Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe

Objavljeno: 13.08.2022, 07:01h

Michael Roberts:  “Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno.”

Vaša knjiga Marx 200 – a review of Marx’s economics 200 years after his birth objavljena je 2018. godine. Jedan od temeljnih marksističkih uvida jest da je za razumijevanje bilo kojeg društva potrebno objasniti na koji način ono organizira proizvodnju i alokaciju sredstava za život. Koji su nužni preduvjeti za održanje kapitalizma kao globalnog sistema proizvodnje?

U toj sam knjizi pokušao na što bolji i jednostavniji način objasniti ono što je Marx tvrdio još 1860-ih. U naslovu se spominje dvjesto godina jer je rođen 1818., ali su njegova glavna, zrela djela zapravo napisana 1860-ih, posebice Kapital.

Osnova Marxove ekonomske analize jest uvid da kapitalistički sistem funkcionira na temelju proizvodnje za profit. To je njegova fundamentalna uloga. U svijetu postoji mala skupina vlasnika kapitala, odnosno sredstava za proizvodnju, kako ih Marx naziva, i financijska moć koja stoji iza njih. Ovi ljudi i njihove tvrtke te drugi poslovni subjekti kontroliraju veliku većinu cjelokupne globalne imovine, dok svi mi ostali radimo za njih.

Oni će nas zapošljavati, ulagati i proizvoditi samo ako mogu profitirati tako što će na tržištu prodavati dobra i usluge koje za njih stvaramo. Prema Marxu, kapitalizam je u suštini sistem kojega pokreće profit. Takav sistem nije postojao prije kapitalizma. Ranije je to bio sistem potrošnje – feudalni zemljoposjednici naprosto su konzumirali ono što su im seljaci proizvodili. Nisu uprezali sve tehničke i proizvodne snage kako bi pogonili ekonomiju u svrhu stvaranja što većeg profita.

Dakle, ovo je sistem akumuliranja profita, kojega Marx naziva kapitalom. Taj se taj kapital potom iznova ulaže u zapošljavanje dodatnih radnika i radnica, dodatnih sredstava za proizvodnju, tehnologije itd., kako bi se proizveo još veći profit. Radi se o akumulaciji bez prestanka. To je temelj kapitalističkog sistema proizvodnje i glavni argument Marxove ekonomske analize.

U Kritici Gotskog programa Socijaldemokratske radničke partije Njemačke, Marx napominje kako rad nije izvor svog bogatstva, već da je za to prije svega potrebno zemljište (a prema toj logici i donekle zdravi planet). Međutim, profitni motiv, koji je povezan s imperativom rasta, znači da kombinirani rast sve brže čini planetu ekološki neodrživom, te da su resursi dostupni za proizvodnju ograničeni. Može li kapitalizam pomiriti ovu kontradikciju u okviru planetarnih granica?

Marx pravi razliku između onoga što naziva bogatstvom i vrijednošću. Zanimljivo je da povlači tu distinkciju u uvodnim recima svoje najpoznatije knjige, Kapitala. Bogatstvo očigledno ne uključuje samo plodove ljudskih aktivnosti, već i prirodu, planet, sve vrste, i tako dalje. To je bogatstvo naizgled svima dostupno, ali kapitalizam zapravo vodi računa da se ono može iskoristiti u interesu čitave planete jedino ako se od toga može profitirati ili izvući neku vrijednost. Tu se pojavljuje razlika između vrijednosti i bogatstva.

Proizvodi li zemljište vrijednost? Samo ako ljudska bića na njemu provode aktivnosti iz kojih kapitalisti potom mogu prisvojiti vrijednost. Ako svi prestanemo raditi, staje proizvodnja i nema vrijednosti – to je temeljni argument Marxove teorije vrijednosti. Ništa nema vrijednost, osim kada se ljudska bića bave određenim aktivnostima i nešto proizvode. Tu vrijednost kapitalist može prisvojiti u obliku profita.

