Autor: Zoran Meter

Količina važnih događaja konfrontirajućeg karaktera na međunarodnoj pozornici posljednjih dana i tjedana zapljuskuje svijet tolikom silinom da on sve više posrće i izgleda poput broda bez kormilara na beskrajnoj pučini olujnog oceana. Preciznije, za kormilara upravo traje ogorčena borba među posadom, zbog koje mu, kao nikad do sada, umjesto ulaska u mirnu luku prijeti nasukavanje i propast.

U svim tim, gotovo pa spektaklima koji uglavnom služe za PR moćnika, postaje sve teže ne uvidjeti kako u svijetu, najčešće, gotovo ništa nije onakvim kakvim se prikazuje. Sve je premazano debelim slojem laži i propagande, i premreženo golemom količinom korupcije – fantastično zamaskirane u legalne okvire djelovanja – koja seže u vrhove najmoćnijih globalnih struktura vlasti. A kad smrdi glava, smrdi i sve ostalo.

Tome se, naizgled, nije moguće suprotstaviti, barem gledano s pozicije običnog čovjeka koji se osjeća nemoćno i poniženo od strane onih koji se pred izborima redovito zaklinju kako im je upravo on na prvom mjestu i da je baš osiguranje njegovog boljeg života njihova primarna misija.

U toj sveopćoj moralnoj pustoši, nadu budnom ostavlja još samo ona narodna mudrost koja kaže – zlo se proždire samo. Drugim riječima, kad laž i propaganda dosegnu tako čudovišne razmjere, kakvi su danas, oni lako mogu postati ubojito oružje protiv onih koji se njima služe tj. dovesti do potpuno suprotnog efekta od očekivanog.

Upravo se to, istina polako, sve više uočava i u sferi geopolitike (ona je na ovom svijetu sve, i njoj je sve podređeno), u kojoj spomenuti obrnuti efekt postaje najvidljiviji iako još ne i dominantan. Jer u sadašnjem globalnom geopolitičkom sukobu bez presedana, koji poprima gotovo kozmičke dimenzije borbe dobra i zla, padaju sve maske. Time se i potpuno ogoljuje sama bit problema, odnosno prikrivena pozadina tog mega-sukoba vizija, koncepcija i na kraju samih država. Otkrivaju se ciljevi i metode za njihov doseg, koji su desetljećima bili zamaskirani kroz različite ideološke forme, lažni humanizam i isto takav moral, a da se, zapravo, isključivo radi o najobičnijem grabežu i pohlepi.

Međutim, skidanje maski prijetvora ujedno znači i početak igre moćnika va bank. To, pak, znači, da podizanje rizika na maksimum može lako dovesti do gubitka kontrole nad sve eksplozivnijom situacijom. Drugim riječima, sukobljene strane u toj „velikoj igri“, zbog svoje gramzivosti i neodgovornosti bit će primorane koristiti sva moguća oružja kojima raspolažu za ostvarenje pobjede. Jasno je i zašto: mjesta za poraženog više ne može i neće biti. Pobjednik dobiva sve!

Ukrajinski rat označen egzistencijalnim i za Rusiju i za Zapad

Ogledni primjer nastanka kaotične situacije je Ukrajina, u kojoj se – de facto – odvija rat između Rusije i Zapada. Zašto je taj rat – iako se u svojoj biti radi o regionalnom sukobu pri čemu Ukrajina nije niti članica NATO saveza da bi ovaj imao obvezu njene zaštite i pod cijenu ulaska u Treći svjetski rat – sada tako opasan?

Odgovor je: zato, što su ga i Rusija i Zapad predstavili kao po sebe egzistencijalan.

