Naprijed u goru budućnost

Objavljeno: 28.05.2022, 06:32h

Tako je sasvim moguće da Biden, iako dobiva rat i iako američki kapitalisti profitiraju od tog rata više nego bilo tko drugi na svijetu (osim možda kineskih i turskih – Bayraktar dronovi su apsolutni hit), izgubi Kongres na nadolazećim izborima, kroz duboku ekonomsku krizu, umjetno orkestriranu samo zbog toga da ga se spriječi da provede progresivne “ekstremno lijeve” ideje

Autor: Ivo Škorić

Iako dobiva ukrajinski rat i iako američki kapitalisti profitiraju od njega više nego bilo tko drugi na svijetu, sasvim je moguće da Biden na nadolazećim izborima izgubi Kongres. Moguće je da ga izgubi uslijed duboke ekonomske krize, umjetno orkestrirane samo kako bi ga se spriječilo da provede progresivne “ekstremno lijeve” ideje. Moguće je da ga izgubi kako bi se spriječila sindikalizacija radništva, dalji rast plaća i ostvarivanje progresivnih obećanja poput oprosta dijela studentskog duga.

Kad se gleda stanje života ljudske vrste kroz tisuće godina, svi se možemo složiti da je evidentan napredak, i da se danas živi i bolje i duže i sigurnije i zdravije nego ikada ranije. No, to se dalo zaključiti i 1914. godine. I takav zaključak nije bio nimalo od pomoći onima koji su tada kopali rovove između Francuske i Njemačke.

Tako se nekako osjećamo i pred ovo ljeto. Vjerujemo, na temelju povijesti, da ćemo se oporaviti i napredovati, da će biti bolje. No, ne možemo točno procijeniti kada će se to desiti, kada će povijest ponovno početi teći svojim normalnim tokom napretka. A za sada izgleda da nam se smak svijeta približava. Neminovno. Ovog ljeta. I iako se tome ne vidi kraj, baš kao niti Covid pandemiji, može se reći da se kraj neće niti početi nazirati dok silama moći i kapitala odgovara ova apokaliptična gusta magla koja se spustila na svijet.

Ruskim građanima je sve gore. Putin je ok. I nastavit će tim putem dok ili ne pobjedi ili ne bude poražen. Bez obzira na cijenu. I američkim građanima je sve gore. No, američkoj bogatoj eliti je, čini se, tako baš idealno pred izbore u studenome. Što je svima nama zajedno ekonomski gore, to je njima politički bolje, jer povećava šanse da bi Biden i Demokrati mogli izgubiti kontrolu nad Kongresom u strahu građana od “ekstremne ljevice”.

Rat u Ukrajini se i za Ukrajinu i za Rusiju i za ostatak svijeta odvija sasvim prema očekivanjima koja sam iznio u članku od 1. ožujka. Ruska vojska je zaglibila u ukrajinskom blatu. NATO se ujedinio kao nikad prije. Švedska i Finska ulaze u NATO. I Ukrajina i Rusija su dugoročno ekonomski oštećene. Europi prijeti energetska kriza zbog ovisnosti o ruskom plinu. Svijetu prijeti glad zbog ovisnosti o ruskoj i ukrajinskoj žetvi. I Kissinger u Davosu sugerira da bi Ukrajina trebala, unatoč tome što pobjeđuje u ratu, predati Rusiji još više teritorija, kako bi Putin mogao pred svojim narodom glumiti pobjednika, ne bi li se tako sačuvala stabilnost globalne trgovine i jedinstvo Europe, čiji neki dijelovi naprosto ne mogu prezimiti bez ruskih energenata. Nekakav mirovni sporazum treba potpisati što prije, jer jedinstvo Europe ne može preživjet zimu. Ukrajini (koja naravno ne želi predati još teritorija Putinu) su isporučeni Harpoon projektili, u nadi da će njima razbiti rusku pomorsku blokadu, i M777 haubice, koje imaju veći domet od ruskih, u nadi da će tako uspjeti brzo povratiti izgubljeni teritorij i tu stati.

