Erozija europske analitičke misli: EU se samožrtvuje za zemlju koju je nemoguće spasiti

Objavljeno: 19.06.2022, 07:53h

Ukoliko Rusija pobjedi Ukrajinu pobjeđuje i čitavi Zapad koji se sam doveo u takvu situaciju. EU se upravo samožrtvuje za zemlju koju je nemoguće spasiti ni približno u obliku kakvom je bila, a o njenom članstvu u EU ili NATO savezu još se govori samo u propagandne svrhe

 

Piše : Zoran Meter

Ono što je u sadašnjem konfuznom svijetu dobro je to, da su konačno „pale sve maske“ u odnosima između globalnih geopolitičkih igrača, da više nema „škakljivih tema“, pompeznih susreta njihovih političara i diplomata u kojima iza lažno namještenih osmjeha jedni drugima nastoje „zabiti nož u leđa“, da se interesi napokon iskazuju posve otvoreno ma koliko kontroverzni bili i s motrišta važećeg međunarodnog prava i td., i td. Dobro je i da tzv. nebitne zemlje sve hrabrije iskazuju svoje stavove i poglede na svijet i da se, zapravo – ukupno gledano, odvija svojevrsna globalna katarza od višedesetljetnog stvaranja privida stabilnosti i pravednosti – a zapravo samo prigušene mržnje i gole sebičnosti.

Ono što je pritom loše i opasno je da se na suparnika sve češće „ide đonom“ i da je sve manje političkog prostora za odstupanje od umjetnog jačanja eskalacije za koju se pogrešno smatra da ju se do beskonačnosti može držati pod kontrolom – jer bi se ono vrlo lako moglo protumačiti kao poraz. A to ne želi nitko.

Drugim riječima, svijet je ušao u terminalnu fazu procesa svog preustroja u kojoj će moćnicima, ukoliko se ne žele međusobno poubijati, preostati jedino sjesti za pregovarački stol i konstatirati nove granice svojih interesnih sfera (da, upravo interesnih sfera – za koje se do jučer službeno tvrdilo da su arhaični atavizam prošlosti i da u globaliziranom svijetu, željnom integracija i tolerancije prema svemu i svakomu to više ne vrijedi). Te će se granice temeljiti na načelu „gdje je moja vojna čizma to je moje“, dok će za ostali upražnjeni (većinski) prostor svijeta biti dozvoljena međusobna borba svim mogućim oruđima utjecaja i moći – osim onih vojnih, jer bi to vodilo u kataklizmu.

Taj novi veliki „mirovni summit“ – koji će, prema mom mišljenju doći možda i prije nego što bi se moglo očekivati s obzirom na sadašnje krajnje neprijateljsko ozračje – poništit će sve dosada važeće ključne sporazume koji su definirali poslijeratni ustroj svijeta i odrediti nova dugotrajna pravila igre. Vjerojatno će se raditi o ekonomskoj, tehnološkoj i valutnoj blokovskoj podijeli svijeta, što uključuje i dedolarizaciju. Ona će sadržavati i pojedine elemente klasičnog hladnog rata iz XX. stoljeća s obzirom kako će Washington pokušati ustrajavati na mantri o ideološkoj borbi između „demokracija i diktatura“ odnosno „dobra i zla“. Washington je vratio ideologiju i postavio je prioritetom svog vanjskopolitičkog djelovanja, a Sjedinjene se Države sada više fokusiraju na takozvani “sustav vrijednosti” nego na globalizirano tržište od čega odustaje – prije svega kada je riječ o Kini. O Rusiji da i ne govorimo: s njom su bilo kakvi američki odnosi dugoročno pokopani. Još funkcionira jedino telefonska linija između zapovjednika dviju vojski, više kao psihološki čimbenik da se, valjda, ipak može izbjeći međusobno uništenje ako što pođe prema nepredviđenom scenariju – a poći itekako može.

Ideologija ne daje očekivane rezultate

Međutim, ideologija temeljena na sukobu „demokracija i diktatura“, koja je od Bidenove administracije vrlo ambiciozno osmišljena (virtualni „summit demokracija“ održan krajem prošle godine u Washingtonu), niti približno nije polučila potporu izvan kruga tzv. kolektivnog Zapada kakva se očekivala i zbog čega će Washington biti primoran žurno mijenjati strategiju ako želi spriječiti po sebe opasnije posljedice.

