​Tvoj posao nije tvoj bog: Dobrodošli u doba epidemije profesionalnog pregorijevanja

Objavljeno: 26.04.2022, 08:02h

Zašto nas je toliko na izmaku snage? Zato što smo dozvolili da nam posao daje smisao životu. Pregorijevanje je karakteristično za naše doba jer je jaz između naših ideala o poslu i stvarnosti naših poslova sada veći nego ikada ranije u prošlosti

Bogati su iracionalni kada je posao u pitanju. Od svih članova društva, oni imaju najmanju potrebu da još više zarađuju, a opet najviše rade.

Giganti tehnološke industrije hvale se kako rade sto sati sedmično, iako njihov rad ne povećava cijene dionica njihovih kompanija niti će ih dodatno obogatiti. Amerikanci sa boljim diplomama u prosjeku zarađuju više, ali obično i rade više, a slobodno vrijeme provode manje kvalitetno u odnosu na ljude sa nižim stepenom obrazovanja. Dvostruko više djece iz bogatih porodica imaju ljetne poslove u poređenju sa djecom iz siromašnih porodica. Brojni penzionisani stručnjaci, sa značajnim ušteđevinama, stalno se vraćaju u urede.

I ja sam iracionalan. Srednja klasa, redovni profesor na fakultetu, ali iscrpljen i frustriran poslom. Na kraju sam dao otkaz. Iako je moje zanimanje bilo najzaslužnije za moje pregorijevanje, bez njega sam se osjećao toliko besciljno da sam, manje od dvije godine nakon što sam dao otkaz, postao pomoćni predavač, gdje sam radio manji broj sati i zarađivao samo nekoliko hiljada dolara po predmetu, što je djelić onoga što sam zarađivao ranije. Trebala mi je struktura. Morao sam brusiti svoje teško stečene pedagoške vještine. Povrh svega, trebalo mi je da neko računa na mene da ću se pojaviti i obaviti pristojan posao. Sve je to dokaz da ne radimo samo za novac. Mnogi ljudi, među njima volonteri, roditelji i izgladnjeli umjetnici, uopće nisu plaćeni za svoj rad. Čak i radnici koji nisu bogati, koji stvarno trebaju svaki cent svoje plate, često kažu da je u igri više od novca. Oni svoj posao rade iz ljubavi, da pruže podršku ili da bi doprinijeli nekom višem cilju.

Radni uvjeti su sve gori i poslovi su sve više emotivno iscrpljujući, a od sredine 20. vijeka ljudi su sve nesigurniji da će zadržati posao. Ovo je samo dio priče zašto je pregorijevanje tako rasprostranjeno u našem društvu. Pregorijevanje je karakteristično za naše doba jer je jaz između naših ideala o poslu i stvarnosti naših poslova sada veći nego ikada ranije u prošlosti.

Prije dva vijeka radnici tekstilnih fabrika u Manchesteru u Engleskoj ili Lowellu u Massachusettsu radili su duže od prosječnih britanskih ili američkih radnika danas, i to u opasnijim uvjetima. Bili su iscrpljeni, ali nisu iskusili psihičko stanje 21. vijeka koje zovemo burnout (pregorijevanje), jer nisu vjerovali da je njihov rad put do samoaktualizacije. Ideal koji nas motivira da radimo do tačke pregorijevanja je obećanje da ćemo, ako naporno radimo, živjeti dobar život: ne samo život materijalne lagodnosti, već život u kojem ćemo steći društveno dostojanstvo i moralan karakter, te spoznati svrhu našeg života.

Htio sam biti profesor jer mi se činilo da moji profesori na fakultetu žive dobar život. Bili su cijenjeni i činilo se da su donijeli dobru odluku jer je njihov rad imao jasnu i plemenitu svrhu da stiču znanje i da ga prenose na druge. Nisam znao gotovo ništa o njihovim životima van učionice ili o demonima sa kojima su se borili. Dvojica mojih mentora su na kraju odbijeni za stalni posao na fakultetu i morali su pronaći nove poslove. Treći je umro od srčanog udara nekoliko godina nakon što je preuzeo glavnu administrativnu ulogu.

Tada nisam povezao njihovu nesreću sa njihovim karijerama. Kako sam mogao? Bio sam zaslijepljen američkim obećanjem: ako dobijem pravi posao, sa njim će doći i uspjeh i sreća.