Danas, u 21. stoljeću, dolazi do ogromne ekspanzije nekontroliranog ulaganja u svim dijelovima svijeta, puke težnje za profitom bez pokušaja da se uzme u obzir okoliš, zdravlje planeta ili opstanak ljudske vrste. Suočavamo se s globalnim zatopljenjem, prijetnjom klimatskih promjena koje bi mogle dovesti do suša, poplava i izumiranja ne samo biljnih i životinjskih vrsta, već i do nestajanja osnovnih uvjeta za ljudski život diljem svijeta.

Istovremeno dolazi i do porasta pandemija, koje su rezultat nekontrolirane ekspanzije industrijskog kapitalizma diljem svijeta, sve do najudaljenijih zakutaka. Sve su to ogromni problemi s kojima se još uvijek suočavamo zbog nekontrolirane kapitalističke eksploatacije prirode i bogatstva.

U raspravama o akumulaciji kapitala naglasak se često stavlja na sferu proizvodnje, dok se o sferi cirkulacije, koja je njezin integralni dio, rjeđe govori. Možete li objasniti ulogu sfere cirkulacije za kapitalističku robnu proizvodnju i realizaciju?

U Marxovoj ekonomiji krećemo s proizvodnjom. Nema cirkulacije bilo kakve vrijednosti, bilo kakve robe, ako se ona ne proizvede. Dakle, u tom kružnom kretanju robe, njezina je proizvodnja prvi dio, prva stvar koju moramo uzeti u obzir.

Međutim, kada radnici proizvode stvari u posjedu kapitalista (bilo da su to robe ili usluge), koji ih pokušavaju prodati na tržištu, onda to postaje pitanje cirkulacije. U osnovi, zamjena te robe za novac, kako bi se isti recirkulirao u novi ciklus proizvodnje. Dakle, postoji neprestano kruženje između proizvodnje i cirkulacije robe u novac. Novac se akumulira u kapital, kako bi se potom ponovno stavio u upotrebu kao novac, i da bi se njime pribavilo još robe i uposlilo dodatne radne ljude. Kontinuirani krug.

Do prekida u ovome krugu može doći na različitim mjestima. Upravo na to ukazuje Marx – to kruženje nije harmonično, ne nastavlja se u neodrživim uvjetima, može doći do sloma. Osobito u proizvodnji – ako profit nije dovoljno visok, kapitalisti će prestati ulagati i proizvoditi. Dakle, do sloma može doći u proizvodnji.

Do sloma može doći i u cirkulaciji. Kapitalisti proizvedu stvari, da bi potom uvidjeli da ih ne mogu prodati onima kojima su to namjeravali – možda nama, kao potrošačima, ali i drugim poduzećima (to je veliki dio tržišta). Također, možda shvate da ne mogu osigurati financijska sredstva za provedbu tog procesa ulaganja i proizvodnje.

Dakle, prema Marxu, na svim mjestima u kruženju kapitala postoji mogućnost sloma. Započinjemo s proizvodnjom, koja vodi u cirkulaciju, a potom se postavlja pitanje dolazi li do tzv. realizacije tih dobara, odnosno njihove prodaje, kako bi kapitalisti vratili uloženo.

Ako tupa prisila ekonomskih odnosa nagoni radnice i radnike da se pojave na mjestu zaposlenja, intenzitet rada regulira se kroz druge mehanizme. Što je društveno potrebno radno vrijeme i kako utječe na sferu odnosa moći na kapitalističkom radnom mjestu odnosno na tehnološki napredak u društvu?

Sintagmom „društveno potrebno radno vrijeme“ ukazuje se na to da je za proizvodnju svih roba (dobara i usluga) potrebno da ljudi u to utroše određenu količinu radnog vremena. Koliko je sati, dana, tjedana ili godina potrebno za proizvodnju određene robe? To je vrijeme unutar kojega je jedan kapitalist uspio postići da njegovi radnici proizvedu određenu robu. Primjerice, deset sati. Drugi kapitalist uspio je u tome da njegovi radnici proizvedu istu robu za šest sati. Dakle, za vjerovati je kako će svi odlaziti onome kojemu je potrebno samo šest sati jer bi to, naravno, bilo jeftinije.

