Doista ova komšijska pravoslavna narodna poslovica ima izuzetnu mudrost i težinu i odslikava svu „našu“ nebrigu i nehaj prema mezaristanima:
„Prošao si pored mene kao pored Turskog groblja.“
Aristotel: „Ako želite izbeći kritiku ne govorite ništa, ne radite ništa, budite ništa.“
Iako znam da moje pisanje neće promijeniti ništa, moram da umirim savjest. Siguran sam da će doći Dan Pravde kada ćemo se svi pogledati u oči kako bi položili račun za svoja ne/dijela. Helem, bilo je to otprilike prije više od pedeset i pet godina. Kupio Milisav Konjević, kod Mevlude Lamežević Ajdinović, uz samu crkvu Sv. Petra i Pavla, bašču da pravi kuću. Kopaju se temelji, skočio komšiluk da pomogne. Dječija radoznalost nema granica tako da i mi, djeca iz komšiluka, znatiželjno posmatramo radove. Gledamo Hafizu, vrijednu i čestitu ženu, kako kopa krampom kao birano muško. Na dubini od jednog metra naiđe na insansku kost. Radovi stadoše. Nije bilo nikakvog obilježja i stotinama godina niko nije znao da u toj bašči ima mezara. Dotrča Mevluda i istog momenta saopšti da će Milisavu vratiti pare. Bijaše tu i jedan mudri Konjević, starac od osamdesetak godina i smiri situaciju. Okrenu se prema nama i reče nam da jedni otrče i pozovu popa Sima i hodžu Međedovića. Mene i još jednog dječaka, sa parama, posla do trgovca Jaha da kupimo dva-tri metra bijelog platna od beza.
Stigoše hodža i pop i narediše da se pažljivo nastavi sa radovima. Poslije dužeg vremena otkopaše dva skeleta. Po položaju kostiju zaključiše da su u pitanju rimokatolici. Pažljivo, kao što majka privija novorođenče na grudi, izvadiše kosti na platno i odniješe u crkvu. Sutradan su ih sahranili na nikoljačkom groblju. Milisavu rekoše da slobodno nastavi radove. Tada sam dobro zapamtio riječi koje u horu izgovoriše sveštenici:
„Teško onome ko remeti mir i slomi kost mrtvom čovjeku. Ko je god nečije preturao i njegove će. Belaj čeka i njega i njegovo potomstvo.“
***
Par godina poslije ovog događaja, kada se kopao temelj za crkveni zid, opet se naišlo na kosti. Dobro se sjećam da su radovi zaustavljeni i da su došli arheolozi sa Cetinja. I ovoga puta postupanje sa skeletima bilo je humano i ljudski. Pažljivo su kosti vađene i slagane po istom redosljedu u drvene sanduke. Sigurno znam i odgovorno tvrdim da je odnos prema skeletima bio maksimalno human i civilizacijski.
***
Ovi događaji su ostali zauvjek urezani u mom sjećanju. To je nukleus mog odnosa prema grobljima i skeletima. Nije važno čije su kosti u pitanju, ne diraj! Nažalost, brzo sam se razočarao u „ljude“ gledajući kako brutalno i necivilizacijski uništavaju bošnjačka mezarja. Nabrojat ću samo one što sam ja zapamtio:
- Mezarje u haremu hadži Danuš hanume
- Mezarje u dvorištu Ruždije medrese (danas zgrada muzeja)
- Dervovsko mezarje (danas zgrada tužilaštva)
- Haznadar džamija sa mezaristanom (danas caffe bar Uskok i stanbena zgrada)
- Šehidsko (danas poslovna zgrada)
- Dva mezarja u Lješnici (danas kuće)
- Kajabegovsko (danas ruina)
- Askersko (danas par kafana i porodične kuće)
- Ćukovačko (danas benziska pumpa, ulica i Gradska gasulhana)
- Gornjomahalsko (nekadašnji ŠIK Špiro Dacić sa obje strane ulice).
Ne, nisam bio nijemi posmatrač. Reagovao sam i kada sam bio dječačić. Osim što bih navukao gnjev organizatora, nisam mogao pomoći mrtvima. Uradili bi ono što su naumili i tačka. Kada se proda duša đavolu, onda nema skrupula. Lahko ih je poznati. Oni najviše pričaju o Bogu, iako su u biti prazne ljušture. Kako onda tako i danas. Ista topografija, samo druga imena inspicijenata u rukama orgnizatora zatiranja „pustog turskog“. Iako su se i pred Bogom i dunjalučkim zakonima obavezali da će između ostalih obaveza voditi brigu o mezaristanima radi privilegija u društvu i ličnog komformizma, oni su prvi započinjali devastaciju i prodaju vakufa.