Ovo obećanje je uglavnom lažno. To je ono što je filozof Platon nazvao “plemenitim lažima”, mit koji je temeljno uporište uređenja društva. Platon je tvrdio da će društvo postati haotično ako ljudi prestanu vjerovati u tu laž. Isto tako jedna posebno plemenita laž nas navodi da vjerujemo u vrijednost teškog rada. Radimo za profit naših šefova, ali uvjeravamo se da smo mi ti koji zapravo ostvaruju najveću dobit. Nadamo se da će posao ispuniti svoje obećanje, a nada nas tjera da uložimo više vremena i prihvatimo dodatne zadatke, a da pritom nismo nagrađeni povišicom ili priznanjem koji su nam potrebni.

Naporan rad je najviše cijenjen u američkom društvu. Anketa, koju je Istraživački centar Pew proveo 2014. godine, pokazala je da 80% ispitanika opisuje sebe kao “marljive”. Niti jedna druga osobina nije bila toliko zastupljena, pa čak ni “suosjećajni”. Samo 3% ispitanika su kazali da su lijeni, a statistički beznačajan broj njih za sebe su rekli da su “izuzetno lijeni”.

Svi znamo da je stvarnost nešto drugačija. Počnimo, na primjer, od naših kolega. Koliko njih zabušava na poslu? A koliko njih bi za sebe rekli sasvim suprotno? Zapravo, ne radimo svi toliko marljivo cijeli dan, ne mučimo se dok radimo na izvještajima i ne znojimo se na sastancima sa klijentima. Umjesto toga, kažemo da smo vrijedni jer znamo da bismo to trebali misliti o sebi.

Prema savremenom radnom etosu, dostojanstvo, karakter i životni smisao ljudi mogu steći ili spoznati samo dok rade. Predanost zaposlenika je navodno najzaslužnija za krajnji uspjeh. Gallup, koji provodi istraživanja o ovoj temi, opisuje predane radnike kao heroje, pa čak i svece:

Predani radnici su najbolji kolege. Oni doprinose izgradnji organizacije, institucije ili agencije i stoje iza svega dobrog što se tamo događa. Oni su entuzijastični i rade naporno. Dobro razumiju svoj posao, te uvijek traže nove i bolje načine da postignu rezultate. Oni su 100% predani svom poslu. Oni su pojedinci u organizaciji koji dovode nove kupce.

“100% predani svom poslu.” Zar takvi postoje?

Prema Gallupu, postoje, i oko trećina američkih radnika je takva. Za menadžere, koji se slažu sa nalazima istraživanja, dvije trećine radnika koji nisu predani svom poslu su ozbiljan problem. Jedna psihologinja tvrdi da neangažovani zaposlenici koštaju poslodavce dodatnih 34% njihove plate zbog izostanaka i manjka produktivnosti. Drugi ih opisuju kao “tihe ubice”. Gallup upozorava da neproduktivni i nezainteresovani radnici možda čak vrebaju, neprimijećeni, u višem menadžmentu. Aktivno neangažovani čak će nastojati uništiti tuđe vrijeme i postignuća. “Šta god angažovani pokušaju uraditi”, tvrdi Gallup, “aktivno neangažovani pokušavaju poništiti.” Ukratko, oni su zlikovci, koji žele potkopati misiju naših heroja.

Takva retorika nije samo smiješna i apsurdna; također je i nehumana. Zapravo, američki radnici predaniji su svom poslu od radnika svih drugih bogatih zemlja, prema Gallupovim istraživanjima. Angažovani su koliko je ljudski moguće. (U Norveškoj je stepen angažovanosti upola manji od onog u SAD-u, a ipak su Norvežani među najbogatijim i najsretnijim ljudima na svijetu.)

Možemo to gledati i na ovaj način: ako radnik nije predan svome poslu, to ne znači nužno da pati od pregorijevanja. Možda je jednostavno pronašao način da svoja radna očekivanja uskladi sa stvarnošću svog posla, vjerovatno zato što su njegova očekivanja od posla relativno niska. Ako je radnik samo 80% predan poslu, ali je uprkos tome ipak kompetentan, onda se postavlja pitanje: u čemu je problem?