U ruskom društvu se rat u Ukrajini sve više percipira kao domovinski tj. onaj u kojem se mora ići do pobjede jer bi, u suprotnom, to značilo propast zemlje. Pri tom prevladava uvjerenje kako Rusija u Ukrajini ne ratuje s Ukrajincima, već sa Zapadom u cjelini, odnosno da on protiv nje vodi, kako navode – hibridni rat. Vrlo česte su i izjave koje idu u smjeru da se Zapad ponaša kukavički i da ni pod koju cijenu ne želi ulaziti u neposredni vojni sukob s Rusima, već to čini tuđim rukama. O tome svjedoči i prošlotjedna izjava ruskog predsjednika Putina na sastanku s predstavnicima parlamentarnih stranaka koji je prenosila državna televizija, kada je izjavio da se na zapadu sve češće čuju izjave o potrebi njihovog vojnog miješanja u Ukrajinu tj. sukoba s ruskim snagama, pri čemu je kazao: „Neka pokušaju.“ Pri tom je upozorio kako Rusija u Ukrajini „još nije počela ozbiljno vojno djelovati“, ali i kazao kako Moskva i dalje ostavlja šansu diplomatskom rješenju. Međutim, izjavio je dalje Putin, „s produljenjem vojnog sukoba pregovori s Rusijom bit će sve teži“. Pri tom ponavlja kako će svi postavljeni ciljevi prije početka „specijalne vojne operacije“ (SVO), kako Moskva službeno naziva ovaj rat, biti izvršeni. K njima se ide postupno, s ciljem „izbjegavanja nepotrebnih žrtava svojih vojnika i žrtava među civilnim stanovništvom“, što je često izricani stav, kako Putina tako i ruskih vojnih i analitičkih krugova.

S druge strane Zapad je (prije svega Bidenova administracija čiji su stav potom  preuzeli svi američki saveznici) ukrajinski sukob isto definirao kao po sebe egzistencijalni. To nije učinio odmah, već je taj stav evoluirao tijekom trajanja rata. Kao primarni cilj sada je otvoreno zadan ni manje ni više nego strateški poraz Rusije u Ukrajini, o čemu javno govore, kako Biden, tako, još i prije njega i šef Pentagona Lloyd Austin. A evo što, u tom smislu, 10. srpnja, na svom twitteru navodi Paul Massaro, politički savjetnik SAD u Europskom vijeću za sigurnost i suradnju: „Ukrajini je potrebno dozvoliti nanositi udare po vojnim objektima u okupiranoj Bjelorusiji, okupiranom Krimu i Rusiji.“

Tome se moraju pridodati i izjave iz državnog i vojnog vrha o nastavku vojne pomoći Kijevu u još suvremenijem naoružanju, a raspravljalo se i o dostavi raketa za mobilne višecjevne sustave HIMERS koje bi imale domet i do 300 kilometara, kao i o dostavi oklopnih vozila koji ukrajinskoj vojsci nedostaju (i od jednog i od drugog se odustalo) za bilo kakav ozbiljniji pokušaj već dugonajavljivane protuofanzive na jugu zemlje. Ruski vrh po tom pitanju ne paniči i djeluje staloženo, pa je svima jasno da je to posljedica gore navedenog Putinovog upozorenja da Rusija u Ukrajini još uvijek ni približno ne djeluje kapacitetom i snagom kojom bi mogla, ali da je to spremna svaki čas učiniti.

Istodobno, nikad viđene sankcije protiv Rusije neočekivano snažno udaraju i po ekonomiji Zapada i generiraju visoku inflaciju, a svijet su dovele na rub energetske i prehrambene krize. Očekivani brzi slom Rusije nije se dogodio, ali nastalo ozbiljno stanje u svojim ekonomijama Zapad još uvije „rješava“ uvođenjem novih sankcija, poput određivanja gornje prodajne cijene ruske nafte na svjetskom tržištu, navodno od prosinca ove godine, i 7. sankcijskog paketa EU koji je upravo usvojen, a odnosi se uglavnom na zabranu uvoza ruskog zlata, sankcije protiv Sberbanke, i nove personalne sankcije. Ali treba naglasiti kako se u njemu po prvi put i ukidaju neke sankcije, poput onih na izvoz komponenti za ruski zrakoplovni sektor, a ukida se i zabrana izvoza ruskih poljoprivrednih proizvoda i umjetnog gnojiva.

Visoki službenici američkog Ministarstva financija prije desetak dana izjavili su kako su potpuno svjesni ekonomskih problema koje zbog proturuskih sankcija trpe SAD i EU, ali da su obje strane suglasne oko potrebe njihovog daljnjeg jačanja, sve do ostvarenja konačnog cilja.