Upravo je to smisao i uredničkog teksta američkog Bloomberga od 6. lipnja, u kojem otvoreno piše o neuspjehu da se zapadnim sankcijama protiv Rusije priključe druge zemlje izvan „bogatog svijeta koji se ujedinio u suprotstavljanju invaziji Rusije“, da se „SAD i njihovi saveznici moraju zapitati zašto“, da je „zanemarivanje koje je omogućilo da se to dogodi bila ozbiljna pogreška“, i da bi „njezino ispravljanje trebao biti visoki prioritet“.

Bloomberg ukazuje i na probleme SAD-a s Američkim summitom koji se održao prošlog tjedna u Los Angelesu, koji je umjesto popravljanja dojma iz doba Trumpove administracije „postao još jedan izvor trvenja, s čelnicima regije koji se protive naporima SAD-a da upravljaju popisom gostiju“ (koji smiju doći na summit, op. ZM.).

I Latinska Amerika je „tvrda kost“

Ovdje bih odmah dodao kako na njega nisu bili pozvani predsjednici Kube, Venezuele i Nikaragve, zbog čega je dolazak na summit otkazao i meksički predsjednik Obrador iako je upravo Meksiko jedina prava latinskoamerička demokracija po američkim kriterijima. Naizgled kontroverzno, ali zapravo s jasnom porukom: Meksiku je od ideoloških igrarija važnija međusobna solidarnost latinskoameričkih zemalja. Problema je Biden imao i s brazilskim predsjednikom Bolsonarom koji je promišljao hoće li doći u LA i postavljao svoje preduvjete. Na kraju je došao, ali je samo dan ranije izjavio, ni manje ni više nego da su prošli američki izbori bili namješteni! Time je ne samo podsjetio na svoje prijateljstvo s Trumpom, već gotovo otvoreno kazao kako Bidena ne smatra legalnim predsjednikom.

Američki medij u svom članku dalje piše i o problemima SAD-a u Aziji, pa tako navodi kako je „u svibnju summit između SAD-a i ASEAN-a u Washingtonu propao“ i dodaje slijedeće: „Bidenova administracija sada razmatra svoj Indo-pacifički ekonomski okvir za prosperitet — inicijativu koja je značajna po nedostatku ambicija, zbog čega su mnogi potencijalni američki partneri ostali izrazito neimpresionirani. Prošlogodišnje obećanje o summitu s afričkim čelnicima kako bi se suprotstavilo kineskom trogodišnjem okupljanju Foruma o kinesko-afričkoj suradnji nigdje nije prošlo.“

Zanimljiv je i recept kojeg Bloomberg nudi Bidenu za rješenje nastalog problema sa zemljama u razvoju i njihovog okretanja protiv Rusije, i oko drugih pitanja. On se sastoji u tome da bi „…zapadne vlade, za početak, trebale biti manje brze u davanju opomena (kritika)“ i „apeliranju na liberalne vrijednosti“.

Ne znam kako ovo drukčije protumačiti osim kao poziv na odustajanje od tradicionalne vanjske politike demokrata, koja se, između ostalog, oslanja i na tzv. izvoz revolucija u nepokorene zemlje (službeno se nazivaju diktaturama). Ako je to tako, to bi zapravo bio povratak Trumpovoj politici America First tj. američkog ne miješanja u unutarnje stvari drugih zemalja i odustajanja od uloge „svjetskog policajca“ što je za Bidenovu administraciju, s dominantnim „jastrebovima“ u pozadini, gotovo nemoguće.

Što učiniti s Ukrajinom pitanje je svih pitanja

Međutim, za Washington je sada ključni problem Ukrajina. Zemlja, kako otvoreno navode mnogi američki analitičari, nebitna za američke nacionalne interese koji su primarno usmjereni na borbu protiv Kine kao glavnog globalnog ekonomskog ali i vojnog suparnika SAD-a u 21. stoljeću. Nastavak i eskalacija ukrajinskog sukoba usporavaju i otežavaju ambicije Washingtona da sve svoje kapacitete i fokus interesa prebaci u Istočnu Aziju, a da EU-i prepusti blokiranje Rusije i njenih interesa na zapadu. Jer ruska vojna intervencija promijenila je sve. Prema mom mišljenju, kojeg sam već izrekao na samom početku iste, Washington nije želio rusku vojnu penetraciju u tu zemlju i s razlogom je otvoreno preventivno prijetio Moskvi kako će u tom slučaju biti suočena s nikad viđenim sankcijama koje će rusko gospodarstvo brzo „baciti na koljena“.

