Borba za duhovnost i bunt

Objavljeno: 18.05.2022, 07:25h

Pandemija je nagnala mnoge da zaključe da je desnica svugdje uspjela mobilizirati ogorčen “narod” i nametnuti se kao pozicija koja zastupa slobodu, dok je ljevica postala konformistička. Međutim, bunt na kakav se pozivaju Most i suvremeni svjetski alt-right nije nešto što pripada ljevici, pa joj samim time nije ni mogao biti “oduzet”.

Autor: Leonard Jurić 

Mnogo je komentatora tokom Covid pandemije ustvrdilo da je ljevica propustila povijesnu priliku svojim, globalno više-manje uniformnim, “pristajanjem“ na stroge epidemiološke mjere, uključujući inzistiranje na cijepljenju i održavanju fizičke distance. S druge strane, desnica je svugdje uspjela mobilizirati ogorčen “narod” i nametnuti se kao pozicija koja zastupa slobode, dostojanstvo i “društvenost“. Tako su kod nas kritike SDP-a i Možemo upućene HDZ-u naglašavale da HDZ ne čini dovoljno svojim mjerama, dok je Most iskoristio gotovo cijelu treš skriptu svjetske online desnice, od čipiranja do ivermektina, i uspješno organizirao prosvjede i glasanje za referendum.

Mimo strateških i taktičkih razmatranja, ova se kritika mogla doživjeti kao provokativna i u supstantivnom smislu. Ne bi li se ljevica trebala odupirati velikom (u pravom smislu riječi epohalnom) koordinacijskom pothvatu farmaceutske industrije i kapitalističkih nacionalnih država? Ne bi li se trebala boriti za prostore slobode kretanja, okupljanja i organiziranja? Jedan od nenabrojenih i neubrojivih američkih heroja zlatnog doba alt-right trolanja (2015-2020) proglasio je desnicu novim punk rockom inspiriran Trumpovom subverzivnošću. I danas takve teze možemo čitati na tjednoj bazi u Jutarnjem listu. Je li ljevica stvarno izgubila “alternativu“ u smislu kontrakulturnog elana i glasačkog tijela?

Desna i lijeva duhovnost

Za početak, ako pričamo o teorijama zavjere, new ageu, općenito “alternativnim” pučkim (makar često elitno sponzoriranim i iskorištavanim) epistemologijama, ne pričamo o klasi već o konzumeristički definiranom plemenu ukusa. Već time izlazimo iz područja interesa ortodoksne ljevice. U to područje možemo je vratiti ako utvrdimo da je veliki dio tog plemena apolitični dio srednje klase, sklon antimaterijalizmu, duhovnosti i buntu u komotnom, individualističkom smislu koji ih ne vodi ka organiziranju na radnom mjestu i tipu solidarnosti koji pretpostavlja stvarna materijalna odricanja i egzistencijalni rizik. Ipak, ljevica u deindustrijaliziranim dijelovima “Zapada” često apelira upravo na taj dio glasačkog tijela, pa je možda ipak potrebna daljnja raščlamba ili objašnjenje zašto duhovnost i bunt na kakve se pozivaju Most i suvremeni svjetski alt-right nisu nešto što pripada, pa niti je moglo biti “oduzeto” ljevici.

Na prvu je općepoznato da “duhovnost” kao kulturni kod pripada desnici. Oba velika kontrarevolucionarna povijesna projekta (dugi europski “mir” nakon Napoleonskih ratova, hladni rat protiv Sovjetskog Saveza) su kao glavnu paljbu koristili Boga i vjeru protiv novih sekularnih i materijalističkih prijetnji. I u netom minulom periodu “kraja povijesti” duhovnost se iskazala u svom svojem regresivnom “sjaju” kao taktika poslodavaca da uvjere svoje prenapregnute i potplaćene radnike/ce da je “sreća izbor”, “stanje uma” i da je život bolji kad se ode na tjedan dana plaćenog treninga transcendentalne meditacije ili mindfulnessa u neki idilični krajolik. Ili u češćoj (siromašnijoj) verziji, odi za vikend na rejv.

