Kada zdrav razum nadmudri Znanost

Objavljeno: 23.06.2022, 05:55h

Zašto trebamo ozbiljno shvatiti svoju intuiciju

Napomena: Ovaj post je djelomično inspiriran člankom Johna Cartera, Why don’t conservatives trust science (Zašto konzervativci ne vjeruju znanosti), i nekima od komentara koji je isti izazvao.

Do sada su svi trebali shvatiti da je po pitanjima istine, Znanost (s velikim Z) na mnogo načina zamijenila religiju kao najviši autoritet.

Evoluirala je od specifičnog nastojanja i načina razmišljanja, koji je došao na scenu pod specifičnim povijesnim okolnostima, do svojevrsne “zamjenske” crkve koja ima posljednju riječ: ne samo o svim činjenicama relevantnim za funkcioniranje društva, već čak i po velikim pitanjima i prirodi stvarnosti.

Ovih dana, često je dovoljno nešto nazvati “znanstvenim rezultatom” kako bi se čak i najapsurdnija, najbesmislenija, najtrivijalnija ili najočitija pogrešna izjava prožela aurom nepogrešivosti.

Mislim da je ova totalno prenapuhana uloga znanosti djelomično povezana s raznim filozofskim zabludama, odnosno odbijanjem istih da se uopće uključe u bilo kakvu refleksiju o granicama znanosti. Pojednostavljeno rečeno, ljudska misao, a posebno ljudske vrijednosti, prethode empirijskoj znanosti.1 To znači da imamo pravo suprotstaviti se “znanstvenim” tvrdnjama, ako su očito u suprotnosti s našom boljom prosudbom.

cavemen

“Primjetio sam da biljke rastu bolje dok su na svjetlu.”

“Imaš li [za to] objavljeni znanstveni rad?”

Mogli biste prigovoriti da to otvara vrata relativizmu, i imali biste pravo. Ali to samo u slučaju kada bismo pretpostavili da jedino kroz empirijsku znanost dolazimo do istine i da je svo razmišljanje stvoreno jednako, što očito nije. Postoje bolji i lošiji načini razmišljanja.

Znam, za neke je ovo gorka pilula za progutati. Ne bi li bilo lakše prepustiti “znanstvenim činjenicama” da odlučuju? Iako ne poričem da su one važne, ne mislim da je to tako jednostavno i moramo se boriti s činjenicom da se prosudbe često mogu procijeniti samo dubokim promišljanjem i intuicijom, a ne samo činjenicama i brojevima.

U suprotnom bismo mogli biti podložni tome da našu temeljnu ljudskost unište pretenciozne izjave temeljene na velikom broju dogmatskih pretpostavki koje se mogu pronaći, i kritizirati, ne u laboratoriju, već u povijesti ideja.

Ne zaboravimo da korištenje znanosti za argumentiranje protiv zdravog razuma ima dugu tradiciju.

Takvi argumenti često imaju ovakav oblik: “Mislili ste da znate da je ovo ili ono istina, ali prema (novoj) znanosti, to je potpuno drugačije, i bili ste samo u primitivnoj iluziji.”

Iznošenje takvih argumenata je veliko iskušenje za znanstvenike i znanstveni establišment. Jedan od razloga je taj što imaju određenu šok vrijednost, određeni “wow-faktor” i stoga su fascinantni. Mogu dobiti puno publiciteta. Drugi razlog je taj što oni postavljaju znanost kao konačnog suca o tome što je stvarno, a što nije, kao konačni autoritet ne samo u pogledu ograničene sfere specijaliziranog empirijskog istraživanja nego i za sve drugo – ljudske vrijednosti, ispravnost ljudske misli, filozofska pitanja i svakodnevni život.

Primjera ima na pretek. U različitim se trenucima tvrdilo da smo svi određeni našim oblicima lubanje, hormonima, sebičnim genima, našim odgojem, našim seksualnim nagonom, društvom, našim obrascima moždane aktivnosti. Tvrdilo se da smo svi mi racionalni birači koji glume nevidljive zakone apstrakcije teorije igara ili da se povijest odvija prema zakonima klasne borbe ili darvinizma.

Rečeno nam je da je svemir napravljen od pokretnih biljarskih kugli, da su mozgovi zapravo računala, da čovječanstvo napreduje linearnom putanjom u korelaciji sa stupnjem prihvaćanja racionalističke znanosti. I naravno, znanost, posebno od 1930-ih, bombastično tvrdi da je sva duhovnost iluzija, da je sve što postoji mrtva materija, da život nije “ništa drugo nego” [umetnuti najnoviji prenaglašeni aktualni termin], i tako dalje.