Zato je Washington nakon ruske invazije bio primoran pokrenuti „plan B“ (također moćan ali ipak ne primaran i u konačnici rizičan i neizvjestan po ishodu), iskoristivši novonastale okolnosti najbolje što je mogao: za „discipliniranje EU“ i zbacivanje njezine ekonomske konkurentnosti, uništenje njenih planova o sigurnosnoj autonomiji, i, naravno, za pokušaj potpunog ekonomskog slamanja Rusije i njene globalne političke izolacije. Američki „plan A“, prema mom je mišljenju bio stvaranje od Ukrajine „platforme“ za trajnu destabilizaciju i iscrpljivanje Rusije koja bi morala biti stalno fokusirana na svoju zapadnu granicu s neprijateljski nastrojenim susjedom koji ne odustaje od povrata od Rusije otetog Krima i stavljanja pod nadzor separatističkih regija u  Donbasu). U tu je svrhu Washington, prema pojedinim analitičarima, do sada uložio više od 5 milijardi dolara – samo za reformu ukrajinskog obrazovnog sustava gdje je „raskršteno“ s njenim povijesnim vazama s Rusijom, a da o vojno-sigurnosnim reformama prema NATO standardima i ne govorimo.

Sankcije nisu dozvolile da ukrajinski sukob ostane lokalni

Zapravo, rusko-ukrajinski sukob, da u njega nisu inkorporirane Zapadne sankcije – imao bi ograničen utjecaj na međunarodni poredak jer bi de facto bio lokalni. Ali upravo ga sankcije bez presedana pretvaraju u globalni jer je njihov negativni utjecaj sve veći i na globalnoj razini i već je sada sigurno da će imati dugotrajne posljedice.

Aktivno se uključivši u rat na ukrajinskom tlu slanjem oružja i svojim političkim, diplomatskim i ekonomskim (sankcijskim) pritiskom na Moskvu, Sjedinjene Države Rusiji de facto nisu osigurale odstupnicu i ona je, stiješnjena uza zid primorana ići do kraja u ratu kojeg ne može izgubiti i u tu će svrhu učiniti sve što joj je na raspolaganju. Drugim riječima, ukoliko Rusija pobjedi Ukrajinu pobjeđuje i čitavi Zapad, a on se sam doveo u takvu situaciju. EU se upravo samožrtvuje za zemlju koju je nemoguće spasiti ni približno u obliku kakvom je bila, a o njenom članstvu u EU ili NATO savezu još se govori samo u propagandne svrhe.

Potpuna promjena medijske retorike o ukrajinskom ratu

Zato nije čudo da se posljednjih dana sve više primjećuje ozbiljna promjena tona pristupu ukrajinskom problemu (nikako ne i Rusiji iako njoj ta promjena nedvojbeno odgovara a vidjet ćete i zašto) – za sada samo u medijskom prostoru (ali mainstreamu, što je važno naglasiti!), ali  još ne i na političkoj razini. Ovo drugo je i razumljivo jer bi predstavljalo očito reteriranje i de facto priznavanje poraza, a što si političke elite ne mogu priuštiti. Zato je nužno „prepariranje“ javnosti u smislu prihvaćanja nužnosti promjene modaliteta rješenja ukrajinskog problema. I to znaju i na tome aktivno rade ključni zapadni stratezi (pri tom primarno mislim na SAD), dok je EU u tom smislu postala posve nebitna.

