Posljednji ‘šezdesetosmaški’ vođa

Objavljeno: 06.05.2022, 06:58h

Do kraja je ostao vjeran pobuni protiv kapitalizma, imperijalizma i staljinizma

Autor: Marin Jurjević

„Predsjednik nas je napustio”, objavila je prošlog mjeseca obitelj Alaina Krivinea ne spominjući njegovo ime nego samo njegov poznati nadimak. Tako je javnost saznala da je umro posljednji “šezdesetosmaški vođa” koji je do kraja ostao vjeran svojoj mladalačkoj pobuni protiv kapitalizma, imperijalizma i staljinizma. Vijest je to koja je ostala potpuno nezabilježena u našim medijima. Mitološka 1968. godina ponovo je glasno progovorila kroz njegovu smrt. Naime, ime Alaina Krivinea uvijek se poistovjećivalo s nepokolebljivom vjernošću “šezdesetosmaškim“ idealima. O kojim je idealima riječ?

Prije svega se radi o ideji Emancipacije, ideji traganja za Slobodom, Nadom, Jednakošću. Te ideje su za Krivinea bile nezamislive bez istovremenog ostvarivanja zahtjeva za Pravdom što je podrazumijevalo beskompromisno odbijanje, negaciju, oštro sučeljavanje s postojećim redom (poretkom) stvari. Zbog toga se bijes mladih ljevičara tog vremena svom snagom usmjerava protiv sve bijede i konzekvenci takvog sustava. Ta se bijeda manifestirala u trijumfu najrazličitijih oblika manipulacija i laži s kojima su se prekrivali višestruki oblici dominacije privilegirane manjine nad ostatkom društva. Upravo u tom traganju za Istinom, za demistifikacijom postojećeg stanja stvari, skrivala se bit onoga što obično smatramo “lijevim pokretom”. Upravo se iz tog traganja (za lijevom Utopijom) uvijek nanovo rađao taj beskonačni, vječni, nikad završeni pokret koji se kroz svoje stalno renoviranje i preobrazbu suprotstavljao konzervativnim formama života i nepravednom ustrojstvu društva.

Naravno, ne treba zaboraviti kako je Krivine bio uvjereni trockist koji nikada nije odustao od ideje “permanentne revolucije”. Ako je itko bio uvjereni antistaljinista onda je to bio on. Povijesno iskustvo ga je učilo kako ljevica kada dođe na vlast zna sve podrediti “raison d’état” ili “raison de parti” što može dovesti do ponovnog utjelovljena nepravde u ime nekakvih novih “viših ideala”. Tako je upravo staljinizam, kao najdrastičniji oblik “izdane revolucije” sva obećanja i nade koje su bile utkane u “Utopiju Oktobra” reducirao na običnu fantazmagoriju, jednostavnu fikciju, ali i na stvaran zločin.

Tko je u stvari Alain Krivine? Obitelj njegovog oca porijeklom je iz Ukrajine. Njegov djed, Albert Meyer Krivine (1869-1946), bio je ateistički Židov anarhističke orijentacije koji je stigao u Francusku bježeći od antižidovskih pogroma u Ruskom carstvu. Taj porodični “anarhistički moment” neki će vezivati i za izvjesnu vrstu “surealizma” kod Krivinea, kao i za jedan esencijalni kontinuitet židovske povijesti koji je bio usidren u političkoj kulturi židovskog radničkog pokreta u dijaspori i koji se žestoko sukobio s nacionalizmom cionističkog pokreta o čemu pišu Alain Brodsat i Sylvia Klingeberg u knjizi “Le Yiddishland révolutionnaire” (1983). Krivine kao da je bio osuđen na stalnu opoziciju, kako naspram postojećih vladajućih struktura društva tako i unutar ljevice. Možda je taj “sektaški” naglasak proistekao iz činjenice da je djelovao u trockističkoj manjini i za nju bio neraskidivo vezan.

Krivine svoju poziciju doživljava kao (nužnu) etičku pobunu koja nikada ne prestaje. On se žestoko konfrontira s “istinom” jednog totalitarnog sustava suprotstavljajući se bilo kojoj vrsti falsifikata, laži ili političkog slijepila. Uz to, on je vrlo brzo postao simbol apsolutno nepotkupljivog čovjeka koji je cijeli svoj život odbijao bilo koji oblik privilegija koje bi eventualno proizlazile iz statusa vođe. Zato je tako uporno inzistirao na svojoj poziciji običnog “političkog militanta”, bez obzira na funkcije koje je obnašao.