Očito, već dugo nas se pripremalo da prihvatimo gluposti, prodane kao konačnu istinu, protiv naše bolje prosudbe, samo zato što ih prodaju ljudi s titulama.

U tom svjetlu, pogledajmo današnje primjere, kao što je ova prekretnica ljudskog intelektualnog postignuća:

Da li trebamo nanositi kremu za sunčanje dok smo u kući? Mišljenje stručnjaka:
Kreme za sunčanje mogle bi biti baš ta moćna stvar koja vam nedostaje u njezi kože za vrijeme karantene. Kupite najbolje kreme za sunčanje preporučene od strane dermatologa, koji iste preporučuju svojim pacijentima

Da li trebamo nanositi kremu za sunčanje dok smo u kući? Mišljenje stručnjaka:

Kreme za sunčanje mogle bi biti baš ta moćna stvar koja vam nedostaje u njezi kože za vrijeme karantene. Kupite najbolje kreme za sunčanje preporučene od strane dermatologa, koji iste preporučuju svojim pacijentima

U istom svjetlu bismo također trebali gledati i na neka od spornih politički pitanja, kao što su Covid i klimatske promjene. To bi nam moglo dati naznaku o odnosu između vrijednosti i činjenica, zdravog razuma i znanosti.

Primarne vrijednosti: Covid, klimatske promjene i ostalo

Cijela rasprava o covidu bila je bombardirana brojevima, tumačenjima brojeva, interpretacijama tumačenja brojeva, statistikama, definicijama, alternativnim definicijama i kakofonijom pažljivo odabranih dijelova stvarnosti.

To me podsjetilo na ono što se događalo tijekom Prvog svjetskog rata u Njemačkoj i kako je to Sebastian Haffner, u svojoj knjizi koju morate pročitati Defying Hitler (hrv. Prkoseći Hitleru), tako dobro opisao: svaki dan, on i njegovi prijatelji – oni su u to vrijeme bili školarci – okupljali su se oko kioska i beskrajno raspravljali o brojkama: koliko je njemačkih vojnika poginulo? Koliko neprijateljskih vojnika? Je li to bilo taktičko povlačenje? Što ovaj manevar znači za slavu Njemačke? Naravno, Njemačka je uvijek bila pred pobjedom, na ovaj ili onaj način.

Ljudi su se u to vrijeme igrali brojeva, a to su mogli raditi upravo zato što je rat bio daleko, za njih je bio nestvaran. Domaći front je bio netaknut, osim propagandnog rata. Oni bi sa zadovoljstvom mogli zaustaviti svaki oblik utemeljenog prosuđivanja i intuicije, i postavljanja pitanja o široj slici.

U određenom smislu, svi smo postali školarci koji se ovih dana igraju s brojevima. Rijetko postavljamo velika pitanja.

Evo jednog. Zamislite da se nosimo sa španjolskom gripom umjesto covida, ili čak sa crnom smrću. Biste li u toj situaciji bili za autoritarni, tehnokratski, sveopći mikromenadžment društva? Ili biste radije prepustili upravljanje katastrofom lokalnim zajednicama, liječnicima i obiteljima – kako bi mogli upotrijebiti svoju dobru prosudbu i zdrav razum kako bi reagirali i nosili se s krizom koja se odvija u svojoj zasebnoj i jedinstvenoj situaciji?

Evo još jednog. Ne bi li pojedincima trebalo dopustiti da sami donose odluke, od herojskih do kukavičkih, od paranoičnih do drskih? U njihovim osobnim okolnostima?

Dovraga, nije li upravo to klasično kantovsko opravdanje ljudskih prava, uključujući pravo na život: poimence, čovjekov status kao moralnog agenta koji je sposoban sebi dati moralna načela i potom ih provoditi? Drugim riječima, ne propada li sama ideja “spašavanja života” ako ljude tretiramo kao puke objekte, kao puko sredstvo za postizanje cilja, kao robote nesposobne za moralni uvid? Kad krenemo tim putem, mogli bismo i reći: pustimo pola stanovništva da umre da spasimo drugu polovicu; to bi čak moglo i spasiti planet.