Oni pritom polaze od dva ključna aspekta:

1.     Onog sigurnosnog – prema kojem postaje jasno kako nikakvog vojnog poraza Rusije neće i ne može biti i da je daljnje oslanjanje na izvoz oružja Kijevu „sizifov posao“ koji ne samo što produžuje agoniju Ukrajine i njenog naroda, već sve više iscrpljuje i sam Zapad i dovodi ga u sigurnosno krajnje opasnu situaciju otvorenog sukoba s Rusijom. Jasno je, naime, da je jedini razlog zašto Kijev grozničavo traži nove isporuke oružja taj što je ono ukrajinsko u dosadašnjem tijeku rata uvelike devastirano, da ga sve više nedostaje i da želja za otporom, ako i je snažna – nikako nije dovoljna. Time Zapad biva primoran na dovlačenje sve modernijeg i opasnijeg oružja Kijevu što može dramatično utjecati na eskalaciju sukoba, na što Moskva otvoreno upozorava i prijeti udarom na centre donošenja odluka „istog trena“ u slučaju gađanja tim oružjima ciljeva na tlu Rusije, a kako je to prošlog tjedna izjavio ruski veleposlanik u Beču. Može li bilo tko sa sigurnošću znati gdje će koja granata ispaljena iz NATO-ovog oružja isporučenog ukrajinskoj vojsci završiti, odgovor se nameće sam po sebi;

2.     Onog „političko-ideološkog“ – prema kojem produžetak ukrajinskog rata i opasnost od njegove eskalacije sve više prijeti i toliko proklamiranoj uspostavi dugoiščekivanog potpunog jedinstva Zapada na proturuskoj platformi, za što si zasluge ubire Bidenova administracija. Jedan je to od bitnih aduta na koje Biden računa na jesenskim predizborima za Kongres. u kojima, prema svim prognozama, demokrati stoje krajnje loše. Opasne pukotine u Zapadnom jedinstvu iz ruku Bidena izbile bi i taj važni adut. A one se sve više uočavaju: u Europi je sve veći broj onih zemalja koje ne žele produžetak rata i njegovu eskalaciju – svjesnih onoga što „ukrajinska zamka“ (neovisno tko ju je postavio: Washington ili Moskva) znači prije svega za samu Europu.

O promjeni navedene tonalnosti oko Ukrajine od strane američkih i britanskih medija više sam govorio u prethodnoj analizi (vidi poveznicu ispod teksta) a sada ću nastaviti s novim bitnim primjerima koji to u međuvremenu dodatno potvrđuju.

Britanski The Guardian 9. lipnja objavio je autorski članak Christophera Chivvisa – direktora programa vlade SAD-a u Carnegie Endowmentu i bivšeg pripadnika nacionalne obavještajne službe – u kojem on daje krajnje zanimljiv pogled na Ukrajinu i njenu budućnost. Tekst, naslovljen It is in the best interests of Ukraine, and the west, to end this war as soon as possible

( „U najboljem je interesu Ukrajine i zapada da se ovaj rat završi što prije“) počinje riječima:

„Jastrebovi u Washingtonu nastavljaju pritiskati Joea Bidena da se još dublje uključi u rat u Ukrajini. Oni žele više vojne opreme za Kijev i maksimalističke vojne i političke ciljeve, koji se kreću od potpunog potiskivanja Rusije iz Ukrajine, cijepanja Rusije, do smjene samog predsjednika Putina. U pravu su da Rusija treba izgubiti rat i da ga Ukrajina treba dobiti. Ali griješe kako do toga doći.“

Autor, koji u tekstu inače oštro kritizira rusku agresiju na tu zemlju, očito uviđa nemogućnost izbjegavanja ukrajinskog vojnog poraza i nudi recept za spas onoga što se spasiti može, a očito sugerira na nužnost pregovora. Tako kaže da „Ukrajina neće pobijediti na bojnom polju“, već će „pobijediti izgradnjom zdrave i prosperitetne demokracije nakon završetka sukoba“. Dalje navodi kako bi volio vidjeti ukrajinsku pobjedu, povratak svih njenih teritorija ali da „bivši obavještajni analitičar u meni vidi rizike svuda okolo“. „To bi zahtijevalo dugotrajnu borbu. Rizik od eskalacije bio bi uvijek prisutan. Troškovi za Ameriku i Europu će rasti.“

