U kapitalizmu radimo zato što moramo

Objavljeno: 21.04.2022, 07:53h

Sarah Jaffe: Ljubav prema poslu koristi se da bi se radnike prisililo da rade duže, za manje plaće i u lošijim uvjetima. Koristi se da bi im se kazalo: “Mi smo obitelj, ne treba vam sindikat.” Ako se usredotočimo na to da neke poslove učinimo privlačnima, stvaramo više nejednakosti. Ako se usredotočimo na to da sve poslove učinimo manje usranima, smanjujemo nejednakosti (Foto: Janice Checchio)

Autorka: Ivana Perić

Sarah Jaffe američka je novinarka koja se dugi niz godina bavi radničkim pravima. Autorica je knjiga “Necessary Trouble: Americans in Revolt” (2016.) i “Work Won’t Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted and Alone” (2021.). Zajedno sa Michelle Chen vodi i podcast Belabored.

Novinarski ste pokrivali radničku tematiku prije nego što je to postalo kul. Kako je bilo kad ste počeli pisati, što je danas drugačije?

Kad sam tek počela, za svaku radničku priču sam se morala boriti, uvjeravati urednike da su te priče važne, čak i u navodno progresivnim publikacijama. Stalno sam tražila medije kojima bih to slala, ali i kolege na koje bih se ugledala – nije ih bilo mnogo! Mislim na Lizu Featherstone i, naravno, Barbaru Ehrenreich. Zatim sam imala sreću da počnem raditi za Lauru Flanders u njenoj TV emisiji, gdje su radničke teme redovito bile na repertoaru i tada sam upoznala puno sjajnih ljudi. S prosvjedima u Wisconsinu 2011., kad je guverner progurao zakon kojim se kolektivno pregovaranje udaljava od radnika u javnom sektoru, i štrajkovima za minimalac od 15 dolara koji su započeli 2012., počeli su mi se javljati ljudi koje su zanimale radničke teme. Pomogao je i štrajk Sindikata učitelja u Chicagu 2012. te val nacionalnih priča o radu u godinama koje su uslijedile, a koje su podigle profil rada kao bitne teme. Treba spomenuti i val sindikalizacije u novinarstvu, koji je promijenio mnoge dotadašnje agnostičke stavove novinara i urednika o radničkim pričama. Definitivno nije savršeno – mnogi novinari koji pokrivaju te teme još uvijek su freelanceri, vrlo je malo onih zaposlenih na puno radno vrijeme, trenutno mi pada na pamet samo troje ljudi, a mi ostali se borimo na svakom koraku. Ali prošle godine je New York Times na naslovnici imao brojač glasova za sindikalne izbore u Amazonu. To je ogroman pomak.

Od 2013. radite na podcastu Belabored, koji donosi vijesti i analize iz svijeta rada. Nakon skoro 250 epizoda, kakva su vam zapažanja o stanju rada i radništva?

Belabored je godinama velik dio mog života, ali nije jedina stvar koju radim, a oblikovao je način na koji razmišljam o radu. Glavna stvar koju ću reći jest da je po pitanju rada sve gore i gore. Plaća stagnira, beneficije se smanjuju, sati se produžuju, a sve se to događalo i prije Covida-19. Od 1970-ih na stalnoj smo silaznoj putanji, s nekoliko izuzetaka, ženama kao profesionalnim radnicama je sada bolje nego što je bilo tada, ali radni uvjeti za većinu žena su se pogoršali. S vremena na vrijeme događaju se globalne katastrofe koje pogoršanja gurnu u hiperpogon: globalni ekonomski kolaps 2008., a sada i Covid-19. U tim trenucima počinjemo razumijevati što je sve već bilo u povojima i, što je najvažnije, ljudi počinju shvaćati da to nije njihova krivnja ni njihov individualni problem.

Umjetnost i sport

U prvoj knjizi “Necessary Trouble: Americans in Revolt” pisali ste o pokretima, praksi i politici neslaganja i pobune. Što biste knjizi dodali danas?

Voljela bih da mogu reći da je stanje postalo bolje otkad sam napisala tu knjigu, ali zapravo su se stvari po mnogočemu pogoršale i zato i dalje vidimo slične vrste prosvjeda, često čak i veće i razornije nego prije 2016. Da danas pišem knjigu, imala bih poglavlje o pokretu #MeToo, uključila bih studentske klimatske štrajkove i više o tome što mladi, odnosno mlađi od 18 godina rade u vezi LGBT prava. Sada je još više uzbuđenja oko sindikalnog organiziranja i pobjede u Amazonu, što je velika stvar. Općenito se vidi da se ljudi diljem svijeta osjećaju suštinski nepovezani sa svojim vladama i korporativnim gospodarima, a malo je stvarnih promjena kao odgovor na eksplozivna kretanja u posljednje desetljeće i pol. Sve dok je to činjenica, očekujem da će se nastaviti pojavljivati i jačati društveni pokreti.