Njegov politički život započinje pedesetih godina prošlog stoljeća kada kao mladi militant Komunističke partije Francuske (PCF) postaje vođa pariških srednjoškolaca. Kao da je bio predodređen za streloviti unutarstranački uspon. Za one kojima moderna francuska povijest nije bliska, ovdje vrijedi istaknuti da je na prvim izborima za Narodnu skupštinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, održanima u listopadu 1945. godine Komunistička partija osvojia najviše glasova (26,1 posto), dok je Francuska sekcija Radničke internacionale dobila 23,8 posto glasova. Godinu kasnije, na ponovljenim izborima Komunistička partija zabilježila je još bolji rezultat – 29 posto mjesta u parlamentu. Preko 20 posto glasova Francuza Komunistička partija dobivala je sve do izbora 1981. godine.

S tek navršenih 16 godina života (1957. godine) Krivine je već relativno poznata politička figura, a kada prodaja komunističkog tiska (L’Avant Garde) nadmašuje sve rekorde – putuje u Moskvu gdje sudjeluje na Svjetskom festivalu demokratske omladine. To je možda bio i ključan moment. Naime, iz Moskve se vraća prepun sumnji. Te njegove sumnje još više će narasti nakon što upoznaje borce Fronta za nacionalno oslobođenje Alžira (FLN) koji su bili ogorčeni pasivnim ponašanjem PCF-a u odnosu na njihovu borbu za nezavisnost. Krivine brzo shvaća da PCF u stvari odbija pomoći FLN-u opravdavajući politiku “mira u Alžiru”. Ionako već načet dubokim sumnjama u suštinu djelovanja PCF-a, u čijem radu prepoznaje niz staljinističkih elemenata, on se sve više počinje udaljavati od nje. Kolonijalno pitanje posebno ga je zainteresiralo. Bio je uvjereni antiimperijalist. Smatra da se ljevica bez ikakvih kalkulacija mora solidarizirati sa svim narodima koji se bore za slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini. Duboko je razočaran spoznajom da staljinizam ne utječe samo na PCF nego i na velik dio ostatka francuske ljevice.

U to vrijeme na Krivinea posebno utječe i jedan obiteljski događaj. Naime, ponovno se nalazi sa svojom braćom: starijim bratom Jean Michelom i bratom blizancem Hubertom koji su bili vrlo angažirani u trockističkoj Internacionalnoj komunističkoj partiji (PCI) koja djeluje unutar Četvrte Internacionale. Polako i on sam sve više uplovljava u trockističke političke vode, ali još uvijek ne napušta redove Komunističke partije. Uskoro se tajno priključuje redovima pokreta “Jeune Résistance” sačinjenog uglavnom od francuskih pobunjenika koji su se protivili ratu u Alžitu, a zatim ulazi u Uniju komunističkih studenata (L’Union des étudiants communistes – UEC) koja je jedno od krila Pokreta mladih komunista Francuske (Mouvement Junes Communistes de France – MJCF). Priključuje se i najvećem studentskom sindikatu koji je povijesno bio blizak Socijalističkoj partiji.

Antikolonijalizam i antifašizam temelji su Krivineovog djelovanja što se materijalizira u stvaranju Antifašističke sveučilišne fronte (Le Front universitaire antifasciste – FUA) koju Krivine osniva zajedno s Henrijem Weberom, kasnije istaknutim francuskim političarom rođenim u Tadžikistanu.

Do konačnog raskida Krivena s Komunističkom partijom dolazi 1965. godine kada sekcija UEC-a na Faculté des Lettres na Sorboni, gdje Krivine djeluje kao dio jedne “unutarnje trockističke frakcije”, odbija podržati Francoisa Mitterranda kao nestranačkog kandidata za predsjednika države, iako Mitterranda podržava Komunistička partija. Krivine i njegovi istomišljenici nisu Mitterrandu mogli zaboraviti njegovo nekadašnje opiranje nezavisnosti Alžira i pomaganje vlastima u borbi protiv “separatizma”. Za mlade radikalizirane ljevičare koji do kraja podržavaju antikolonijalne pokrete to je jednostavno bio neoprostiv grijeh. Tako je Krivine, kao student povijesti na Sorboni, isključen iz Komunističke partije Francuske.

Ubrzo stiže i “revolucionarna 1968. godina” kada će Alain Krivine, kako to kaže poznati francuski politički novinar Edwy Plenel, postati jedan od temelja jedne “kolektivne avanture”. Krivine će biti glasnogovornik Revolucionarne komunističke mladeži (funkcija glasnogovornika u francuskoj politici izuzetno je važna i neusporediva s onom koju ona nosi u hrvatskoj politici, jer u Francuskoj je to netko tko predstavlja stranku), a zatim od 1969. do 1973. godine i Saveza komunista te, na kraju, od 1974. pa sve do 2009. godine, Revolucionarne komunističke lige.

