Je li žena dostojna baviti se politikom?

Objavljeno: 27.06.2022, 08:54h

I da odmah odgovorim na postavljeno pitanje: na žalost muškaraca, žena je itekako dostojna baviti se politikom.

Autor: Ivan Markešić

A to svakodnevno potvrđuju mnoge žene, različitog uzrasta i političkog, religijskog, nacionalnog i svjetonazorskog usmjerenja. Među njima svakako i Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, liječnica i majka sedmero djece.

A zašto baš ona, pitat ćete!

Kada za nekoga kažemo da je – u moralnom smislu – dosegnuo dno, odnosno još preciznije: da je dosegnuo ”dno dna”, smatramo da je toliko nisko pao da je nemoguće očekivati bilo kakav njegov povratak ”u normalan život”, u život dostojan razumom obdarenog čovjeka.

Da je uopće moguće toliko nešto nemoralno ne samo doživjeti nego i postići, uvjerili smo se ovih lipanjskih dana kada je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, inače zamjenik predsjednika ruskoga Vijeća za sigurnost, nazvao gospođu Ursulu von der Leyen ”specijalisticom za rađanje djece”.

Samo zato jer se kao predsjednica Europske komisije i majka sedmero djece usudila usprotiviti Medvedevoj i Putinovoj okupacijskoj i genocidno-istrebljivačkoj politici u ukrajinsko-ruskome ratu.

Svojim iskazom da je Von der Leyen ”specijalistica za rađanje djece”, Medvedev je na jedan brutalan i ljudski nedostojan i potpuno nepristojan način – životinje pa i one najkrvoločnije imaju (u odnosu na Medvedeva) majčinskiji osjećaj za potomstvo – pokazao pomračenost vlastitog uma, zapravo pokazao svu bijedu čovjeka koji se diči pravoslavnim kršćanstvom i pripadnošću Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.

U kojoj, kao ni u Katoličkoj Crkvi, žena nema onu vrijednost koju imaju mužjaci. Kao da je sramota rađati i imati djecu, odgajati ih, obrazovati i zajedno s muževima skrbiti se za njih i pripremati ih za život. Sve ono što je činila i čini gospođa Von der Leyen.

Kad sve ovo o čemu govorim, svakodnevno gledamo i čitamo, gotovo da ne povjerujemo da netko tko se nalazi na tako visokom položaju na ovako drzak i nepristojan način namjerno i s neskrivenom željom ponižava drugu osobu, ovaj put ženu, majku.

Stječe se dojam da Medvedev i njemu slični – i na pravoslavnoj i na katoličkoj strani – nisu nikada osjetili toplinu ljudskog, ali ni životinjskog majčinog zagrljaja.

I ne samo Medvedev. O njegovu odnosu prema gospođi Von der Leyen šute svi katolički biskupi s papom Franjom na čelu, šute svi pravoslavni patrijarsi, šute svi kršćani, kao da su olovom zaliveni, svi kršćanstvom zadojeni Europljani i Amerikanci.

U toj kršćanskoj šutnji ogleda se sva bijeda i jad kršćanstva kao religije. I što prije ta ratnička religija uvidi sav besmisao ratovanja, tim bolje će biti svima pod svodom nebeskim.

Jer, upravo u tome nerazumijevanju vrijednosti žene-majke i jest problem tih dviju muškaračkih kršćanskih crkava – katolicizma i pravoslavlja.

I rijetki će biti oni koji će u budućnosti zažaliti kada te dvije crkvene vjere prestanu postojati jer ni u jednoj od njih žene, majke, nemaju što tražiti.

One su osuđene na služenje muškarcima, na rađanje njihove djece i brigu za njihovo odrastanje i odgajanje, na kuhanje, pranje, peglanje, čišćenje, na seksualno iskorištavanje bez obzira na uzrast.