U knjizi “Work Won’t Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted and Alone” pišete o tome kako se pod krinkom “ljubavi prema poslu” od radnika traži još više odricanja i rada. Kako se ideja ljubavi koristi protiv radnika?

Potrebna je cijela knjiga za odgovor na to. Ukratko, kad smo uvjereni da je rad nešto što obavljamo iz želje za smislom, da radimo zato što to volimo, to mistificira realnost da u kapitalizmu radimo zato što moramo, jer nema drugog načina da steknemo novac koji nam je potreban za život. Ljubav prema poslu koristi se da bi se radnike prisililo da rade duže, za manje plaće i u lošijim uvjetima. Koristi se da bi se radnicima kazalo: “Mi smo ovdje obitelj, ne treba vam sindikat.”

Posebno su neplaćeni ili nedovoljno plaćeni poslovi koji se obavljaju “iz ljubavi” oni koje većinom rade žene. U čemu je stvar s radom “iz ljubavi” i rodom?

Stoljećima su nam govorili da je ženi mjesto u kući, da posao koji se obavlja u kući zapravo nije posao, već nešto što se radi iz ljubavi: čišćenje, briga, kuhanje. Kako ističe pokret Wages for Housework, taj rad je temelj kapitalizma jer bez njega nema radnika koji mogu obavljati proizvodnju koja je neophodna za akumulaciju kapitala, a ne plaćajući taj rad, kapital izbjegava stvarne troškove. Kako su se žene više selile na plaćeno radno mjesto, prvo su se preselile na poslove koji su bili “prikladni”, za koje se smatralo da su dovoljno slični onome što rade u kući, kao što su poslovi njegovateljice, podučavanja, brige o djeci. Ti poslovi su također bili nedovoljno plaćeni jer su bili ženski poslovi. Ali kako se radna snaga promijenila, ne samo s obzirom na to da su se žene prebacile na poslove koji se smatraju “muškim”, nego i na to da muškarci na kraju rade poslove za koje se ranije smatralo da su ženski, ideja da se posao radi iz ljubavi i da radnici za njega ne trebaju biti dobro plaćeni proširila se na cijelu radnu snagu.

Stavljate fokus i na područja rada o kojima se često ne govori u kontekstu radničkih borbi, poput sporta i umjetnosti. Klasificira ih se isto kao rad iz ljubavi, iako oduzimaju vrijeme, donose zaradu za druge, a npr. profesionalno bavljenje sportom može dovesti do ozbiljnih i trajnih zdravstvenih problema. Koji su tu sve problemi?

Umjetnost je središnja u mom argumentu za knjigu: prva polovica knjige fokusira se na neplaćeni rad žena u kući, druga na umjetnički narativ – da je kreativni rad urođeno ispunjavajući i smislen, i da nije rad koji treba platiti. Dakle, stvaranje umjetnosti doživljava se kao nešto na čemu biste, ako ste uopće plaćeni za to, trebali biti iznimno zahvalni. U međuvremenu umjetnost postaje spekulativna imovina na kojoj bogati mogu zaraditi – da ne otvaram sada uopće priču o NFT digitalnoj umjetnosti – a rad na stvaranju te imovine je podcijenjen. I opet se to uvlači u druge oblike rada. Ja sam, eto, novinarka, ali mi stalno govore kako trebam biti “sretna” što sam plaćena da pišem.

A sport?

Što se sporta tiče, htjela sam ga uključiti jer se sportaši susreću s puno jednako loših argumenata kao i umjetnici, s time da je u sportu nevjerojatno težak fizički rad ono što je posebno vidljivo. Unatoč tome, sportaši su nevjerojatno iskorištavani. Baš dok ovo pišem, u mom rodnom gradu New Orleansu događa se “Final Four”, sveučilišni košarkaški turnir koji donosi više od milijardu dolara organizaciji koja koordinira sveučilišni sport. Pa ipak, sportaši ne dobivaju ništa više od stipendija koje primaju. Zamislite da igrate pred milijunima ljudi, u finalu, na posljednjoj godini na sveučilištu i ozlijedite se. Nikad više nećete moći igrati. Nikad nećete zaraditi ni novčića u karijeri. To je smiješno. Ali je opravdano jer se radi o “amaterizmu”, a riječ doslovno potječe iz istog korijena kao i riječ “ljubav”.

Eksploatacija nije samo ekstra loš posao ili posao koji se radniku ne sviđa. Što je zapravo eksploatacija?

Koristim marksističko shvaćanje, eksploatacija je činjenica da rad koji uložite vašem šefu donosi više novca nego što vas on plaća, a to je ključni čimbenik rada u kapitalizmu. Bez obzira na to je li vaš šef fin ili apsolutni kreten, on vam doslovno ne može platiti onoliko koliko vaš rad vrijedi jer inače ne bi zaradio ništa u tom procesu. To je eksploatacija. Pretvarajući eksploataciju u emocionalni problem, a ne u materijalni, opet završavamo na ideji da je dobar posao na neki način karta za izlazak iz zatvora kapitalizma. A nije.