Sam Biden je, uoči nedavnog putovanja na Bliski istok, na novinarsko pitanje do kada će trajati američka potpora Ukrajini s obzirom na rastuće ekonomske probleme koje ona generira u SAD-u odgovorio: „Dokle god to bude potrebno.“ Tj. do kraja.

Drugim riječima, Zapad je također ukrajinski rat označio po sebe egzistencijalnim i time se doveo u situaciju da bi poraz Ukrajine de facto značio i njegov poraz.

Dakle, opasnost se sastoji u slijedećem: pobjeda jedne strane automatski znači i poraz druge – što do sada nikada u povijesti nije bilo u odnosima između dviju globalnih velesila vezano uz bilo koji regionalni vojni sukob.

Ja bih ovdje ipak bio oprezniji s ovako postavljenom dijagnozom oko koje se slažu gotovo svi svjetski ugledni analitičari i koja je u svojoj biti ispravna. Zašto? Zato jer upravo svjedočimo nečem novom. Prije svega u SAD-u počinje sve više rasti kritička misao u odnosu na američku politiku prema Ukrajini, njezine troškove i geopolitičke rizike – i to u obje glavne stranke, kao i u mainstream medijima što je do jučer bilo nezamislivo. To je, između ostalog, i posljedica približavanja izbora za Kongres koji će se održati u studenom i gdje demokratima prijeti veliki poraz. On ne bi doveo do promjene američke vanjske politike (to se događa samo na predsjedničkim izborima), ali bi sigurno značio otežavanje donošenja novih odluka koje se tiču jačanja potpore Kijevu.

Smatram kako Biden – nakon u SAD-u loše primljenog povlačenja iz Afganistana koje je percipirano kao poraz s obzirom na njegovu lošu izvedbu koja je izgledala kao bijeg, i zbog dolaska talibana na vlast zbog kojih je Amerika i ušla u taj rat – sada nije u mogućnosti zaustaviti aktualnu politiku administracije prema Ukrajini jer bi to republikanci lako prikazali kao njegov poraz.

Isto tako, što uopće u stvarnosti znače izjave američkih čelnika tipa onih „idemo do kraja“ i „pomoć će trajati koliko bude potrebno“? Nisu li one izricane i u vrijeme Vijetnamskog rata, pa i spomenutog afganistanskog? Na kraju uvijek prevlada američki pragmatizam, preciznije – suočavanje s realnošću, a sve je drugo samo politika. Upravo u tome i vidim neki trag svjetla u nastaloj potpunoj tami američko-ruskih odnosa, koji, da ipak ne bi bilo zabune – ubrzanom dinamikom klize prema otvorenom sukobu. Pitanje je hoće li ruske vojne operacije u Donbasu, koje polako ali uporno slamaju snažni ukrajinski otpor, uopće i omogućiti Bidenu da do jesenskih izbora svoju politiku prema tom sukobu prikaže kao pozitivnu i dobitnu po američke interese.

EU se ubrzano kreće prema točci bez povratka

Europska unija je najveći gubitnik ukrajinskog sukoba (Ukrajina je žrtva – potrošna roba). Posljedice aktivnog uključenja Bruxellesa u taj sukob na strani Kijeva i paralelnog odsijecanja svih njegovih veza s Moskvom sve više dolaze do izražaja. Uz one energetske, nad kontinent se sve više gomilaju i crni oblaci socijalne i političke krize. Prosvjedi nezadovoljnih ljudi sve su češći i masovniji, a jedna za drugom padaju vlade europskih zemalja: nakon bugarske, prošli je tjedan ostavku dao britanski premijer Boris Johnson, isto je učinila i estonska premijerka Kaja Kalas, kao i talijanski premijer Mario Draghi kojeg su napustili koalicijski partneri, od kojih je Pokret 5 zvijezda to učinio zbog neslaganja s daljnjim isporukama oružja Ukrajini i neslaganja s migrantskom politikom i dolaskom sve većeg broja izbjeglica iz Afrike. Prije toga francuski predsjednik Macron katastrofalno je poražen na parlamentarnim izborima. A oni glavni izbori u EU tek slijede iduće godine.