Istovremeno, kako se na terenu pokazuje čije oružje je bolje, američka vojna industrija doživljava renesansu (dionice vodećih vojno-industrijskih konglomerata su porasle 30 posto otkako je rat počeo), sa istočnoeuropskim zemljama koje poklanjaju svoje staro sovjetsko naoružanje Ukrajini i kupuju novo od SAD. U Rusiji se ništa bitno politički ne mijenja: Putin i dalje uspijeva silom zatrti svako protivljenje. A Biden, dok je uspio ujediniti Europu u podršci Ukrajini, kod kuće je, istraživanja javnog mnijenja pokazuju, okrenuo ljude protiv sebe, i desne i lijeve, vrtoglavim rastom cijena, posebno benzina, lož ulja, automobila i stanovanja, stvari koje najviše utječu na svakodnevni standard života u SAD-u, 6 mjeseci prije izbora za zastupnike u Kongresu, dovodeći nas ponovno u situaciju biranja manjeg zla – umjesto da napokon biramo promjenu i univerzalno zdravstvo i besplatno visoko školstvo, i roditeljski dopust, i slične “ekstremno lijeve” ideje, kakve ostatak razvijenih zapadnih demokracija uzima zdravo za gotovo.

Danas, kao posljedica ovog rata, sasvim je jasno da živimo u zabludi ako mislimo da ćemo ikada biti sposobni da obuzdamo rast globalne temperature za samo 1.5 stupanj Celzija. I bilo bi bolje da se počnemo spremati za palijativne mjere kad temperatura globalno poraste 3-4 stupnja. Globalna klimatska promjena je dugoročna katastrofa, još uvijek donekle u budućnosti. I kao takva je politički atraktivna dok sve drugo u svijetu štima. Sad ništa ne štima. Toliko je zabrinjavajućih kratkoročnih katastrofa u sadašnjosti na pomolu – pandemija, rat, glad, inflacija, recesija – da je klima ponovno pospremljena u ladicu za buduće generacije da se o njoj brinu, kad i ako stignu. Biden ju nije niti spomenuo tokom obraćanja novinarima na godišnjoj večeri za izvjestitelje iz Bijele kuće. Dječji doplatak i roditeljski dopust nakon rađanja djeteta iščezli su iz javne diskusije. Zdravstveno osiguranje i dalje ne pokriva zubara, niti očne preglede. No, to je sad “ekstremno lijeva” ideja koja može Bidenu samo štetiti na jesen. Užarena debata se vodi oko studentskog duga. 1,7 ili vjerojatno sada već 1,8 tisuća milijardi dolara. Da li išta i koliko od toga oprostiti i kome? A što s onima koji su uredno platili? Nije li to nepravedno prema njima, riču horde povlaštenih. Uzela su djeca dug svjesno, pa neka sad i plate, kažu. Mogla su i ne ići na fakultet. Sama su izabrala!

Prešućuje se da je “izbor” forsiran time što se već desetljećima povećava jaz između plaća s fakultetom i bez, tj. da je bez fakulteta čovjek danas ovdje osuđen na doživotno niža primanja i nemogućnost napredovanja, te da se djeca iz obitelji nižih primanja očajnički žele dočepati nesretne diplome da bi se izvukla iz takve situacije, ulazeći pritom u veliki dug po užasno visokim kamatama (kamate na studenski dug su oko 6 posto, dok banke ovdje na ušteđevinu tipično daju kamate manje od 1 posto). To je slična taktika kao što su Francuzi u 19. stoljeću prijetnjom topovnjačama iznudili Haićane da pristanu platiti za svoju slobodu, pa im onda “pomogli” zajmom po visokim kamatama da to učine. Najviše su pogođena djeca obojenih manjina, od kojih se 40 posto tako zaduže, a onda i ne uspiju financijski izdržati četiri godine da završe fakultet, pa tako ostanu s dugom, a bez diplome. Biden već mjesecima pokušava kalibrirati odluku koliko duga oprostiti i kome. Politika je tu važniji arbitar od morala i etike.

