Suočavanje s istinom i kultura sjećanja: Ratni zločin deportacije bosanskih izbjeglica

Objavljeno: 24.05.2022, 10:45h

Navršava se 30 godina od ratnog zločina poznatog pod nazivom „deportacije“, kada je u maju 1992. godine crnogorska policija nezakonito uhapsila bosanske izbjeglice (starosti od 18 do 66 godina) i izručila ih, u svojstvu talaca, njima neprijateljskoj vojsci paradržavne tvorevine, tzv. Srpske Republike BiH.

Prema zvaničnom dokumentu – odgovoru na poslaničko pitanje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Nikole Pejakovića, na teritoriji Crne Gore su, s proljeća 1992. godine, uhapšene i deportovane 83 izbjeglice, a prema nekim kasnijim istraživanjima došlo se do podatka da su odvedene 143 osobe, od čega su 105 bili Bošnjaci. Hapšenje, deportaciju i golgotu srpskih logora preživjelo je svega nekoliko izbjeglica, dok je većina njih ubijena neposredno nakon izručenja. Svi ubijeni su bili Bošnjaci po nacionalnosti, dok ne postoji podatak da je neko od deportovanih bosanskih Srba ili Hrvata ubijen. Trideset godina nakon zločina, pronađeni su i identifikovani posmrtni ostaci osmoro ljudi, dok se ostali vode kao nestali, a ne zna se pouzdano ni mjesto na kome su stradali.

Jedini grijeh tih nemoćnih ljudi bio je njihovo „neispravno“ etničko porijeklo.

Ovdje bih da napravim jednu paralelu: zamislite da npr. Crna Gora sada pruži podršku Rusiji u ljudskom, materijalnom i svakom drugom smislu i na taj način doprinese agresiji na Ukrajinu i da u skladu sa tim uhapsi ukrajinske izbjeglice koje su došle ovdje da potraže spas od tamošnjeg rata, deportuje ih nazad i izruči ih neprijateljskoj ruskoj vojsci na okupiranoj teritoriji Ukrajine. E baš tako je radila i djelovala naša policija te 1992. godine.

Lov na izbjeglice organizovan je širom Crne Gore, a najviše njih „uhvaćeno“ je u Herceg Novom, ali je hapšenja bilo i u Ulcinju. Treba istaći da su crnogorski policajci imali svesrdnu pomoć i nekih građana Herceg Novog koji su im, uz povike: „hapsite Turke!“,  odavali lokacije na kojima su se krile izbjeglice. Pod optužbom da „kriju oružje“ koje bi, navodno, kasnije poslali „muslimanskim teroristima“, „islamskim fundamentalistima“ i „Alijinim hordama“ (široka lepeza etiketa kreirana u velikosrpskoj ideološkoj kuhinji kojima su ovi ljudi bili označeni, vjerovatno još postoji u arhivama RTCG i tadašnjeg čuvenog DNEVNKA2 TVCG čije je zaštitno lice bio Emilo Labudović, čije su retoričke kreacije bile takve da bi i Gebels povraćao od njih) u Bosni i Hercegovini i da su u Crnu Goru došli sa zadatkom da „obučavaju mudžahedine“, policija im je pretresala vikendice, u kojima, naravno, nije nađeno ništa od toga, da bi zatim bili pozvani u policijsku stanicu na „informativni razgovor“, što je podrazumijevalo torturu, prebijanje i mučenje. Policija je znala i oduzimati privatna vozila u vlasništvu izbjeglica koja bi kasnije bila prefarbana i korišćena za sopstvene potrebe. Takav slučaj zabilježen je u Ulcinju.

Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Međutim, izostala je kazna od strane crnogorskog pravosuđa, koje je uradilo sve samo da do te kazne ne dođe. Pod političkim pritiskom, organizovana su fingirana suđenja za nižerangirane policijske službenike kako bi Evropi poslali poruku da, eto, kao Crna Gora nešto radi po ovom pitanju.

Iako je država porodicama žrtava poslije četvorogodišnjeg suđenja, a na osnovu poravnanja, platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posljedica, do dan danas zvanično nema osuđenih za ovu zločinačku policijsku akciju. Zašto je to tako, pretpostavljam da bi o tome mogla mnogo da nam kaže doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda CG Vesna Medenica, koja se od nedavno nalazi pritvorena u Spužu. Dok je ona bila na čelu pravosuđa, svi koji su bili optuženi u ovom farsičnom sudskom postupku su oslobođeni usljed nedostatka dokaza i uz obrazloženje koje je dodatno ponizilo žrtve, a postupke i radnje zločinaca opravdalo. Obrazloženo je da Crna Gora, a samim tim i njena policija, nije bila strana u međunarodnom oružanom sukobu koji je tada buktio u Bosni i Hercegovini. Dakle, za crnogorske sudove samo žrtve su nesporne, dok za njihova stradanja niko nije odgovoran. Na ovakve presude crnogorskih sudova bi se i Justicija, boginja pravde, postidjela i Vesne i njenih sudija.

Treba podsjetiti na to da je tužilaštvo u prethodnom periodu obećalo, a nije uradilo ništa po pitanju komandne odgovornosti za ovaj zločin, iako se zna da su u maju te 1992. godine dnevni policijski bilteni o hapšenju izbjeglica stizali do svih najviših adresa tadašnje vlasti i da postoje dokazi o tome da je državno tužilaštvo odobrilo tu zločinačku policijsku akciju. Zato treba vjerovati da će novo tužilaštvo ozbiljno preispitati ovaj i ostale slučajeve i intenzivirati rad na svim aspektima tranzicione pravde, pogotovo kada su u pitanju ratni zločini. U suprotnom, put Crne Gore ka EU biće znatno otežan. Jer institucionalna i socijalna promjena nisu moguće bez sočavanja sa istinom. Kultura sjećanja na najteže zločine nas ne blokira u proizvodnji boljih društvenih odnosa. Naprotiv, afirmiše našu empatijsku sposobnost da mislimo i na drugo – šta bi bilo da ti ljudi nisu ubijeni, šta je sa njihovim porodicama itd, a sve u cilju doprinosa ljudskom progresu i izgradnji boljeg i pravednijeg društva koje će biti otporno na obnovu etničkog i svakog drugog nasilja u budućnosti.

Amil GRBOVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register