Istodobno s ovim procesima mađarski premijer Viktor Orban proglasio je izvanredno energetsko stanje u zemlji i zabranio bilo kakav izvoz energenata u druge zemlje Unije. Time je de facto blokirao i plan Bruxellesa za uspostavu zajedničkog plinskog tržišta 2023. kojim bi zemlje EU jedna drugoj pomagale i ravnopravno sudjelovale u prevladavanju teškoća s opskrbom tim energentom nakon što se dodatno smanji a na kraju i potpuno odbaci kupnja ruskog plina. O iluzornosti takvog plana EU prošli je tjedan pisao i britanski The Economist.

Ništa čudno: zašto bi se neka zemlja sada morala odricati benefita polučenih zbog svog pametnijeg vođenja energetske politike od Bruxellesa ili nekih drugih članica i s njima dijeliti teret njihovih gluposti i strateških zabluda, k tome još u ime neke apstraktne solidarnosti vezano uz vojni sukob s kojim nema ama baš ništa (osim toga, sve su zemlje EU već dale itekako puno pomoći Kijevu, i vojne i financijske, pri tom se dobrovoljno odričući i velikog dijela svog spokojnog života kojeg su prije toga imale u zamjenu za neizvjesnost). Zbog svega toga Europskoj uniji uskoro prijeti pravi unutarnji plinski rat, na što i ukazuje i spomenuti britanski medij.

O Bidenovom posjetu Bliskom istoku: nadanja, mogućnosti, iluzije

U kontekstu globalnog sukoba na relaciji Zapad s jedne, Rusija i Kina s druge strane, treba promatrati i najnovije procese na Bliskom istoku i posjet Joe Bidena Izraelu i Saudijskoj Arabiji. On ima otvoreni protuiranski karakter, na temelju kojeg bi se, onda, iz nastalog vakuuma nakon američkog povlačenja iz te regije (kojeg je, apsurdno, prošle godine otvoreno propagirao sam Biden nakon što je Trump prethodno veliku pozornost stavljao upravo na Izrael i Saudijsku Arabiju i svoj novi bliskoistočni plan) Amerika opet vratila i odstranila u međuvremenu narasli utjecaj Kine i Rusije.

Biden je uoči puta na Bliski istok, u svom autorskom članku u The Washington Postu napisao kako SAD trebaju održati čvrste odnose na Bliskom istoku kako bi “Ameriku stavile u najbolju moguću poziciju da nadmaši Kinu” i “suprotstavi se ruskoj agresiji”.

U toj novoj bliskoistočnoj igri krajnji cilj Washingtona je potpuna integracija Izraela u regionalni arapski “obrambeni” savez protiv Irana i njegovih saveznika na Bliskom istoku, a on ovisi o uspostavi formalnih veza između Izraela i Saudijske Arabije. Prema saznanjima kojima ja raspolažem, Pentagon namjerava Izrael uključiti u svoje Središnje zapovjedništvo zaduženo za Bliski istok – CENTCOM. Navodno je CENTCOM, na svom summitu, održanom prije nekoliko mjeseci na Sinaju, po prvi put ugostio zapovjednike izraelske i saudijske vojske, ali i predstavnike domaćina Egipta, UAE, Katara, Bahreina i Jordana – što je jasni signal što je američka namjera. To je Bidenova objava novog sigurnosnog sporazuma, najprije između SAD-a i Izraela, pri čemu bi izraelska vojna tehnologija onda postala i njegova ključna poveznica sa Saudijskom Arabijom. U čitav proces još bi se posebno trebala uključiti i Indija kroz format „I2U2“ (Izrael, Indija, UAE, USA) i time spojiti Indo-Pacifik i Bliski istok. „Problem“ je „samo“ taj što Indija održava strateške odnose upravo s Iranom, kao i s Rusijom, i zapravo vodi suverenu vanjsku politiku i sigurno neće biti ničiji vazal.

