Čarli Ebdo, svjetski lideri (uključujući neizabrane muslimanske vođe) okupili su se da podrže Francusku i princip slobode govora. Ali zapadne vlade i intelektualci rijetko pokazuju ikakvu solidarnost sa muslimanskim žrtvama, posebno kada je njihova žrtva uzrokovana zapadnim ratovima i politikama. Muslimani često ističu to licemjerje, koje se, međutim, ne bi trebalo koristiti za opravdavanje bilo kakvog razumijevanja za napad na Ruždija.

SAD su tokom svojih napada na Irak gađale kancelarije Al Džazire i ubile jednog od dopisnika. SAD, istovremenom, ne kriju svoje negodovanje prema manifestacijama slobode govora u zemljama u razvoju kada je ona usmjerena protiv američkih interesa ili protiv Izraela.

Napad na Salmana Ruždija ponovo će pokrenuti debatu između muslimana i zapadnjaka o parametrima slobode govora. Zapadni liberali insistiraju na tome da muslimani trebaju tolerisati uvrede na njihov račun u ime slobode govora, ali da Izrael (a ne jevrejski narod koji je vjekovima patio zbog odvratnog antisemitizma) treba biti zaštićen od bilo kakvih napada ili uvreda ili čak kritike Izraela.

Slično tome, mnogi muslimani u svojim medijima izražavaju neprijateljstvo i vrijeđaju Jevreje, a neki čak ismijavaju holokaust ili ga negiraju, ali brane napad na Ruždija u ime zaštite svoje vjere od uvreda. Jasno je da su vjerske zajednice predugo uživale poseban status u smislu zaštite od kritika ili polemičkih napada. Krajnje je vrijeme da vjerske zajednice uživaju ista ograničenja slobode govora koja nameću sve vlade i društva.

Apsolutna sloboda govora ne postoji nigdje i zapadne vlade sve više ograničavaju slobodu govora bilo u ime borbe protiv antisemitizma (a za zaštitu izraelske okupacije i agresije) ili u ime raznih oblika političke korektnosti i “nacionalne sigurnosti”.

Na Bliskom istoku se ni Iran ni Saudijska Arabija se ne pridržavaju visokih standarda slobode izražavanja, iako u iranskoj štampi ima mnogo više debata nego u saudijskoj. Međutim, obje vlade nameću stroga ograničenja na ono što se može izraziti na društvenim mrežama.

Iran se, međutim, identifikovao s kampanjom protiv Satanskih stihova, koji su ogadili imidž islama na Zapadu. Muslimani svijeta treba da shvate da napad na Ruždija nije bio odbrana islama, već dar neprijateljima islama, a posebno muslimana na Zapadu.

Asad Abuhalil je libansko-američki profesor političkih nauka na Državnom univerzitetu Kalifornije, Stanislaus. Autor je knjiga Istorijski rječnik Libana (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004).

Preokret