Jer hoće li mladi ljudi na jesen glasati za Demokrate ako ništa od obećanog opet ne dobiju? I hoće li zaista iz protesta pustiti da Republikanci pobjede, ili će opet ipak kao ofce glasati za manje zlo? To je ponovno jedan od takvih nemogućih “izbora” s kojima se suočavamo u ovoj demokraciji. Establishment Demokratske stranke je protiv oprosta duga – iz straha da će Demokrati biti kažnjeni na generalnim izborima zbog toga (većina Amerikanaca naime i dalje vjeruje da se dugovi moraju vratiti). Progresivno lijevo krilo je za oprost duga – iz straha da će Demokrati biti kažnjeni na izborima time da njihovi mladi glasači, najviše pogođeni nerazumno visokim studentskim dugovima, odluče razočarano ostati doma na dan izbora. Biden pokušava balansirati između jednih i drugih. Takvo balansiranje povijesno obično završava loše za progresivno krilo.

Kako bi Biden bio prisiljen popustiti i odustati od što više progresivnih ideja, ekonomska situacija pred izbore mora biti što je moguće lošija, njegova popularnost što je moguće manja, i to dvoje mora biti stavljeno u vezu; i to je upravo ono što se ovog ljeta odvija u Americi: pogoršavanje ekonomije, pad Bidenove popularnosti, i frantično povezivanje ekonomskih problema s njegovom politikom, bez obzira da li jedno ima s drugim veze, što često nema, kao npr. u slučaju cijena benzina. No “1 posto ” je determiniran da sruši Bidenov progresivni program po svaku cijenu. I to je, mislim, principijelni razlog ovogodišnjeg pada vrijednosti dionica na burzi.

Mnogi, koji inače tradicionalno ne ulažu novac u dionice, kupili su ih kad su se stropoštale početkom pandemijskog lockdowna, od novca koji su dobili od stimulus paketa: tako se državni novac (novac za koji se država unaprijed zadužila budućim generacijama) pretočio prvo u džepove običnih građana, sirotinje i srednje klase, a zatim na tržište dionica, koje je onda eksplozivno raslo jedno godinu i pol (dionice Tesle su se 9. ožujka 2020. prodavale za $85, a 20. listopada za $1172). I sad bespomoćno gledaju kako im se ušteđevine tope. I krive Bidena za to. Ali njihov novac ne ide Bidenu, ni natrag državi, nego završava, tj. već je završio u džepovima bogatih, koji su pobrali vrhnje s burze prošle jeseni, potiho prodajući sve što imaju po napuhanim cijenama. I sad, kad je vrijednost pala, nakon te rasprodaje, glasno viču kako će sve otići do vraga, plaše inflacijom, korekcijama, stručnim žargonom, dolijevaju ulje na vatru panike, čekaju da netradicionalni investitori prodaju svoje udjele s velikim gubitkom, pa onda oni opet potiho kupe, kad vrijednost bude pri dnu (kad to učine, onda će opet na televiziji gugutati kako je tržište jako i dobro, urgirajući da što više ljudi kupe dionice i učine ih tako još bogatijima). Njima je rat sjeo k’o as na desetku, kao opravdanje da dižu cijene i strahuju od inflacije.