Govoreći o spašavanju planeta: ako na trenutak pretpostavimo da je globalno zatopljenje izazvano čovjekom i da će imati ozbiljne posljedice, biste li željeli potpunu tehnokratsku kontrolu nad svijetom ukoliko bi to moglo “ublažiti klimatsku krizu”?

Alternativa toj tehnokratskoj noćnoj mori bila bi, naravno, pustiti ga, pomno promatrati, a zatim se prilagoditi različitim okolnostima ako i kada dođu, pronaći zdravorazumska rješenja kako bi se specifični problemi razvijali. Ono što je najvažnije, morali bismo preispitati neke od naših pretpostavki, promijeniti svoju perspektivu, svoj pogled, i suočiti se s velikim rasponom izazova. Možda ćemo čak i narasti u tom procesu.

Ali, ali… Hoćeš li mi reći da bismo trebali pričekati i vidjeti!? Znam, to ovih dana zvuči revolucionarno. To je također i zdravorazumsko razmišljanje.

Evo još jednog primjera: ludilo u zračnim lukama nakon 11. rujna. Jasno je da ovaj vrhunski sigurnosni aparat nema nikakvu svrhu. Jednostavan razlog je, pod pretpostavkom da vani postoje zli teroristi, da će teroristi terorizirati. Ako im blokirate ulaz u zrakoplove, bombardirat će Božićni sajam; ako blokirate Božićni sajam, bombandirat će vlak; itd.

Zdrav razum to može shvatiti za 10 sekundi.

Pa ipak, zračni prijevoz postao je mješavina putovanja autobusom i posjete zatvoru. Biste li radije nastavili ovu šaradu po zračnim lukama, čak i da rizici nisu zanemarivi, ili biste jednostavno sve rastavili i vratili se u stara vremena, kada su ljudi nekim čudom preživljavali bez svega toga? Ne zato što se bavite bilo kakvom analizom rizika i statističkim igrama brojeva, već jednostavno zato što kažete: takav bi trebao biti život, točka?

Zajedničko ovim primjerima jest to da nam nisu potrebni brojevi, statistika ili znanstvene teorije da bismo ih shvatili. Samo su nam potrebne vrijednosti i principi. A oni su uvijek na prvom mjestu.

Zdrav razum može takve “probleme” riješiti u tren oka, samo da mu damo priliku i da njegov signal nije toliko zagušen naletom gluposti medijskog i znanstvenog establišmenta.

Naravno, može biti korisno upotrijebiti podatke i znanstvene argumente kako bismo potvrdili svoj slučaj, makar samo da se probijemo do ljudi koji su svoj zdrav razum prepustili “znanosti” i izgubili sposobnost slušanja svoje intuicije. Možda će trebati čuti te stvari kako bi povratili svoj razum.

Ali na kraju dana, ne treba nam znanost da shvatimo da je tehnokratska pretjerana kontrola loša.

Ne treba nam znanost da bismo znali da je djeci koju odgajaju samohrani roditelji gore od djece koju odgajaju sretno vjenčani parovi.

Ne treba nam znanost da bismo znali da postoje razlike između muškaraca i žena.

Jednom kada takve stvari pretvorimo u “znanstvene dokaze”, već smo prodali svoj moralni i intelektualni autoritet, svoj zdrav razum, svoju savjest. To nas čini podložnima pretencioznim tvrdnjama znanosti, uključujući i one koje se ne mogu lako razotkriti na “znanstveni” način, već samo filozofski, moralno ili čak duhovno.

Ali što ako je zdrav razum pogrešan?

Ljudi bi mogli prigovoriti da naš zdrav razum ponekad može pogriješiti, te bi stoga trebali prihvatiti kontraintuitivne tvrdnje znanosti.2

Da, naša bi početna procjena mogla biti pogrešna: znamo da nas se lako može prevariti, čak varamo i sami sebe.

Mogli bismo bježati od određenih neugodnih zaključaka jer se oni dotiču naših najosnovnijih uvjerenja – ono što je R.G. Collingwood nazvao “apsolutnim pretpostavkama”. One su često nesvjesne, zbog čega je još teže vidjeti kroz njih.

Mogli bismo emocionalno reagirati na određene tvrdnje i odbaciti ih bez razmišljanja.

No, to samo pokazuje da zapravo “znanstvene činjenice” ovdje nisu sve što je bitno: mi također i tu puno pridonosimo.