Međutim Rijadu odgovara sadašnje reguliranje proizvodnje unutar formata OPEC+ (skupa s Rusijom), gdje on sada ima dnevnu proizvodnju od oko 12 milijuna barela što mu osigurava stabilne cijene „crnog zlata“ za razvoj, koje nisu niti preniske niti previsoke. Krajnje je teško da bi Rijad išao značajno jačanje proizvodnje samo zbog smanjivanja cijena nafte za američke interese ili da bi naškodio Rusiji.

Slična je stvar i s Kinom koja je već godinama najveći kupac saudijske nafte i kupuje četvrtinu njenog ukupnog izvoza tog energenta (s Pekingom Rijad intenzivira i vojnu i ekonomsku suradnju). Osim toga, Rijad dobro zna za „zelenu agendu“ unutar SAD-a i EU koja će tamo prije ili kasnije zaživjeti, a što, njemu, kojemu je nafta glavni egzistencijalni adut, nikako ne odgovara. Zato svoj izvozni fokus već godinama i prebacuje na naftom žedno azijsko tržište.

Saudijska Arabija jednostavno više ne ovisi o SAD-u u tolikoj mjeri kako je to bilo proteklih desetljeća. Ona je, kao središte novog „arapskog svijeta“ sebi zacrtala vlastiti razvojni put zbog čega se sada čini kako, zapravo, Sjedinjene Države puno više ovise o njoj nego obratno. Jer Bidenu, sigurno, nije bila osobna želja doći u Džedu (Jeddah), gdje se morao rukovati s prijestolonasljednim princem Muhamedom bin-Salmanom, onim istim kojeg je još ne tako davno optuživao kao mogućeg krvavog ubojicu američkog državljanina i saudijskog disidenta Jamala Khasoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu, u listopadu 2018.

BRICS se širi s formata 5 u čak 9 država?

Ali možda je ipak najveći šok vijest koja je pristigla, vjerojatno ne slučajno, upravo dan uoči Bidenovog dolaska u Saudijsku Arabiju. Naime, Purnima Anand, predsjednica Međunarodnog formata BRICS (grupa koju čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR), objavila je 14. srpnja (prenosi ruski medij Izvestija), da su „Saudijska Arabija, Turska i Egipat iskazale svoju zainteresiranost za  priključenje i spremnost za davanje zahtjeva za članstvo“ u BRICS, i da se ona nada kako će to biti vrlo brzo s obzirom da su sve članice zainteresirane za proširenje tog formata. Ovdje podsjećam da su, nedavno, i Argentina i Iran izjavile to isto, a navodno i Indonezija.

U jednoj od svojih prethodnih analiza BRICS sam označio formatom koji nije protu-američki, već onaj koji želi dokazati da se bez Amerike može. Jer niti jedna od njegovih članica, sasvim sigurno, nema ništa protiv suradnje sa SAD-om na ravnopravnim i uzajamno korisnim osnovama. Ali to je, barem za sada – iluzija.

Ukoliko bi se ovaj scenarij realizirao, ne samo da američka nova bliskoistočna inicijativa, koja je otvoreno protuiranskog ali i proturuskog i protukineskog karaktera, ne bi imala šanse za uspjeh, već bi on značio i konačnu potvrdu kraja unipolarnog svijeta i američke dominacije u njemu.

Arapi će, kao pravi znalci trgovanja uvijek protežirati vlastite interese i balansirati između centara moći. Upravo je njima sve veća suradnja s Rusijom i Kinom ojačala sposobnost odupiranja američkim sankcijama i drugim sredstvima pritiska, jednako kao i Turskoj. Toga će se oni teško željeti odreći, a forsiranje prijetnje Iranom smatraju lakše rješivim preko država koje s Teheranom održavaju strateške partnerske odnose a time imaju i puno veći utjecaj na njega od onih koji su s Iranom već desetljećima na rubu otvorenog sukoba.

S druge strane, Saudijska Arabija još uvijek uvelike ovisi o Sjedinjenim Državama, koje joj i dalje osiguravaju glavninu naoružanja, a Rijad se sigurno ne želi odreći niti američkih visokotehnoloških ulaganja potrebnih za saudijsku strategiju ekonomske diverzifikacije.