Prvi korak, u svim slučajevima devastacije bila je nebriga i zapuštanje mezaristana.
Drugi, propadanje i uklanjanje ograde.
Treći, prećutna saglasnost odgovornih za dječije igralište.
Četvrti, i posljednji, kruna njihovog sluganstva i odanosti – BAGER!
Svaki pokušaj pojedinaca da učine nešto na zaštiti vakufa i mezaristana, bio je zaustavljen brutalnim napadima. Začuđujuće je da je obračun i dehumanizacija sa takvim ljudima dolazio upravo od pripadnika bošnjačkog korpusa bliskih vladajućem režimu. Ovom prilikom navest ću samo par takvih slučajeva.
Sredinom osamdesetih godina, prošlog vijeka, za vrijeme službovanja hadži hafiz ef. Jusufa Karamana, prvi put je pokrenuta inicijativa za povratak vakufske imovine. Službeni zahtjev uz izvodak katasterskog posjedovnog lista, na ime vlasništva, IZ u Bijelom Polju, tražen je povratak hadži Danušinog vakufa (kompletno zemljište donjeg parka). Za vrijeme istog efendije, a na molbu jednog pravoslavca iz Šahovića, da se spriječi devastacija hasanbegovićkog mezarja, doživjeli smo neuspjeh zahvaljujući lokalnoj samoupravi. Bio sam saučesnik u oba slučaja i o tome sam napisao nekoliko kolumni i blogova. Onog momenta kada je efendija Karaman sačuvao ćukovački mezaristan od devastacije i otimanja od strane lokalne uprave kako bi pravili zgradu za stanovanje radnicima MUP-a, potpisao je sebi smrtnu presudu. Istjeran je sa posla.
Progonom hadži hafiz ef. Jusufa Karamana, ćukovački mezaristan sve do početka 1996/7. godine niko nikada nije održavao. Zaraslo u korov, travu, šiblje, oivičeno desetinama metara visokim topolama, predstavljalo je ruglo u najužem dijelu grada. Iako tek izašao iz zatvora, slabašan i sa svega par procenata vida na jedinom preostalom oku, poslije strahovite torture preživljene u Foči, pokrećemo akciju zamjene gradskog odbora IZ i imenujemo za predsjednika Hula Gušmirovića. Organizujemo akciju čišćenja, zagrađivanja i uređivanja pomenutog mezarja. Istovremeno vodimo akciju čišćenja i zagrađivanja Gornjeg mezarja u Lješnici. Obje akcije su uspješno izvedene, ali poslije prijetnji od strane DB „da ću proći gore nego 94“, upućenih mi preko nekih „vjernika,“ meni bliskih „prijatelja“ iz njihove službe, prestajem sa aktivnostima u IZ. Od tada IZ preuzimaju kadrovi, koji su svima više u službi nego narodu iz kojeg dolaze.
Peticija za zaštita posmrtnih ostataka ukopanih u haremu Hadži hanumine džamije
Dakle, skoro četrdeset godina vodim borbu protiv beskrupuloznih pokvarenjaka koji se svim silama trude da unište sve tragove bošnjačkog bitisanja na ovim prostorima, sve to pakujuću u celofan samozvanih legitimnih „zaštitnika naroda i vjere.“ Nažalost, osim podrške gospodina Mirsada Kurgaša 2016/7. godine, kada je lokalna uprava postavljala gradsku kanalizaciju kroz mezarje hadži Danuš hanume, i peticije koju sam organizovao, kao građanski aktivista, skupa sa Aleksandrom Srdanovićem, nisam imao drugu podršku. Niko iz Medžlisa IZ Bijelog Polja nije bio potpisnik iste. Tada su bagerima očistili i na obale Lima bacili skupa sa zemljom i šutom desetine skeleta, kako bi napravili parking prostor i ulicu. Ipak smo uspjeli, animirajući javnost našim aktivnostima, sačuvati 33 skeleta. Da tragediji nema kraja, govori i neosporna činjenica da samoproklamovane „legitimne“ vođe apsolutno ne vode brigu o posmrtnim ostacima rahmetlija i da kese pune kostiju godinama čame u podrumima Gradske gasulhane, čekajući dostojanstven i civilizacijski ponovni ukop.