Ne radi se toliko o tome da naš zdrav razum ne funkcionira kada se zavaravamo, nego da je on zakopan pod hrpom emocionalne prtljage, dogmi i svetih krava. Postoji razlika između istinskog instinkta, istinskog osjećaja, i emocionalnih reakcija temeljenih na potrebi da se izbjegne bolna istina.

Dakle, pronalaženje istine je često pitanje ponovnog otkrivanja onoga što smo znali cijelo vrijeme. Kako je to rekao Iain McGilchrist:

Razumijevanje se nikada ne može dati drugome; mora se probuditi u njima, i stoga već mora biti tamo, u latentnom obliku.3

To opet ukazuje na činjenicu da podaci i dokazi nisu cijela priča: argumente i određene stavove često smatramo uvjerljivima jer se čini da su povezani s našim zdravim razumom, s onim što smo, duboko u sebi, već sumnjali. Mi se “prilagodimo” unutarnjem svijetu autora ili govornika, a također i on ili ona s našim unutarnjim svijetom i otkrivamo da se povezujemo. Osjećamo istinitost, istinsku znatiželju, vrijednosti, iskrenost i dubinu iznesenih argumenata. Iako je to klišej, ideja da “rezoniramo” s određenim informacijama ima svoju vrijednost.

Drugi mogu rezonirati s različitim, suprotnim informacijama i mogu vjerovati stvarima koje naš zdrav razum s pravom označava kao potpunu besmislicu. To bi moglo biti ili zato što su svoju intuiciju zakopali do te mjere da se ona ne može probuditi ili zato što je uopće ni nema u “latentnom obliku”, kako je to McGilchrist rekao. Ljudi su ipak drugačiji. Ali za one od nas koji posjeduju ovo znanje u latentnom obliku, koji imaju barem neki pristup pravom zdravom razumu i intuiciji, ne bi se trebali suzdržavati u izražavanju i isticanju ga, što je koherentnije moguće.

Drugim riječima, iako je predstavljanje dokaza važno, ovdje su u igri i drugi čimbenici koji imaju veze s onim što već imamo u sebi, i s našim intuitivnim otkrivanjem iskrenosti, u “općenitom smislu”.

Znanost je veliki ljudski pothvat, ako se radi ponizno i ​​u duhu istinske znatiželje i intelektualne dubine.4 Ali u današnje vrijeme, očajnički trebamo povratiti svoj razum, svoj zdrav razum i obraniti se a priori od sofista u bijelim kutama koji ispunjavaju prazninu stvorenu nihilističkom slabošću i intelektualnim slomom našeg vremena. U suprotnome riskiramo da updanemo u njihovu igru smicalica.

_________________________

1 Za vrlo korisnu raspravu o primarnim mislima i vrijednostima nad empirijskim činjenicama, pogledajte Essay on Metaphysics (hrv. Esej o metafizici) RG Collingwooda kao i njegovu An Autobiography.

2 Uobičajeni primjer je da su ljudi vjerovali da je Zemlja u nekom trenutku bila ravna sve dok ih znanost nije uvjerila u suprotno. Iako ne poričem da dokazi ponekad pokazuju da je zdrav razum pogrešan, mislim da je priča o ravnoj Zemlji kompliciranija od onoga što službeni narativ želi da vjerujemo (na primjer, mnogo prije se znalo da je Zemlja okrugla; pozicija crkve bila je nijansiranija; diskutabilno je da li je većini ljudi u to vrijeme uistinu i zdravi razum ukazivano na to da je Zemlja ravna itd.). Zapravo, neke od “službenih priča” o herojskoj borbi znanosti protiv mračnih sila praznovjerja mnogo više zvuče kao mit o stvaranju nego išta što nalikuje stvarnoj povijesti.

3 Iain McGilchrist, The Matter With Things, Perspectiva Press, 2021., str. 606.

4 Preporučujem da pročitate neke od knjiga i djela koje su napisali fizičari u prvoj polovici 20. stoljeća (Bohr, Heisenberg, Schrödinger, Pauli, Einstein itd.) kako biste osjetili duboka, skromna filozofska razmišljanja ovih divova znanosti o kojima su razmišljali cijeli život. Time je još jednom jasno da prava znanost ne ovisi toliko o nekoj idealiziranoj verziji neke “znanstvene metode”, nego jednostavno o uistinu velikim umovima i dušama koje su željele znati.

SOTT

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register