Podsjeća na golemu i „izvanrednu“ potporu Zapada Kijevu, ali dodaje i slijedeće:  „…Današnje visoke razine potpore neće trajati vječno. Troškovi hrane i goriva diljem svijeta rastu. NATO je ujedinjen u prvih 100 dana rata, ali s vremenom će se pojaviti podjele. … ali što se rat dulje oduži, to je veći rizik da će (njegova) moralna čistoća izblijedjeti. Ukrajina bi trebala radije utrošiti dobru volju, koju sada uživa, na obnovu svog gospodarstva, infrastrukture i demokracije, umjesto na više oružja.“

Autor dalje iznosi vrlo zanimljive teze i kaže slijedeće: „Što duže traje rat Ukrajina će biti više uništena i sve skuplja. Dugotrajni rat u međuvremenu povećava rizik od produbljivanja korupcije i veće centralizacije i personalizacije vlasti u Kijevu, što je oboje u prošlosti mučilo Ukrajinu… Naravno, de facto prihvaćanje podijeljene Ukrajine, čak i ako ne de jure, znači neprijateljsku, potencijalno remetilačku Rusiju na granici. To očito predstavlja izazove za obnovu Ukrajine, poglavito ako Rusija kontrolira ukrajinski pristup Crnom moru. Ali ruska prisutnost na ukrajinskoj granici je neizbježna bez puča u Moskvi ili šireg rata; prijelaz na obnovu sada predstavlja manje izazova od beskonačnog rata…“

U tekstu The Guardiana dalje se navodi kako će zbog velikih stradanja ukrajinskog naroda od ruske invazije biti teško uvjeriti ukrajinske čelnike „da je to njihova najbolja opcija“ pa autor kaže slijedeće: „Predsjednik Volodimir Zelenski vjerojatno neće vidjeti dugoročni interes svoje nacije za prosperitetnu europsku budućnost osim ako Sjedinjene Države i Europa ne iskoriste utjecaj koji imaju kao ukrajinski ekonomski i vojni spasitelji kako bi ga potaknuli na to.“

Britanski medij The Independent prošli tjedan piše o izvješću, koje je navodno vidio ali ono nije objavljeno javno, da su prema britanskim obavještajnim podacima ukrajinske snage 20 puta slabije u topništvu i 40 puta slabije u streljivu od onih ruskih. Također navodi da su ukrajinske snage ograničene na domet svog topništva od 41 km, dok njihov neprijatelj može napadati s 12 puta veće udaljenosti (tu se vjerojatno misli na raketne sustave, poput Iskandera, op.ZM.). U zraku potpunu kontrolu ima rusko zrakoplovstvo, navod i se dalje, Oštra bitka u istočnoj Ukrajini ima “ozbiljno demoralizirajući učinak na ukrajinske snage, kao i vrlo stvaran materijalni učinak; broj slučajeva dezerterstva raste svakim tjednom”, piše u izvješću na koje se poziva britanski medij.

Ovdje bih dodao kako je jasno da se ovakva obavještajna izviješća ne gube na kolodvorima i ne dolaze u ruke novinara tek tako. Osim toga niti jedan britanski ili bilo čiji drugi medij ne bi se na ovaj način „igrao s vatrom“ i svojim ugledom – tim više što je mainstream politika prema Ukrajini onakva kakvom sam je već opisao. Teško se oteti dojmu da obavještajni dokument ovakvog karaktera nije ciljano propušten i da, samim tim – itekako ima svoju svrhu i ulogu.

Ni Nijemci očito ne žele previše zaostajati za svojim britanskim saveznicima pa  Der Spiegel piše slijedeće: “Njemačka vanjska obavještajna agencija (BND) vjeruje da bi ukrajinski otpor mogao čak biti slomljen u sljedećih četiri do pet tjedana. U nizu tajnih brifinga posljednjih dana, analitičari BND-a su primijetili da su Rusi sposobni svaki dan osvajati male dijelove teritorija. BND vjeruje kako ruske trupe mogu preuzeti cijeli Donbas pod svoju kontrolu do kolovoza.

The New York Times 8. lipnja piše kako obavještajne službe SAD-a posjeduju puno više informacija o ruskoj vojsci nego o ukrajinskoj, neovisno o tome što SAD dostavljaju Ukrajini oružje vrijedno milijarde dolara. „Ukrajinska vlada ne želi dijeliti informacije koje mogu svjedočiti o slabljenju odlučnosti ukrajinske vojske i stvoriti predodžbu da ona može izgubiti rat. Ukrajinski službenici ne žele dostaviti informacije koje bi potaknule SAD i druge zapadne saveznike na usporavanje isporuka oružja. Službene američke osobe izjavljuju kako im ukrajinska vlada dostavlja nedovoljno tajnih informacija o operativnom stanju i planiranju“, navodi se u tekstu.

