Doviđenja, do nekih boljih vremena

Objavljeno: 02.06.2022, 09:42h

Vrijeme je da se prizna i prihvati da je bitka izgubljena i da je ovo vrijeme nekih drugih ljudi i nekih drugih načina „razmišljanja“

Autor: Franjo Šarčević

U predgovoru autobiografiji naslovljenom sa „Za što sam živio“, engleski filozof, matematičar i historičar Bertrand Russell, tada već u poodmaklim godinama, napisao je rečenice koje predstavljaju svojevrsni sažetak njegovog životnog puta. Dvije rečenice se posebno mogu primijeniti na trenutak u kome pišem ovaj tekst.

„Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne cijeni istinu više od popularnosti.“

„Kao zaljubljeniku istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila.“

Vjerojatno nikada u svojoj novijoj povijesti, uključujući i 1990-e, naše društvo nije bilo na nižem nivou. Tri riječi na slovo H dobro opisuju toksičnu atmosferu u kojoj živimo: histerija, haranga i huškanje. Svevladajuća histerija pokopala je svaku racionalnost i svaku mogućnost ozbiljnijeg dijaloga koji bi išao dalje od naučenih i zadanih floskula koje su stekle status svetih istina. Haranga i huškanje čekaju sve one koji svojim javnim angažmanom podižu glavu iznad močvare i kvare konsenzus.

Na desetke puta sam u posljednjih nekoliko godina javno pisao i govorio o šovinističkom nacionalizmu, uključujući i onaj koji se sakrio u patriotizam, o huškačkom govoru mržnje, o politikama koje daju sve da unište ovu zemlju iznutra, da unište supstancu društva, o destruktivnoj ulozi nacionalističkih partija – i srpskih i hrvatskih i bošnjačkih, i – posebno, jer o tome drugi manje govore – o destruktivnoj i dijabiločnoj ulozi mnogih tzv. lijevih patriota, koji su u svojoj pokvarenoj igri često maliciozniji od nominalne desnice.

Upozoravao sam čemu takva histerija vodi, dok je većina drugih bila isuviše oslijepljena „patriotizmom“ i zaokupljena „borbom za državu“, pa nije vidjela ili nije htjela vidjeti da joj se pred očima odvija proces koji će neminovno završiti u svemu ovome što danas radi obavještajno-politička i medijska mašinerija, a na koncu i u nasilju.

I šta se desilo, koji su bili mjerljivi društveni benefiti tog angažmana? Ništa, i nikoji. Sve to bilo je samo – da iskoristimo jednu već ofucanu doskočicu – pisanje uz vjetar. Niti je porastao procenat intelektualaca i uopće javnih radnika koji više cijene istinu od popularnosti i koji su se prestali dodvoravati rulji i mediokritetima, niti je manje ratoborne i ratoljubne nacionalne propagande, niti su mediji i novinari nešto naučili – ako pod učenjem ne razumijevamo bolje obavljanje propagandnih poslova za jednog od jahača bh. apokalipse. Već sam ranije rekao tko su ti jahači koji su uništili svaku nadu u ovoj zemlji: abecednim redom, Dragan Čović, Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Ovdje ću samo ogorčeno dodati da ih prezirem iz dna duše, skupa sa svim njihovim kamarilama i svima koji im na bilo koji način služe.

Vrijeme je da se prizna i prihvati da je bitka izgubljena i da je ovo vrijeme nekih drugih ljudi i nekih drugih načina „razmišljanja“. Selvedin Avdić, jedan od nekoliko preostalih suboraca koji nastavlja da svijetli u ovom mraku, nedavno je – kroz tekst o Harisu Zahiragiću, zastupniku u Skupštini Kantona Sarajevo i članu predsjedništva SDA – napisao ovo upozorenje:

„Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje – usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva. Ne smijemo zanemariti činjenicu da imaju sve što im je potrebno za ostvarenje tih namjera – medije, obavještajnu službu, policiju, pravosuđe, stranačke infrastrukture… Čeka se samo prava prilika – vakat (…)“

Da dodam, opisani je samo jedan od predstavnika naše histerično-huškačke i nadasve nacionalističko-šovinističke realnosti, bez obzira o kojem dijelu Bosne i Hercegovine govorimo, a njihovo vrijeme tek dolazi. Teren im je pripremljen – desnica ga je uzorala, a ostali su ga isfrezali svojom patriotskom ili rodoljubnom legitimacijom, stavom da treba biti saveznik s onima koji su „za državu“ ili „za narod“ i demagoškim blebetanjem koje nije izlazilo iz desnicom zadanih koordinata.

Pisati i uopće postojati u javnosti u takvom ozračju – a što li će tek biti do izbora i nakon njih – sa sobom sve više i više nosi rizik da se nađeš na meti mašinerije koja je zadužena za to da nepodobnim ljudima uništi život. Da to pisanje i postojanje može doprijeti do bar neke kritične mase recipijenata, onda bi to možda i bilo vrijedno rizika. No, pokazalo se da ne može i da je sve više nego spremno da ide po starom, samo još žešće i besramnije.

Stoga, dok je još neuništenog života i dok se političko-obavještajno-medijska mašinerija nije sasvim natovarila na kosti, valja stati, pa je ova kolumna ujedno i moja posljednja. Veoma sam zahvalan redakciji portala Fokus koja je uvijek bila dovoljno široka da prihvati sve moje stavove i analize. Pisao sam ih autonomno i nezavisno, isključivo po nalogu vlastite savjesti, stajući na stranu onih nad kojima se vršilo nasilje i propitujući silom nametane dogme, u najiskrenijoj želji da društvo u kojem sam bio planirao nastaviti živjeti i odgajati svoju djecu učinim bar malo zdravijim i nebanalnijim, manje naoštrenim – i spremnijim da razgovara.

Fokus

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register