Krivine nije bio samo žestoki protivnik sveprisutne kapitalističke dehumanizacije života i društva, dominantnog malograđanskog “kretenizma”, vladavine privilegiranih elita i razarajućih posljedica molohovskog imperijalizma nego je uvijek bio i dio žestoke lijeve opozicije takozvanom “realnom socijalizmu” kojeg je SSSR uz pomoć svojih satelita izgradio na ruševinama Oktobarske revolucije. Tu je kritiku vršio na tragu Trockijeve kritike staljinizma i njegove “Izdane revolucije” smatrajući da posljedice takve politike nisu iščezle s nestankom SSSR-a, što danas najzornije potvrđuju aktualni krvavi događaji u Ukrajini iako se tu više radi o geopolitičko-geostrateškom nego o ideološkom sukobu “velikih” kojeg uz najstrašniju cijenu, kao i uvijek, plaćaju “mali”.

Iako se i samog Trockog iz perioda “ratnog komunizma”, stvaranja Crvene armije, borbe s “bijelima”, kontrarevolucijom i međunarodnom intervencijom optuživalo za centralizam i “čvrstolinijaštvo” – Trocki će s vremenom (a njegove ideje još naglašenije nakon što ga Staljinov “sicario” Ramón Mercader ubije u Meksiku 1940. godine) postati najistaknutiji simbol antistaljinizma i središnja točka okupljanja slobodarskih, mundijalnih ljevičara. Trockizam, naime, podrazumijeva odbacivanje “pada” u zamku nacionalizma ili bilo koje vrste imperijalizma s obzirom da su oni dijametralno suprotni svim proglašenim ciljevima istinske revolucije. Krivine je apsolutno na pozicijama permanentne, univerzalne revolucije koja nije omeđena nikakvim nacionalnim “bodljikavim žicama” i koje su radikalno suprotstavljene bilo kakvoj birokratskoj logici koja svu moć koncentrira u profesionalnom partijskom aparatu.

Nije nikakva novost da “romantizam šezdeset i osme” koketira s liberterskim idejama, idejama surealizma (“Budimo realni, tražimo nemoguće!”) ili klasičnog anarhizma. Ne treba se tome čuditi jer su mnogi čak i u “predoktobarskom” Lenjinu (“Država i revolucija”) mogli naći pregršt ideja koje su bile začinjene slatkim okusom anarhizma. A na koji će način kasnija praksa revolucije to razriješiti i pretočiti u zbilju danas predobro znamo. Nerijetko, na sasvim suprotan način od onog sanjanog kao što to najbolje sažima pjesnik Branko Miljković u svojim stihovima – “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Pravi revolucionari uvijek za sobom vuku određenu vrstu tragičnosti i patnje na svom tegobnom putu ka idealu dosezanja nedostižne utopije kojoj streme. Tako je i aktivistički život Alaina Krivinea kao život iskrenog, “poštenog ljevičara” u epohi u kojoj su načini uspinjanja i napredovanja na političkoj ljestvici bili zatrovani partijskom cinizmom – bio određen svojevrsnom tragikom. Kao što se nekada mislilo da pravi pjesnici “moraju patiti” ukoliko žele iskazati pravu bit (bol) života tako će i djelovanje “istinskih ljevičara” neki vezivati uz nužnost njihove stvarne patnje pa čak i žrtve (Trocki).

Na kraju će simboličan šezdesetosmaški trio: Alain Krivine, Daniel Bensaid (1946-2010) i Henri Weber (1944-2020) spasti na dvojac kada se Weber osamdesetih godina odluči učlaniti u Socijalističku partiju. Njih trojica su bili najbliži, ali Krivine ipak najznačajniji (pored Daniela Cohn-Bendita, Jacquesa Sauvageota i Alaina Geismara). Nekada su bili pokretač motora svoje generacije koja nije pravila razliku između njihovog životnog opredjeljenja i njihovog svakodnevnog načina života. Možda ih je učmala većina smatrala neobičnim čudacima. Uostalom, tko se to još s jedva navršenih 27 godina života i to dok služi vojni rok – kandidira za predsjednika Francuske? Alain Krivine 1969. godine.