Nije se teško složiti da je još samo prije nekoliko tjedana tekstove gore navedenih sadržaja bilo nemoguće pronaći u zapadnim medijima – najmanje onim mainstream. Ali ako ste mislili da je to ono najzanimljivije što se promjena tona na Zapadu tiče i što je do jučer bilo nemoguće čuti zbog dominantnog narativa o nadolazećem ruskom porazu, krahu Putinovog režima i sl. jako biste se prevarili. Evo primjera:

Ugledni američki časnik o neminovnom porazu ukrajinske vojske

Ukrajinska vojska će se vjerojatno brzo povući pod naletom ruskih savezničkih snaga, riječi su to ni manje ni više nego bivšeg zamjenika šefa američkog europskog zapovjedništva sa sjedištem u Stuttgartu, general-bojnika Stephena Twittyja, koji je tri i pol desetljeća proveo u strukturama američke vojske i sigurno zna o čemu govori.

Na panelu pod vodstvom Richarda Haassa, čiji je transkript 31. svibnja objavljen na web stranici Council on Foreign Relations  (https://www.cfr.org/event/russias-war-ukraine-how-does-it-end)

čiji je Haas predsjednik, pod naslovom Russia’s War in Ukraine: How Does it End? (Ruski rat u Ukrajini: Kako završava?) Twitty kaže: „…Mislim da se rat u Donbasu počinje okretati u korist Rusa … Ne stavljaju hrpu borbene moći s pješačkim snagama i tenkovima unutra. Uzeli su svu svoju artiljeriju i tretiraju je kao u Mariupolju i tako postižu svoj napredak.“ „… Rusija ima vraški više borbene moći od Ukrajinaca.“

„…I tako nema šanse da će Ukrajinci ikada uništiti ili pobijediti Ruse, pa tako moramo stvarno shvatiti što slabljenje (Rusije, koje je najavio šef Pentagona Lloyd Austin, op.ZM.) znači u krajnjem slučaju. …Nema šanse da će Ukrajinci ikada imati dovoljno borbene moći i da izbace Ruse iz Ukrajine…“, navodi bivši visokopozicionirani časnik američke vojske.

Nafta do jeseni i preko 150 dolara za barel?

Sve lošije gospodarsko stanje u SAD-u i EU, između ostalog akcelerirano i snažnim proturuskim sankcijama koje imaju sve veći efekt bumeranga, dovelo je do gotovo šokantnih izjava. Krenut ću od uglednog američkog medija Foreign Policy i njegovog teksta od 8. lipnja pod naslovom Uskoro se pripremite za 150 dolara po barelu nafte. U njemu se upozorava kako se u kontekstu pandemije Covida-19 i ruske invazije na Ukrajinu svijet suočava „s povijesnom energetskom krizom“, da je cijena benzina u SAD-u 5 dolara po galonu, da je cijena energenata u Europi i dalje previsoka, a da je Bidenova administracija „povukla sve mjere koje je mogla“ – od puštanja američkih naftnih rezervi u opticaj, do uvjeravanja Saudijske Arabije u nužnost povećanja proizvodnje nafte. Međutim, to je „hladna utjeha za potrošače“, navodi se dalje u tekstu, s obzirom kako cijena nafte i dalje raste i da će do kraja rujna „najvjerojatnije premašiti i 150 dolara po barelu“ (sada je oko 120, a vidimo kakve to goleme probleme uzrokuje i u Hrvatskoj, op.ZM.).

U tekstu se dalje navodi i kako je „još gori šok u opskrbi zbog zapadnih sankcija Rusiji, uključujući zabranu EU i SAD-a na uvoz ruske nafte“. „Američka uprava za energetiku procjenjuje da će do dva milijuna barela pasti s tržišta jer Rusija smanjuje proizvodnju, više nego što SAD i OPEC zajedno mogu pokriti“.