I, potom, na umiranje negdje u zapećku, zaboravljene od svakoga – zaboravljene i od muževa i od djece, ali uvijek u brigama za djecu kako će im biti u životu s očevima koji gledaju samo kako da njima bude što udobnije.

A sada nešto iz vlastitog iskustva.

Bijaše to davno, prije punih šest i pol godina, kada sam dobrotom uvažene novinarke gospođe Dijane Jurasić, mogao u Večernjem listu od 23. veljače 2016. objaviti svoj stav o odnosu pape Franje prema ženama u Crkvi i društvu uopće.

Naime, papa Franjo se toliko zanio u svome tumačenju vrijednosti kršćanstva kao religije da je u brizi za demografsko stanje europskoga društva usporedio Europu s ”jalovom ženom”, dakle s nerotkinjom, a to u hrvatskim zaostalim patrijarhalnim okvirima znači bezvrijednim ljudskim stvorenjem.

Iz sljedećih, tada objavljenih riječi možemo zaključiti da u odnosu prema ženama nema nikakve razlike između Katoličke Crkve i pravoslavnih crkava, time naravno i Ruske Pravoslavne Crkve.

U svome iskazu o Europi kao jalovoj ženi papa Franjo je – htio to priznati ili ne – u bitnome pokazao ”duboki patrijarhalni stav koji u Crkvi vlada prema ženama”, što znači da one trebaju biti i ostati usidjelice, ”služiti muža i rađati mu djecu, ponajprije mušku, i čuvati ‘obraz’ obitelji”.

S druge strane, papa Franjo je – što mu nikako ne služi na čast – žene koje su rađale djecu iz čiste osobne želje majke i njezina muža nazvao ”zečicama”. A to se dogodilo 2015. godine kada je na putu iz Manile u Rim rekao ”da se katolici ne trebaju razmnožavati poput zečeva te da je imati troje djece dobar broj”.

Nisam ni tada ostao suzdržan i moja poruka, koju je u istome broju prenijela gospođa Jurasić, glasila je ovako:

”Papina poruka ‘da se katolici ne trebaju razmnožavati poput zečeva te da je imati troje djece dobar broj’ bila je u cijelosti neprimjerena ”u odnosu prema ženama koje su u odgovornome roditeljstvu rađale i rađaju puno djece. Nakon takve izjave, mnoge katolkinje s puno djece mogle su se osjetiti postiđene i posramljene. Jer, pravo je svake odgovorne žene, pa i katolkinje, odlučiti hoće li, zatim s kime i koliko će imati djece”.

Ja sam ponosan na svoju majku Ilku koja je sa svojim mužem Jozom (Joškom) rodila nas osmero djece.

”Ne mogu reći da se razmnožavala kao zečica, nego je u rađanju djece s mojim ocem vidjela ispunjenje svoga kršćanskog životnog poslanja. I rodila je onoliko djece koliko su ona i otac smatrali da ih mogu othraniti i odgojiti u kršćanskome duhu i poslati u svijet da budu na ponos njima i zajednici. I, još jednom, hvala im na tome”.

A koliko je majka važna u našemu životu neka kao primjer posluži pjesma velikoga ruskog pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina (3. 10. 1895. – 28. 12. 1925.) ”Pismo majci”, iz 1924., objavljena u prijevodu velikoga hrvatskog pjesnika i prevoditelja Dobriše Cesarića (10. 1. 1902. – 18. 12. 1980.).

Bilo bi, stoga, dobro i veoma korisno da nadobudni i ratom zaluđeni ruski političar Medvedev pročita u društvu svoga gazde Putina ovu pjesmu na izvornome ruskom jeziku da ni njemu ni bilo kojem drugom pravoslavnom ili katoličkom kleriku i političaru više nikada ne padne na pamet onako nešto medvedovski ružno govoriti o ženi, pa bila ona i političarka.

***

PISMO MAJCI
(Sergej Aleksandrovič Jesenjin, 1924.)

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

autograf.hr

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register