Ali ono što je važno naglasiti je to, da je geopolitičku diverzifikaciju Rijada, kao i Ankare više nemoguće spriječiti.

Protekcionizam i nova ideologija sada su problem Zapadu

Kako se čini, po Zapad stvari, blago rečeno, ne izgledaju previše dobro u kontekstu želja za zadržavanjem globalne dominacije. To nikako nije samo produkt ojačale samosvijesti, kao i narasle vojne i ekonomske snage država iz dojučerašnjeg „Trećeg svijeta“. Najveći dio toga zapravo je rezultat sustavnih grešaka, prije svega američkih stratega, koji, u svojoj uljuljkanosti u prividnu svemoć nisu uviđali, ili nisu htjeli uvidjeti smatrajući ih marginalnim i osuđenim na propast – procese koji su se u svijetu počeli odvijati nakon američke pobjede u Hladnom ratu. Dovoljno je kazati da su još 1997.g. (dakle, prije „Putinove ere“) Moskva i Peking potpisali sporazum o međusobnoj strateškoj suradnji i stvaranju svijeta temeljenog na multipolarnosti i ravnoteži interesa. S obzirom da se radilo o tragičnoj „Jeljcinovoj eri“ i nije preveliko čudo da su takvi „bljeskovi“ izazova Zapadu od strane ovoga bili i ignorirani. Međutim, šanse za ispravak propusta zapadni su stratezi imali puno puta i kasnije, u vrijeme nakon stupanja na scenu Vladimira Putina i Xi Jinpinga koji su samo produbljivali spomenuti postavljeni temelj iz doba ruskog državnog „poluraspada“. Ali opet su radije mislili da je „kraj povijesti“ stvaran, a američka dominacija vječna.

S druge strane, svoju destruktivnu ulogu odigrali su i još je uvijek igraju zapadni protekcionizam i neoliberalne vrijednosti koje on uporno propagira već više desetljeća. Upravo se oni sada pokazuju kao „damoklov mač“ koji udara po ključnim interesima Zapada, a njegovim geopolitičkim protivnicima daje idealnu priliku da pobjeđuju u onim sferama u kojima je Zapad uvijek bio dominantan: u politici i ekonomiji. Od spomenutog protekcionizma, a sve više i od dolara, sada u strahu bježi kapital svih onih koji nisu unutar zapadnog kruga (sankcije, prijetnje sankcijama, zamrzavanja imovine (nije tu samo Rusija u pitanju, sankcije i zamrznuti aktivi već su od ranije „privilegija“ jednog Irana, Venezuele, Kube, Bjelorusije, S. Koreje, brojnih afričkih zemalja, a sve su to elementi koji kod nezapadnih država sve više izazivaju strah, a ne daju sigurnost).

Najbolji i najnoviji primjer je i prošlotjedna odluka Indije da svoju međunarodnu trgovinu od sada obavlja isključivo u nacionalnoj valuti rupijima. S tim u svezi vlada je već dala i službene upute indijskim tvrtkama koje propise će trebati koristiti s ciljem provedbe te odluke u praksi. Nije potrebno podsjećati da je s tom praksom prva nedavno počela Rusija, naloživši zapadnim zemljama plaćanje njenog plina isključivo u rubljama, a to bi mogla proširiti i na sve energente.

Slično protekcionizmu i njegovom štetnom utjecaju je i sa zapadnim proklamiranjem novih ideologiziranih vrijednosti koje su strane i za mnoge njegove građane ali ih nisu u mogućnost promijeniti (čitaj vratiti na staro i prirodno) u strahu da ne budu označeni kao razni „fobisti“, gotovo pa psihički bolesnici ili državni neprijatelji.

Zbog svega ovoga čini mi se kako se više ne može znati niti tko je kome kao mamac „podmetnuo Ukrajinu“ – Amerikanci Rusima ili Rusi Amerikancima – i tko će zbog toga platiti najveću cijenu. Pri tom je jasno samo to da je Ukrajina jedina žrtva, svjesno prinesena na oltar globalne geopolitike. Kao upozorenje mnogima, kuda ih može dovesti nepromišljena i suluda politika, posvemašnja korupcija i moralna propast.

Geopolitika.news