Ali postoji i drugačija povijest duhovnosti. U modernoj inačici ona uključuje razne teologije koje su ostvarile osjećaje dostojanstva i nade u koloniziranim, porobljenim, opljačkanim i dehumaniziranim dijelovima svijeta i populacije; socijalistički romantizam koji je zauvijek dio “dokoličarske” srednje klase okupirane estetikom vezao za lijevi projekt svojim vizijama budućnosti; hipijevsko opiranje dosadi i hladnoći tobože racionalne ideologije kapitalizma; koncipiranje tuluma u rave generaciji kojim napokon “povezanost”, “sigurnost” i “iskustvo” postaju življena praksa druženja, a ne krinka za seksualno uznemiravanje i klasno isključenje.

Razlika nije komplicirana. Desne tradicije duhovnosti objašnjavaju kako je svijet nespoznatljiv i čovjek se u njemu treba osloniti na postojeće autoritete (crkvu, obitelj, poslodavca – kojima je bog očito pokazao milost) da bi se ostvario i bio sretan. U kontekstu antivax prosvjeda, ne treba čuditi da naglasak nije bio na životnoj ugroženosti “esencijalnih radnika/ca”, članova pastve ili žena zatvorenih u toksičnim odnosima; nego na gubljenju profita velikih i malih biznisa i crkvi u okolnostima zatvaranja; i naravno na prodiranju javne skrbi u svetu domenu obitelji. Ova matrica tumačenja opstaje i u post-Covid periodu u kojem se briga 1% svjetskih vlasnika strateških resursa za relativno slabljenje utjecaja tumači kao “prirodni ekonomski proces”, odnosno božja volja, a ne kao prozirna, prokušana i sitničava metoda discipliniranja i vraćanja na status quo prije epidemije.

Lijeva duhovnost podcrtava koliko sadašnje stanje ne odgovara potrebama i vizijama života kakve razaznajemo kada smo u stanjima povišene svijesti, u kojima vidimo druge ljude kao dio sebe i sve borbe za bolje sutra kao zajednički projekt. Empatija i solidarnost koje proizlaze iz ove perspektive rezultiraju uvidima kao što su onaj da “staro normalno” nije bilo nimalo normalno ni poželjno, i kako je možda činjenica masovne smrti od bolesti ozbiljniji udar na mentalno zdravlje od skromnijeg društvenog života. Zapravo je nevjerojatno koliko je domaćeg i svjetskog komentarijata u prvom planu govorilo o nepovoljnom utjecaju izolacije, bez osvrtanja na taj očiti mehanizam. Valjda nikome od njih nije nitko umro, ili razvio ozbiljne dugoročne zdravstvene tegobe jer je morao raditi u nesigurnim uvjetima.

Desni “buntovnici”

Je li ljevica postala konformistička? Opet, usprkos glupoj povijesnoj i popkulturnoj propagandi po kojoj je ljevica ta koja “rovari”, desni projekt podjarmljivanja svijeta prepun je “buntovnika”. Kreditori, skorojevići i apsolutni monarsi prvotnih akumulacija kapitala; gusari, kauboji, puritanci i privatni kolonijalni guverneri ranog europskog imperijalizma; industrijalci, poduzetnici, evanđelisti i populisti zrele moderne ere; današnji crypto bros, internetski trolovi i monopolisti koji putuju u svemir. Svi su oni u svojim očima buntovnici. To je tako jer desnica koncipira bunt kao individualni poriv da se uzdigne od masa i preuzme sredstva kontrole, eventualno da se domisli i nekom novom mehanizmu uspostavljanja i održavanja hijerarhije.

Puno je propagandnih tehnika i intelektualnog rada uloženo u obezvrjeđivanje lijevih tradicija bunta. Građanske, republikanske (ali i nomadske, pastoralne) metode demokratskog odlučivanja su prokazane kao “vladavina krda”, jer znamo da je većina gluplja od manjine. Sindikati su leglo gangstera i parazita jer rade nered da bi manje radili i više zarađivali. Moderna redistributivna država je lopovska institucija jer otuđuje vlasništvo onima stvarno zaslužnima. “Woke” multikulturne zajednice potlačenih su laž je znamo da se ljudi ne razumiju ako nisu odrasli u istoj crkvi i selu. Kritičke škole misli su glupost jer već znamo kako funkcioniraju ekonomija i društvo i sve je ok. Ako vjerujete u ijednu od ovih ideja, i pritom vam imponiraju oni likovi iz prethodnog paragrafa, netko vam je prodao ciglu. Ili imate dovoljno nekretnina i ušteđevine da vam se ne da misliti o tuđim (beskrajno brojnijim i nesigurnijim) životima.