Međutim, s vremenom dolazi do uprosječivanja različitih količina vremena koje su potrebne da se nešto proizvede, naspram potražnje za nekom robom. Kada bismo svi htjeli Rolls-Roycove, i samo proizvodili njih i druge luksuzne automobile, njihova bi cijena pala jer bismo bismo posvetili puno pažnje smanjivanju radnih sati potrebnih za njihovu proizvodnju.

Očigledno je da ne možemo živjeti od Cadillaca, Rolls-Royceova, itsl. Svima nam je potrebna hrana i osnovne potrepštine. Uprosječivanjem svih roba koje su nam neophodne, i uprosječivanjem vremena koje je potrebno da bi ih se proizvelo (između kapitalista i radnika), dolazimo do mjere društveno potrebnog radnog vremena za svaku pojedinu robu. Koliko je vremena potrebno za njezinu proizvodnju, što je zapravo i mjera njezine vrijednosti, cijene koju kapitalisti za nju mogu ostvariti na tržištu.

Naravno, što više tehnologije koristimo, to ćemo biti bliže smanjivanju vremena potrebnog za proizvodnju određene robe, i povećanju produktivnosti korištene radne snage, tako da se radno vrijeme počinje smanjivati paralelno s tehnološkim poboljšanjima, i posljedično postepeno dođemo do nižeg društveno potrebnog radnog vremena.

Dakle, ako je, primjerice, za proizvodnju prvog računala bilo potrebno utrošiti stotinu sati, danas je za to potrebno utrošiti tek jedan sat. Došlo je do dramatičnog smanjenja radnog vremena koje je društveno potrebno za proizvodnju računala, i to zbog promjene u korištenoj tehnologiji i radnicima uključenima u proces proizvodnje.

U čemu leže problemi s neoklasičnom ekonomijom kao kognitivnim resursom za razumijevanje ekonomije? Postoje li ikakve osnove za korištenje pojma homo economicus, kako ga artikuliraju neoklasičari, kao i za njihov popratni metodološki individualizam?

Prema argumentaciji neoklasičnih ekonomista, moguće je identificirati neku vrst racionalnog pojedinca, koji će nam pružiti potpuno jasnu predodžbu postupaka svakog potrošača i proizvođača na planeti. Iako smo svi različiti, živimo u različitim zemljama, uprihodujemo različite svote novca, i provodimo različite količine vremena radeći, navodno postoji jedan racionalni pojedinac koji nam može poslužiti kao mjera idealne situacije.

Ovakvi pojedinci baratat će punim znanjem o svim aktualnim događanjima i biti u stanju međusobno se natjecati i trgovati, te održavati ekonomiju u potpuno harmoničnom stanju ekvilibrija.

Ovo su glavni postulati neoklasične teorije: kapitalizam je zapravo potpuno harmoničan, ne postoje nejednakosti, ne postoji opasnost kolapsa, a ako i dođe do kakvog trenja ili diferencijacije, sve će to s vremenom zagladiti tržišna kompeticija.

Neki od neoklasičara znali bi reći „Zamislite da ste u jezerce bacili kamen i zatalasali ga. Međutim, s vremenom se talasanje primiri, a površina jezerceta ponovno postane mirna.“ Dakle, sve teži ekvilibriju jer imamo posla s racionalnim pojedinačnim potrošačima koji pristupaju kupovini potpuno racionalno, te s proizvođačima koji automatski udovoljavaju njihovim zahtjevima.

Očigledno je kako ovo nema nikakve veze sa stvarnošću, pa ipak predstavlja dobar dio kurikuluma ekonomske teorije na sveučilištima i fakultetima, koji se po svoj prilici primjenjuju države i monetarne vlasti u pogledu ekonomske politike. Riječ je o potpuno farsičnom prikazu današnje globalne stvarnosti.