I na kraju, prilikom posljednjih radova na preturanju i uništavanju muslimanskog mezarja, iako sam se legitimisao i učtivo pitao arheologa: „Šta ćete sa kostima?“ Jedan od desetak radnika, čiji je identitet dobro poznat autoru ovih redova, drsko je odgovorio: „Da pravimo supu.“
Nakon što sam na svom fb profilu objavio nekoliko fotografija i u par rečenica opisao događaj, doživio sam pravi linč, putem komentara, na lokalnom portalu koji je prenio moju informaciju. Umjesto da Medžlis IZ iskoristi objavu i izvrši pritisak na izvođače radova, da se radnik koji je izgovorio ove riječi pod hitno udalji sa arheološke iskopine, insistirajući da se humano i civilizacijski, u sklopu aktuelnih zakona države Crne Gore, sačuva dostojanstvo rahmetlija i lokalitet, oni spinovanjem uz podršku jedne lokalne nevladine organizacije targetiraju dijete, sa posebnom zdravstvenom zaštitom (Zakon o radu Čl. 118, 119 i 120 najstrožije zabranjuje zloupotrebu djece sa posebnim potrebama na takvim i sl. poslovima), kako bi otupili oštricu mog pera.
Da znaju, kao što ne znaju, okupljeni oko Medžlisa IZ u Bijelom Polju za događaj iz 2017 godine, kada je opština postavljala gradsku kanalizaciju kroz mezaristan, drugačije bi se odnosili prema, Bog zna kojem po redu, preturanju i uništavanju mezaristana i skeleta. Koristim ovu priliku da ih podsjetim na gest bageriste, pravoslavnog vjernika, kada je prilikom kopanja kanala, ne znajući na kom lokalitetu izvodi radove, korpom zakačio i izvadio lobanju, istog momenta ugasio mašinu i odbio da nastavi radove. Danima je poslije toga bio na liječenju zbog stresa. Kako ljudi iz Medžlisa u BP vode brigu o rahmetlijama, i njihovim posmrtnim ostacima, dovoljno govori činjenica da su na iskopavanjima kostiju doveli i dijete sa posebnom zdravstvenom zastitom, iako je Zakonom o arheološkim iskopavanjima (Čl. 9) eksplicitno nabrojano ko smije učestvovati u takvim radovima!?
Za one koji imaju amneziju i insane željne istine uz ovaj blog ponudit ću i nekoliko fotografija novinskih tekstova i linkova sa veb portala kako bi se uvjerili u istinitost mojih riječi. I na kraju sve aktivnosti koje sam poduzimao su isključivo u cilju zaštite mezarja, humanog i civilizacijskog odnosa prema zemnim ostatcima nekadašnjih žitelja Akova.
Platon: „Nikoga ljudi ne mogu toliko mrziti kao osobu koja govori istinu!“
A sušta istina i neosporna činjenica je da je na sceni zatiranje „pustog Turskog“ u režiji lokalne uprave i Medžlisa IZ njihov „civilizacijski“ iskorak u 21 vijek. Sramno, drsko i bezobrazno je ignorisati činjenicu da je na kompletnom prostoru donjeg parka harem i mezaristan zadužbina hadži Danuš hanume. Etapno i selektivno „arheološko“ iskopavanje predstavlja vrhunac licemjerstva i drskosti. Spinovati javnost o konzervaciji zidina džamije a vaditi kosti rahmetlija iz pojedinačnih grobova, iako postoje nišani sa imenima i prezimenima rahmetlija i trpati u plastične vreće kako bi ih sahranili u masovnu grobnicu, je vandalizam i blasfemija.
Odgovorno tvrdim da je dosadašnjim iskopavanjima trajno devastiran vakuf i mezarje. Pozivam državnog tužioca da zbog krivičnog dijela: Uništavanje kulturnih dobara čl. 439 Kz CG otvori izviđaj kako bi zaštitio kršenje ustava i zakona, procesuira odgovorne i pod hitno zaustavi devastaciju dok se ne nađe konačno rješenje za kompletan prostor vakufa.
Dosadašnjim radnjama lokalne samouprave, Medžlisa IZ i pasivnim odnosom građana Bijelog Polja i obmanjivanjem i spinovanjem javnosti u „Kamengradu“ je sahranjena civilizacija!
Nisam šutio devedesetih, pa neću ni sada. Neću da budem hodajući mrtvac i NIŠTA!
P.S. U nedjelju 31. 07. 2022. godine u kasnim popodnevnim satima upakovan u celofan arheoloških iskopavanja BAGER u mezaristanu i po nebeskim i civilizacijskim zakonima je kulturocid i zločin prema rahmetlijama.
0 Comments