Antivaxerski i anti-lockdown pokret obilno je sponzoriran upravo iz redova onih prvih buntovnika, ekipe u čije se projekcije rasta poslovanja nikako ne uklapaju prioritiziranje zdravlja i sigurnosti radnika; kao ni širenje dojma da se svijet možda mijenja i da je to možda dobro. Kulturni mem u koji su najviše uložili kako bi ljudi postali “buntovni” protiv cjepiva i zatvaranja, prokušana je obavještajna taktika stvaranja sveobuhvatne teorije zavjere u koju je moguće upisati bilo što s krajnjim ciljem da se ne vidi plitka, bjelodana i ograničena zavjera koju se stvarno provodi. Prevara, obrlaćenje. Iliti bunt, po desnom shvaćanju.

Alternativa

Uglavnom, u domeni kulturnih ratova sve je po starom. Desnica je i dalje puna iskompleksiranih i otuđenih prevaranata čije signaliziranje duhovnosti i bunta samo služi dubljoj integraciji i njih i ostalih u već postojeće obrasce prevare i eksploatacije. To ne mijenja ni sazrijevajuća generacija trolova financiranih od strane Petera Thiela, ni Most “osnažen” akademskim i guru redikulima, prezivali se Raspudić ili Miletić.

Ipak, ljevica bi trebala paziti da ne zanemari neke kulturne kodove koji su joj povijesno pomogli da dopru do “pravih”, klasnih, tema. I ne, to nije podrška geopolitičkim argumentima Rusije i Kine kao alternativama SAD-u. Aktualni geostrateški projekt Rusije i Kine puno ulaže upravo u duhovnost (“tradicionalne vrijednosti”) i bunt (“antiimperijalizam”). Veliki dio svijeta koji je barem ambivalentan u odnosu na rat u Ukrajini, ima vrlo dobre ekonomske i povijesne razloge za pristajanje uz ovaj okvir. Ali ne treba zaboraviti da je Rusija kolonijalni, imperijalistički, rasistički, devetnaestostoljetni projekt temeljen na krađi zemlje i neobnovljivih izvora, u tome posve analogan SAD-u. Dijelove emancipatorne ostavštine Sovjetskog Saveza moguće je baštiniti bez pristajanja na propagandu suvremene Rusije, koja je svojom masovnom privatizacijom, kontrolom strateških resursa, paravojnom ekspanzijom i ideološkom skriptom bitni sukreator najgorih naličja (još uvijek) aktualne SAD-ove i kapitalističke hegemonije. Isto tako, povijesne zaslužnosti i opravdan resentiman Komunističke Partije Kine ne trebaju zamagliti evidentnost da je njena tehnologija vladavine ekstenzija i, u nekim domenama, rafiniranje tih istih hegemonističkih i eksploatatorskih obrazaca.

Sklonost da se na ljevici s prezirom govori o “kulturi” i “kulturnim ratovima” sigurno je opravdana u kontekstu višedesetljetne pogubljenosti srednjoklasne akademske ljevice i tendencije desnice da upravo temama kulture zamagljuje dublje društvene sukobe. Ali kulturna nepismenost ljevice može dovesti do zanemarivanja ili neprepoznavanja stvarnih, već uspostavljenih ili nastajućih, mreža solidarnosti, komunikacije i stvaranja novih obrazaca razmišljanja i življenja. Ili još gore, može dovesti do inzistiranja na fiktivnim tradicijama solidarnosti koje su u stvarnosti bile jako tanke (Sovjetski Savez, Pokret nesvrstanih), koliko god bile važne kao gesta ili inspiracija. Budućnost će morati biti bitno drugačija, i stalno inzistiranje na uvidu kako je klasa jedino pitanje neće biti korisno ako nije upareno s razumijevanjem konkretnih “kulturnih“ i povijesnih manifestacija klasnog antagoniziranja (klasizam, seksizam, rasizam, nacionalizam, homofobija, ableizam…) u kojima se živi, bori i solidarizira. Ukratko, odite za vikend na rejv. Čini se napokon sigurno.

Bilten.org

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register