Generacija mladih kojoj on pripada nastoji iz temelja prodrmati svijet odraslih. Traže puno, a maštoviti i hrabri su beskrajno. Kao čovjek demokratske, internacionalne socijalne politike Krivine je uvijek bio bliži socijalnom pokretu nego institucionalnoj politici. Neki na ljevici su ga kritizirali smatrajući da je previše pao u relativno impotentni politički aktivizam izbjegavajući lidersku odgovornost. On, kao veliki zagovornik Trockijeve “permanentne revolucije” uvijek djeluje vjerujući u nužnost stalnog kretanja, uvjeren u svojevrsni “pokretizam”. U tom neprestanom revolucionarnom kretanju-pokretu očekuje jedan (malo moguć, ali ipak moguć ) “neočekivani moment”, pukotinu u “fatalitetu sadašnjosti” kroz koju bi bilo moguće “odskliznuti u budućnost”. Naravno, ovdje nije riječ o nikakvom revolucionarnom “vremenskom stroju” niti SF-u nego o društvenim odnosima i o traganju za “alterglobalizmom” nasuprot ovom postojećem.

Osim aktivizma iz vremena Saveza komunista, Revolucionarne komunističke lige (u kojem periodu će dva puta robijati u zatvoru La Santé) i pisanja za tjednik Rouge, Krivine je također odradio jedan mandate u Europskom parlamentu (1999-2004). Nije bio presretan u toj ulozi ali se ni tada nije mirio s bilo čime što je odudaralo od njegovih ideala. Ostao je beskompromisan, apsolutno vjeran svojim izvornim uvjerenjima. Zbog njegove skromnosti, političke dosljednosti i čvrstih moralnih principa od kojih nikada nije odustajao, uživao je ogroman ugled na ljevici, ali i poštovanje svojih političkih suparnika, što se moglo vidjeti i na njegovom pogrebu. Za njega se govorilo da uživa u “asketizmu bon vivanta” što u njegovom slučaju nije bio nikakav oksimoron jer je dosljedno odbijao sve podobnosti funkcija koje je obnašao, ali je guštao u svojim prijateljstvima i u veselim druženjima s ljudima koji su mu bili bliski, uvijek spreman na šalu pa makar ona bila i na njegov račun.

Tvrdoglavo je odbijao bilo kakvu vrstu dominacije. Tako 2009. godine osniva Novu antikapitalističku stranku (NPA) kako bi svoju “političku štafetu” predao jednoj novoj generaciji. Prvi glasnogovornik NPA postaje Olivier Besancenot koji je predstavnik radikalne ljevice (inače kandidat Revolucionarne komunističke lige 2007. godine na izborima za predsjednika Francuske, na kojima je osvojio milijun i pol glasova). Tako se stavila točka na jedan povijesni period koji se vezivao isključivo za Krivinea i za Savez komunista. On je sam sebe smatrao iskrenim buntovnikom, “vječnim rebelom” za razliku od „šezdesetosmaških pokajnika” kako je on s prezirom (izbjegavajući riječ “izdajnik”) nazivao dio svojih nekadašnjih, a kasnije “posrnulih” sudrugova. Smatrao se pripadnikom generacije “heretika” u odnosu na dominantne strukture i proklamirane vrijednosti dehumaniziranog kapitalizma. A za “pokajnike” iz svoje generacije u intervjuu za Mediapart (časopis koji je osnovao ranije spomenuti Plenel, bivši urednik Le Mondea) je rekao: “Kako su se mogli ovi heretici tako brzo preobratiti? Izgleda da njihova hereza nikada nije bila ništa više od jedne forme običnog snobizma (…) Ljudi različitih epoha su satkani od vrlo različitih materijala. Stari su se kalili u kušnjama nesretnih vremena. Moderni često padaju zbog slatkog zavođenja komforom. Nitko ne bira u kojoj će epohi živjeti. Ali tužno je spoznati da se oni koji tako žestoko brane pravo na slobodan govor tako lako zadovoljavaju pravom na brbljanje koje ne prati sloboda mišljenja. Tako je to s duhom epohe.”

Nakon njegove smrti Olivier Besancenot je napisao: “Još uvijek te čujem da govoriš kako je najbolji oblik slavljenja uspomene na nekog pokojnika nastavak njegove borbe (…) Raditi to bez tebe više nikada neće imat isti okus”.

Jean-Luc Mélenchon, kandidat demokratskih socijalista Nepokorena Francuska na nedavnim izborima za predsjednika Francuske, koji je s 22 posto glasova umalo ušao u drugi krug, dodao je: „Emocija i bol. Moja sućut njegovoj obitelji i bratski pozdrav cijelom trockističkom pokretu”.

Možda bi se ipak od Alaina Krivenea bilo najprimjerenije oprostiti stihovima legendarne pjesme “Sans la nommer” još jedne od mitskih figura “revolucionarne šezdeset i osme”, nenadmašnog Georgesa Moustakija: “Želio bih govoriti o njoj bez da joj ime izgovorim/Bila ljubljena ili omalovažavana ona je vjerna/I ako želiš da te upoznam s njom/Ona se zove Neprekidna Revolucija”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Roland Godefroy

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register