* *

Šta je sa nama koje posao zaista ispunjava? Neki moji prijatelji, koji su doktori, urednici, pa čak i profesori, vrijedno rade, vole svoj posao i napreduju. Čini se da neke profesije, poput hirurgije, promiču procvat više od drugih. Iako su svi doktori skloni pregorijevanju, hirurzi imaju ne samo jednu od najvećih plata već su izuzetno zadovoljni poslom koji je isto toliko izuzetno značajan. Kada se sve sagleda, hirurzi su većinom zadovoljni onim što rade.

No, predanost u njihovom slučaju podrazumijeva uranjanje u posao. Tokom operacije hirurzi doživljavaju iskustvo “toka”. Kako ih je opisao pokojni psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, ljudi u stanju toka isključuju svijet i svoje vlastite tjelesne potrebe, odričući se hrane i sna dok čine nešto što je naizgled samo sebi cilj. To je stanje predanosti koje dizajneri videoigara pokušavaju podstaći kod igrača jer se zbog njega teže odustaje od igre.

Csikszentmihalyiju je, međutim, smatrao da se iskustvo toka skoro uvijek javljalo tokom rada. U njegovoj knjizi “Tok: psihologija optimalnog iskustva”, Csikszentmihalyi je predstavio varioca po imenu Joe Kramer kao primjer “autoteličke” ličnosti – to jest, nekoga ko na poslu lako ulazi u stanje toka, koje tada postaje samo sebi svrha. Iako je Joe završio samo četiri razreda osnovne škole, mogao je popraviti sve u fabrici vagona u kojoj je radio. Joe se poistovjećivao sa pokvarenom opremom kako bi je popravio. Budući da je Joe zadatke svog posla pretvorio u autoteličko iskustvo, njegov je život bio “bolji od života ljudi koji se pomire sa životom unutar ograničenja jalove stvarnosti, koju misle da ne mogu promijeniti”.

Njegove kolege su tvrdile da je nezamjenjiv. Njegov šef je smatrao da bi fabrika pokorila industriju da ima još nekoliko ljudi poput Joea. Uprkos svom rijetkom talentu, Joe je odbio unapređenje.

Veća produktivnost bez većih troškova: zato su predanost i tok tako privlačni koncepti za menadžment u postindustrijskom dobu. Zaposlenici su obaveza, prema sadašnjoj poslovnoj doktrini. Zaposliti nekoga je rizik. Zašto onda ne bismo pokušali izvući malo više truda od onih koje već imamo? Zašto ih ne uvjerimo, kroz ankete, radionice i bestselere na aerodromima i knjižarama, da će biti sretni ako se potpuno posvete svom poslu? Štaviše, oni će, poput Joea Kramera, biti uvršteni među svece na poslu.

U 2022. godini malo koji radnik može biti siguran da je nezamjenjiv poput Joea. Dobri radnici mogu dobiti otkaz bez ikakvog upozorenja, ako se menadžment okrene protiv njih. Sistem koji poštuje predane radnike ujedno i kod njih izaziva anksioznost koja se umiruje samo intenzivnijim radom. Lijek je i otrov. Kako bismo smirili anksioznost, radimo više i to bez adekvatne nagrade, bez autonomije, bez pravednosti, bez ljudskih veza i u sukobu sa našim vrijednostima. Zauzvrat, postajemo iscrpljeni, cinični i neučinkoviti.

Anksioznost koja se javlja zbog posla je ugrađena u kapitalizam. To je ključna premisa u knjizi Maxa Webera iz 1905. godine “Protestantska etika i duh kapitalizma” koja još uvijek savršeno opisuje način razmišljanja koji danas održava našu radnu etiku. Weber je prikazao kako su evropski protestanti nametnuli način razmišljanja o novcu, radu i dostojanstvu od kojeg mi ni danas ne možemo pobjeći. To je naš “željezni kavez”.

Weber smatra da protestantska etika proizlazi iz teologije Johna Calvina, kršćanskog reformatora iz šesnaestog vijeka poznatog po teološkom učenju o predestinaciji, prema kojem Bog odabere ili “predestinira” neke ljude za spasenje, a ostali su predodređeni za vječnu smrt. Samo Bog zna ko je odabran, a ko nije, ali ljudi razumljivo žele to da saznaju.