Tuga u kapitalizmu

U svom eseju o žalovanju objavljenom u časopisu “Salvage” pišete o složenosti tugovanja, o tome kako kapitalizam ne može zastati za smrt. Kad i koliko dugo uopće smijemo tugovati? Kakav potencijal vidite u zajedničkom tugovanju?

Taj je esej samo početak mog sljedećeg projekta, a to je knjiga o tuzi u kapitalizmu. Počelo je s gubitkom mog oca. Umro je prije gotovo točno četiri godine, što mi je promijenilo život. Imala sam nesvakidašnju sreću što sam imala posao u kojem sam mogla odvojiti malo vremena za tugovanje. Većina ljudi ne dobije takvo slobodno vrijeme, a i ja sam stalno osjećala pritisak da brzo budem “normalna” i “OK”. Odjednom sam svugdje vidjela tugu, u svim temama o kojima pišem, i shvatila da je tuga nešto s čime smo posebno nepovezani u ovom razdoblju povijesti. To ide ruku pod ruku sa širim odvajanjem od drugih ljudi koji kapitalizam, a posebno njegova neoliberalna raznolikost, potiče. A onda se dogodio Covid-19, koji je potvrdio sve moje najgore sumnje: gurnuti smo nazad na posao čim je to postalo moguće, a smrt “esencijalnih radnika” jednostavno je normalizirana. U SAD-u se približavamo milijunu smrtnih slučajeva od virusa, a opet se više ništa ne poduzima po tom pitanju. Da bismo zapravo zajedno žalili tih milijun ljudi, tih majki i očeva, sestara i kćeri, prijatelja i ljubavnika, morali bismo prekinuti posao-kao-i-obično na način koji bi preplavio sustav… Kakve promjene to zahtijeva?

Govorite da stvar nije u tome, kako često možemo čuti, da “imamo bolje osobne granice”, nego se s problemima moramo kolektivno pozabaviti. Kako?

Organiziranje! I na radnom mjestu i za političke promjene. Sindikalna ili kolektivna organizacija s vašim kolegama najbolji je način da se zaštitite i prisilite na promjene u neposrednim radnim uvjetima. Što se tiče većih, širih pitanja, od univerzalnog temeljnog dohotka preko kraćeg radnog vremena do plaćenog dopusta zbog bolesti, godišnjeg odmora, ožalošćenosti, trudnoće, to su stvari koje se mogu unijeti u zakone. Povisiti minimalne plaće, povećati poreze za tvrtke koje ostvaruju profit dok potplaćuju svoje radnike itd. Ono što nam svima od našeg posla treba, bez obzira na to imamo li “dopadljiv” posao ili ne, jesu sigurnost, pristojna plaća, razumno radno vrijeme, slobodno vrijeme, pošteno postupanje, autonomija, poštovanje i zaštita od zlostavljanja. To je istina i ako skupljaš smeće – što je bio moj prvi posao – i ako si učitelj, novinar, programer ili atletičar. Ako se usredotočimo na to da neke poslove učinimo privlačnima, stvaramo više nejednakosti. Ako se usredotočimo na to da sve poslove učinimo manje usranima, smanjujemo nejednakosti.

Koji su neki poticajni primjeri organiziranja kojima ste svjedočili kroz godine izvještavanja o radničkim borbama?

Pada mi na pamet prvi štrajk Sindikata učitelja u Chicagu 2012. To nije njihov prvi u povijesti, ali je štrajk koji je pokrenuo trenutni val promjena u organiziranju učitelja u SAD-u i bio je nevjerojatno inspirativan. Grupa učitelja počela je s čitalačkim skupinama za politički odgoj tijekom krize 2008. i transformirala svoj sindikat, pobijedivši upravu odlučnu da ih uništi, u kontekstu u kojem su zakoni doneseni posebno kako bi ograničili njihovu mogućnost štrajka. Promijenili su cijeli narativ oko javnih škola u SAD-u. Medicinske sestre u bolnici Saint Vincent u Massachusettsu štrajkale su deset mjeseci tijekom pandemije, odbijajući da trpe neodržive uvjete u profitnom medicinskom centru. Borile su se za sigurne kadrovske razine i podršku koja im je trebala kako bi pružile njegu koju su njihovi pacijenti zaslužili i, poput učitelja iz Chicaga, dobile su podršku svoje zajednice ističući da su njihove potrebe i potrebe pacijenata isprepletene. Radnici koji su upravo sindikalizirali skladište Amazona na Staten Islandu – a počeli su s pandemijom – brojnim su akcijama doveli do stvaranja neovisnog sindikata koji je uspio pobijediti u uvjetima koji su objektivno gotovo nemogući. Tek otkrivamo detalje o tome kako su to postigli, to je nevjerojatna priča.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register