I šlag na kraju:

Američki medij POLITICO piše 7. lipnja kako je američka ministrica financija Janet Yellen između ostalog izjavila:

Ono što želimo učiniti je zadržati rusku naftu da teče na globalno tržište kako bismo zadržali globalne cijene i pokušali izbjeći skok koji uzrokuje svjetsku recesiju i diže cijene nafte“, rekla je. “Ali apsolutno, cilj je ograničiti prihode koji idu Rusiji.” Njezini komentari naglašavaju poteškoće s kojima se i Bidenova administracija i njezini saveznici susreću u pokušaju osakaćenja ruske vojske dok ona nastavlja invaziju na Ukrajinu, a da to ne dovede do pretjeranih troškova za potrošače. Rastuće cijene na benzinskim crpkama već su pridonijele najvišoj američkoj inflaciji u više od četiri desetljeća“, navodi POLITICO.

Dakle, dok EU uvodi embargo na rusku naftu ona bi mogla slobodno teći ostatkom svijeta makar i po shemi zamišljenoj u Washingtonu a o kojoj Moskvu nitko ništa nije pitao, i prema kojoj bi ona, očito, morala naftu svima prodavati ispod cijene. To ona sada čini prema Indiji i Kini, ali te zemlje protiv Rusije nisu uvele sankcije.

Sve ovo ukazuje na potpunu konfuziju koja je nastala uvođenjem proturuskih sankcija i ne snalaženje u istom čak i onih koji su sve to pokrenuli, ili, preciznije – podcijenili njihov udar na globalnoj razini.

Erozija europske analitičke misli

I što nakon svega reći? Možda samo da je europska (EU) analitička misao zamrla. Da njezina intelektualna elita nakon početka ukrajinske agonije 24. veljače, vođena isključivo geopolitičkim ciljevima a ne realnošću potpuno promijenjenih odnosa – nema ni hrabrosti ni želje dublje pronicati u etimologiju ne samo vojnog sukoba u toj zemlji i njegovih uzroka i posljedica, već i globalnih procesa koji se nikako ne kreću u smjeru interesa same EU. Štoviše, prijete ne samo njenim daljnjim slabljenjem, već i nestankom s globalne geopolitičke scene kao bitnog čimbenika.

I dok s jedne strane kao čovjek mogu razumjeti takav, bit ću blag pa reći – oportunistički stav onih koji se zbog mainstream politike boje za svoj posao, egzistenciju, karijeru, ne mogu shvatiti one analitičare koji u svemu ovom mutnome što se događa sada nastoje ostvariti neke svoje propale ambicije poput pristupa medijima gdje će onda „prosipati svoje znanje“ zbunjenoj javnosti – koja vidi jedino da ju sve ovo što se događa vodi u propast.

Tim više, jer su takvi analitičari u istu svrhu sada spremni zatvarati oči pred katastrofom koja prijeti Europi (a živimo u Europi, neovisno voljeli EU ili ne!) po mnogim aspektima – sigurnosnim, ekonomskim, socijalnim, demografskim – kao da im nije važno da će se sa svim tim, umjesto dosadašnjeg komfornog života morati nositi i njihova djeca, unuci, … Zar im je svejedno hoće li benzin plaćati 30 kuna po litri, da čitava europska industrija može biti uništena ili postati nekonkurentna, da nestašica hrane može brzo prijeći u glad i prouzročiti valove izbjeglica iz Afrike u Europu – i konačno, da nam, kao najgora varijanta – iznad glava mogu početi letjeti konvencionalne ili nuklearne rakete?

Oni jednostavno ne žele ili nisu u stanju sagledati problem iz kuta svih strana uključenih u ovu globalnu „igru“ bez presedana (time i krajnje opasnu), pa tako i onog ruskog – koji je, sasvim sigurno, uz američki, po Europu i najvažniji. To je ne samo neprofesionalno, već i krajnje opasno. Uostalom, niti je Rusija apsolutno zlo niti je Amerika apsolutno dobro. Ratova je, još i puno gorih i krvavijih bilo i prije ovog ukrajinskog. Osim toga Amerika će uvijek pronaći odstupnicu, a i geografski je daleko od nas koji smo „na prvoj liniji“.

Geopolitika,news

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register