Dobra djela, prema kalvinističkoj teologiji, neće vam zagarantovati spasenje, ali mogu biti znakovi Božjeg izbora. Odnosno, odabrani će činiti dobra djela kao rezultat svog blagoslovljenog statusa. Dakle, ako želite znati da li ste odabrani ili ne, preispitajte svoje postupke. Jesu li oni svetački? Ili grešni?

Da biste bili sigurni da ste odabrani, onda morate biti produktivni, obogaćujući sebe i svoju zajednicu radom.

Weber je kapitalizam vidio kao “monstruozni kosmos”. Smatrao je da je kapitalizam sveobuhvatni ekonomski i moralni sistem, jedna od najčudesnijih konstrukcija čovječanstva. Mi koji živimo u sistemu to rijetko možemo primijetiti. Uzimamo njegove norme zdravo za gotovo, poput zraka koji udišemo. Sve što radimo, od izbora “pravog” vrtića do produktivne karijeri pa sve do smrtne postelje, radimo zato što negdje neko misli da na tome može zaraditi. Kapitalistički kosmos vam nameće izbor: prihvatite njegovu etiku ili ćete biti siromašni i odbačeni.

Kao akademik, Weber nije bio uključen u industriju, ali je ipak bio uhvaćen u željezni kavez kao i svaki drugi radnik. Prije nego što je napisao Protestantsku etiku, proveo je pet godina boreći se sa “nervnim slomovima”. Prošao je kroz nekoliko ciklusa intenzivnog predavanja i istraživanja, nakon čega bi uslijedio fizički i mentalni kolaps, potom bi ga tretmani i odmor vratili na noge. Tada bi se vratio na posao, a njegovo stanje bi se ponovo pogoršalo.

Njegova supruga Marianne kasnije je napisala da je za to vrijeme bio “okovani titan kojeg su mučili zli, zavidni bogovi”. Bio je razdražljiv i depresivan i osjećao se beskorisnim; svaki pokušaj da radi, čak i da pročita neki studentski rad, postao je nepodnošljiv teret. Na kraju je uzeo dvogodišnji odmor, nakon čega je dao otkaz i postao docent, slabo vezan za akademsku zajednicu, sa samo 39 godina.

Nisam Weber, ali me njegova priča ohrabruje. Njegov profesionalni kolaps nije bio njegov kraj. Nakon što je dao otkaz, stvorio je svoja najvažnija djela.

* *

Građani i građanke sekularnih bogatih zemalja 21. vijeka ne brinu pretjerano o tome jesu li božji izabranici, ali smo i dalje zarobljeni u kalvinističkom kavezu. Nestrpljivo se dokazujemo potencijalnim poslodavcima, a i sebi, da smo radni sveci. Poput božanskog suda, mi sami sebi tu apstraktnu titulu ne možemo dodijeliti, ali se zato nadamo da hoće drugi.

Kada nas anksioznost preplavi, okrećemo se lijeku koji nam nalaže naša kultura: težak, disciplinovan rad. Na primjer, Tristen Lee, stručnjakinja za odnose sa javnošću svoj uspjeh pripisuje prekovremenom radu te nedostatku sna i odmora. “Stavljam svoje srce i dušu u svoj posao”, napisala je. “Toliko sam opsjednuta postizanjem nekog značajnog uspjeha i finansijskih ciljeva, da sam zaboravila kako zapravo uživati u životu.” Lee kaže da se osjeća kao da ima “nešto da dokaže – ali kome?” Sebi, rekao bi Weber.

Njeno iskustvo je eho kalvinizma 16. vijeka u 21. vijeku. Prihvatila je ideju o svevidećem društvu koje je osuđuje i cijeni samo onoliko koliko radi, pa osjeća potrebu da se konstantno uvjerava u svoju vrijednost. Ali nikad nećemo biti sigurni, prema današnjoj radnoj ideologiji, jer su naša postignuća manje važna od našeg stalnog truda prema sljedećem postignuću.

“Šta je na kraju svega toga?” pita Lee. “Kada prestaje stalna agonija? U kojem trenutku postižemo zadovoljstvo u životu i pomislimo ‘jebote, stvarno sam ponosna na ono što sam ostvarila i ono što sam postala’?”

Zapravo, nikad. To znači biti u željeznom kavezu.

Prometej.ba

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register