Pandemija je kao jedan od rezultata imala rast plaća na dnu dohodovnih razreda. Postalo je jasno da civilizirano društvo ne može preživjeti bez ljudi koji obavljaju prljave fizičke poslove koje tradicionalno nitko neće raditi ako nije prisiljen i koje naša ekonomija ne vrednuje i zato slabo plaća. Te su istima plaće porasle po prvi puta u 40 godina. I sindikalno organiziranje je zaživjelo. Sindikati su važni ne samo jer omogućuju tržišno slabijima – onima bez vlasništva nad sredstvima proizvodnje – u kapitalističkom sustavu da ravnopravno diskutiraju s vlasnicima, da ostvare svoja prava i bolje uvijete rada (zbog čega se Amazon tako grčevito bori protiv sindikalizacije, jer ista otima apsolutnu kontrolu korporacije nad cijenom rada), nego i zato jer drže radništvo podalje od politički desnih rješenja i fašizma. U nesindikaliziranjoj Zapadnoj Virginiji, nakon propasti “velikog ugljena”, zatvaranja rudnika, i otpuštanja rudara, isti su se masovno okrenuli Trumpu, i danas moramo zbog njih trpjeti Manchina u senatu – dotle u visokosindikaliziranoj Lusitaniji desničarska AfD nije niti približno mogla uhvatiti toliko korijena među njemačkim radništvom nakon kolapsa “velikog ugljena” i zatvaranja rudnika, kao što je Trump uspio ovdje. Sindikati su brana od fašizma. Kapitalistima zato pogoduje da radništvo bude ksenofobno, rasističko i desničarsko: takvo je lakše za manipulirati da radi protiv vlastitog klasnog interesa.

Taj prosindikalni trend je posjednicima važno zaustaviti. Inflacija i rast cijena gorivu i hrani ubrzo će negirati sve što su siromašniji ostvarili u pokajničkom postpandemijskom periodu i povratak u bijedu i nesigurnost će ih obeshrabriti u daljem aktivizmu. Gubici ušteđevina na burzi uz istovremen rast cijena nekretnina mnoge će privoliti da se zaduže dajući kuću kao jamstvo, što pak neminovno vodi ka ovrhama i krahu nekretnina za nekoliko godina. “Ekstremna ljevica” će time biti zaustavljena. Ljudima ovdje opet neće nikako biti jasno da je moguće imati društveno-ekonomski sustav u kojemu se ne mora ulaziti u doživotni dug da bi se završilo fakultet. I najveća društvena mreža na svijetu, Facebook, čak se posebno trudi da to ostvari. Njihov šef lobista u Washingtonu, Joel Kaplan, bivši pomoćnik Dicka Cheneya, zamjenik šefa kabineta GW Busha i službenik u uredu ultrakonzervativnog suca Antonina Scalije, najbolji prijatelj suca Bretta Kavanaugha, zadužen za politički govor na Facebooku, zahtjeva uvijek da se algoritam podesi tako da se lijeve propagandiste ograniči, a da se nikako ništa ne učini što bi ikako povrijedilo desničarske propagandiste. Tako je Trump ostao na Facebooku duže nego na Twitteru i tako je šestojanuarski puč bio koordiniran putem Facebooka, i tako je “stop the steal” kampanja preživjela do dan danas.

Tako je sasvim moguće da Biden, iako dobiva rat i iako američki kapitalisti profitiraju od tog rata više nego bilo tko drugi na svijetu (osim možda kineskih i turskih – Bayraktar dronovi su apsolutni hit), izgubi Kongres na nadolazećim izborima, kroz duboku ekonomsku krizu, umjetno orkestriranu samo zbog toga da ga se spriječi da provede progresivne “ekstremno lijeve” ideje, da bi se spriječila sindikalizacija radništva, dalji pošteni rast plaća i provođenje progresivnih obećanja poput onoga da će se oprostiti dio studentskog duga. Dizat će cijene do jeseni. Najavljivat će krah burze svaki tjedan. I za sve to što sami rade, krivit će Bidena i njegovu navodnu podložnost “ekstremnoj ljevici” – tako neminovno osiguravajući pobjedu zla ili manjeg zla na jesen, prije nego ljudi uspiju shvatiti da je manje zlo također zlo.

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register