U knjizi The Long Depression, Marxism and the Global Crisis of Capital iz 2016, tvrdite da je, iz pozicije kapitala, za potpuni oporavak i povratak prosperitetnijim uvjetima, prvo potrebna još žešća depresija, naširoko obilježena bankrotima poduzeća i porastom nezaposlenosti, što bi devaluiralo kapital, povratilo stope profitabilnosti i poništilo većinu dugova. Iako je ovo standardni način na koji se kapitalizam nosi s kriznim ciklusima, društvena cijena takvog manevra je ogromna. Možete li komentirati ovu strategiju i spekulirati o njezinoj potencijalnoj lijevoj alternativi, koja bi ublažila patnju radne populacije i subalternih skupina?

Marxov temeljni argument jest da se kapitalizam razvija kroz niz uspona i padova, odnosno kriza. Ne razvija se harmonično, kao što tvrdi srednjostrujaška ekonomija, već zapada u krize. Znamo da tijekom naših života dolazi do redovitih ekonomskih kriza i recesija. Većina ljudi proživjela je barem dvije i tri ozbiljne krize. U 21. stoljeću već smo prošli dvije ozbiljne – onu iz 2008-9, koju se naziva i Velikom recesijom, i COVID-krizu iz 2020. godine, koja je također bila iznimno teška.

Ljudi ostaju bez posla, ili bez sredstava za život, ili im smanjuju nadnice; poduzeća se zatvaraju ili propadaju; banke krahiraju. To su situacije u kojima globalna radna populacija proživljava ozbiljan udar na svoj životni standard. Ovo se događa opetovano i redovito, a Marxova ekonomska analiza nudi za to objašnjenje.

Marx tvrdi sljedeće: kako se kapitalisti međusobno nadmeću, u pravilu ulažu sve više u strojeve, opremu i tvornice, kako bi smanjili količinu novca koju ulažu u radnike. Posljedično, vrijednost koju izvlače iz procesa proizvodnje počinje opadati. Dakle, počinje se smanjivati profitabilnost njihovih ulaganja, a krize su jedini način na koji je moguće preokrenuti ovu tendenciju pada profitabilnosti.

Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno.

Dakle, redovito prolazimo kroz ovaj proces uspona i padova, kako to opisuje Marx. Austrijski ekonomist Joseph Schumpeter na ovu je dinamiku ukazao sintagmom „kreativna destrukcija“. U suštini, tijekom pada dolazi do uništenja postojećih ekonomskih kapaciteta, čime se dospijeva u poziciju da se kreiraju novi, i tako uvijek iznova. Ovo nije način na koji bismo trebali upravljati svijetom.

Možemo li to razriješiti i kako? Kao prvo, kapitalizam to ne može razriješiti. Iz kriza u koje zapada može se izvlačiti jedino na našu štetu. Jedino uz našu nezaposlenost, gubitak naših sredstava za život, gubitak investicija, potpuno rasipanje resursa itd., prije negoli nastavi dalje.

Ne treba nam sistem koji će se temeljiti na profitabilnim ulaganjima i kompeticiji za profit na tržištu, sukladno odlukama malog broja kompanija koje upravljaju svijetom, već planski sistem, u kojem možemo iskoristiti sve resurse svoje zemlje i svijeta, te ih kroz kooperaciju koordinirati u plan koji će zadovoljavati društvene potrebe najvećeg dijela globalne populacije.

Potrebna nam je promjena načina proizvodnje, da se poslužim Marxovom terminologijom. Kapitalistički način proizvodnje treba zamijeniti načinom proizvodnje koji će biti utemeljen na društvenim potrebama, odnosno socijalizmom.

Koje su alternative aktualnom divljanju globalne zdravstvene, ekološke, geopolitičke i ekonomske krize? Kako mobilizirati fragmentirano radništvo koje se ne smatra radničkom klasom i koje sve više gubi mogućnost da se pravno subjektivira kroz ugovore o radu, nego iz individualne, pseudo-poduzetničke pozicije sklapa građanske ugovore s pravim poduzetnicima, uz očiti disbalans moći? Što da se radi?

U marksističkoj teoriji, radnička klasa su oni ljudi koji moraju raditi za život. Definicija je prilično jednostavna. 99,9 posto radno aktivnog stanovništva mora raditi za život.

Postoji iznimno sićušan postotak ljudi koji ne moraju raditi za život. Oni ubiru profite i kamate, izvlače novac iz dionica i obveznica, imaju zemlju i nekretnine koje mogu iznajmljivati, i brdo imovine, te mogu ostvarivati prihode bez da svakodnevno odlaze na posao ili obavljaju neki rad tijekom određenog perioda. Postoje ljudi koji također posjeduju neke od tih stvari, ali i dalje moraju raditi za život. Velika većina ljudi, čak i ako posjeduje dionice i obveznice ili mirovinski fond, mora raditi.

Mogli biste reći: „Prema ovome što govorite, 99,9 posto odraslih ljudi na planeti pripada radničkoj klasi.“ U toj definiciji, odgovor je „da“. Međutim, u pogledu toga da imaju svijest kako su drugačiji od sitnih 0,1 posto globalne odrasle populacije koja ne mora raditi, odgovor je „ne“. Naime, velika većina radnih ljudi ne smatra sebe radničkom klasom.

Naprosto to ne smatraju klasnim pitanjem odnosno poimaju klasu na drugačiji način, osobito ako na radnom mjestu nose odijelo ili općenito ako rade u uredu, za razliku od ljudi koji na posao dolaze u radnom kombinezonu ili prazne kante za smeće. Smatraju se drugačijima od pripadnika radničke klase i najčešće za sebe koriste sintagmu „srednja klasa“.

Očigledno ima neke istine u toj razlici, ali njihovi se interesi u suštini ne poklapaju s interesima ovih sićušnih 0,1 posto. Čitava srednja klasa morala bi osvijestiti da ima zajednički interes s ostatkom radničke klase.

Kako dovesti do takve promjene svijesti? Postojali su periodi kada bi došlo do takve promjene – kada je postojala dovoljna svijest među radnim ljudima da se počnu smatrati dijelom iste radničke klase, te promijene način proizvodnje i način na koje stvari funkcioniraju u društvu. To nije bila toliko česta pojava. Takve velike preokrete nazivamo revolucijama, dramatičnim promjenama situacije, kada diktaturu ili truli režim zamijeni demokratičniji ili čak socijalistički orijentirani režim.

Koliko je izgledno da će se takvo što ponovno dogoditi? Mogli bismo reći da je tijekom proteklih 40 godina svijest radničke klase oslabjela. Nemamo moćne sindikate, niti perspektivu da možemo promijeniti svijet u nekom konkretnom pogledu. Bilo je to razdoblje niske svijesti radničke klase.

Ipak, radnička klasa, kako sam je netom definirao, predstavlja najveći broj ljudi u povijesti čovječanstva. Većina ljudi danas nisu seljaci, nego žive u gradovima i rade za život, a ne obrađuju zemlju. Pitanje je hoće li se u nekom trenutku ujediniti i organizirati kako bi promijenili društvo, što im je u interesu. U interesu nam je da organiziramo društvo na drugačiji način. Radi se o planiranju za društvene potrebe, umjesto prepuštanja maloj grupi ljudi da odlučuje o našim životima u interesu svojih profita te uz posljedicu ogromnih nejednakosti.

Iako radnička klasa kolektivno ima interes osloboditi se izrabljivanja i ugnjetavanja, svaki pojedini radnik i radnica ima opciju okretanja vlastitoj individualnoj strategiji preživljavanja, koja ne mora imati veze sa sindikalnim djelovanjem ili revolucionarnim prevratima, nego često podrazumijeva obranu poslovanja firme, globalnog rejtinga domaće ekonomije i geopolitičke pozicije nacionalne države, a u konačnici i kapitalističkog statusa quo? Kako postaviti radničku borbu unutar ovih gabarita?

Često se tvrdi da će radnici, ako se organiziraju kako bi unaprijedili svoje radne uvjete, izbore više nadnice ili pokušaju ostvariti veći utjecaj nad firmom u kojoj rade, naštetiti toj firmi, koja će zbog toga propasti. U takvim bi situacijama šefovi često zaprijetili da će radije survati firmu u ponor nego dopustiti radnicima da ostvare više nadnice, bolje radne uvjete ili čak kontrolu nad firmom. Radi se o ucjenjivačkoj prijetnji šefova.

Očigledno u tome ima nešto istine, jer ako nadnice previše porastu, kapitalisti u čijem je vlasništvu firma možda neće uspjeti uprihoditi dovoljno profita te je možda zatvore. To se već znalo događati. Ili će je relocirati iz Europe u Aziju ili Latinsku Ameriku ili negdje drugdje, kao tijekom 80-ih i 90-ih. Dakle, razumljivo je da mnogi radnici nisu skloni poduzimanju uistinu radikalnih poteza, čak i ako bi to htjeli, jer strahuju od gubitka zaposlenja.

Ovdje dolaze do izražaja ograničenja isključivo sindikalnog djelovanja na radnom mjestu. Potreban je obuhvatniji angažman, kooperacija i borba onkraj vlastite firme, u sklopu šireg pokreta za političku promjenu, jer time političko djelovanje i borba postaju dio procesa. Treba promijeniti realnu društvenu i političku strukturu pojedine zemlje ili određenog područja, kako ovakvi ucjenjivački zahtjevi ne bi imali isti učinak.

Jedno vodi drugome. Od borbe za bolje uvjete na radnom mjestu, do borbe za održivu promjenu čitave ekonomije i društva, što će biti od koristi svima.

Koji problemi nastupaju pojavom kriptovaluta? Jesu li kriptovalute održiva zamjena za fiducijarni novac, možda čak i faktor u progresivnim borbama ili su bliže nekoj vrsti piramidalne sheme? Kakve bismo paralele mogli povući s obzirom na povijesni primjer tulipomanije i posljedične tulipanske krize, te postoji li opasnost od krize kriptovaluta?

Kriptovalute, od kojih je najpoznatija Bitcoin, postižu određenu vrijednost posredstvom odluka hrpe ljudi koja ih rudari. Oni ne kopaju rupe u zemlji, već izvode složeni algoritam i druge kodove na računalima kako bi došli do pretpostavljenog rezultata, a kao naknadu za provjeru transakcija uključenih u proces dobiju bitcoin ili neku drugu kriptovalutu.

Ideja je da nam nisu potrebne papirnate, državne valute poput dolara, eura, jena i sličnih postojećih valuta. Ne trebaju nam jer ih kontrolira država, a uspijemo li se otrgnuti državnoj kontroli, sistem će biti puno slobodniji i otvoreniji.

Dakle, vlade i monetarne institucije više ne bi kontrolirale novac, što je zasigurno bolje za ljude. Jest i nije. Ideja zvuči dobro, ali u većini slučajeva sve je češća praksa da ove kriptovalute rudari ili kontrolira prilično malen broj ljudi, a njihova vrijednost raste ili pada sukladno njihovim odlukama o ovim transakcijama.

Kriptovalute zapravo nisu valute jer su iznimno nestabilne – vrijednost im raste i pada u ogromnim amplitudama. Primjerice, uzmimo da jedan bitcoin vrijedi 40 000 američkih dolara. Idućeg dana može vrijediti 8 000 dolara. Nemoguće je zamisliti da vas iz tjedna u tjedan plaćaju u bitcoinovima jer ne znate možete li očekivati određeni dohodak, ili polovinu toga, ili duplo. Radi se o nemogućoj, nestabilnoj situaciji.

Ove su valute beskorisne za svakodnevne životne potrebe. One u tom smislu nisu novac – nije ih moguće zamijeniti za dobra i robu na održivoj, vjerodostojnoj osnovi. One su špekulativna imovina, poput dionica i obveznica, i drugih vrijednosnih papira kojima uglavnom špekuliraju bogataši i banke.

Možda pojedinci s velikim računalima u nekim dijelovima svijeta misle da mogu namaknuti brdo novca, i možda im to nakratko pođe za rukom, no generalno govoreći, nama ostalima kriptovalute ne donose ništa. Prava opasnost je u tome što ako krenu gubiti ogromne količine novca koje posuđuju kako bi pogonili čitavi proces, to može udariti na opći financijski sustav kao takav. Centralne banke i vlade prilično su zabrinute oko toga jer čitava priča s kriptovalutama donekle izmiče kontroli.

Samo su u proteklih nekoliko tjedana dvije velike kriptovalute propale doslovce preko noći, uz gubitak od 40 milijardi dolara za ljude koji su u njih uložili. Mi to nismo primijetili u našim svakodnevnim životima, ali takve stvari mogu se proširiti na financijski sustav u cjelini, što je uistinu zabrinjavajuće.

Koliko su relevantni doprinosi teorije socijalne reprodukcije, koja tvrdi da u analizu kapitalizma i rasprave o njegovom nadilaženju moramo uvesti varijablu socijalno-reproduktivnog rada, neovisno o tome odvija li se on u kućanstvu, javnom sektoru ili na tržištu, odnosno, da treba govoriti o svim različitim oblicima rada i aranžmanima koji sudjeluju u stvaranju radne snage kao robe koja ima sposobnost stvaranja viška vrijednosti.

Nepregledna količina rada u svijetu obavlja se neplaćeno, kroz kućanski rad u domaćinstvima, brigu o djeci, o djedovima i bakama, i drugima. Ovaj ogroman globalni rad uglavnom nije plaćen, a obavlja se unutar srodničkih zajednica.

Kapitalisti ne plaćaju ovaj rad, ali im je od koristi. Njihovi radnici i radnice moraju ići na posao, a oni sami ne moraju plaćati dječju skrb, skrb o starijima i sav ostali kućanski rad koji je nužno obaviti kako bi oba supružnika, i otac i majka, mogli raditi za kapitalizam. Sve što moraju platiti su radni sati koje radnice i radnici provedu na mjestu zaposlenja, zbog čega su na izvanrednom dobitku.

Kada bi sistem bio uređen oko društvenih potreba, sva proizvedena vrijednost bila bi upregnuta u proces njihova namirivanja. Počeli bismo planirati obnovu kolektivne podrške za kućanski rad, socijalnu skrb, dječju skrb.

Dječja skrb trebala bi biti besplatna za sve. Osnovna i srednja škola su manje-više besplatne, ali dječja skrb koja im prethodi nije. Ni skrb za starije nije besplatna za krajnjeg korisnika. Stariji ljudi primorani su živjeti s vrlo niskim primanjima, a pristup potrebnoj skrbi nije zadovoljavajući, osobito ako su bolesni. Takvom socijalnom skrbi počeli bismo uzimati u obzir sav taj neplaćeni rad, i to na socijalističkom tragu.

Kapitalistički sistem ne brine o mnogo drugih stvari. Primjerice, ne mari za okoliš i ne gubi novac kako bi ga održavao čistim, već odlaže svoj otpad posvuda. Sve ove takozvane eksterne troškove u društvu, poput socijalne reprodukcije, trebalo bi u socijalističkom sistemu pretvoriti u blagodati. U kapitalizmu to nisu blagodati, nego troškovi koje kapitalisti ne namiruju.

Dakle, od ključne je važnosti da uvidimo kako će se za socijalnu reprodukciju pobrinuti jedino socijalistički sistem. Kapitalizam neće.

Pitanja pripremile/i: Martin Beroš i Karolina Hrga

S engleskog transkripta preveo Martin Beroš

Razgovor je obavljen krajem svibnja 2022. godine, tijekom gostovanja Michaela Robertsa na 15. Subversive festivalu

Slobodni Filozofski

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register