Četiri pokeraša za stolom. Kratak pregled rata u Ukrajini

by | apr 13, 2022 | Drugi pišu | 0 comments

Autorka: Sanja Radović*

Američka spoljna politika posle 1991. pokazaće se kao tragična istorijska greška. Propuštena je velika šansa da se novi poredak gradi nad drugačijim temeljima, umesto na vojnoj snazi i pretnji. Danas zlosutno zvuče reči Džordža Kenana, iz 1997, posle prvog većeg talasa širenja NATO od raspada SSSR-a: “Može se očekivati da će takva odluka rasplamsati nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom načinu razmišljanja; da će imati negativan uticaj na razvoj ruske demokratije; da će obnoviti atmosferu hladnog rata u odnosima Istoka i Zapada, i da će pokrenuti rusku spoljnu politiku u smerovima koji nam definitivno nisu po volji.” Praktično su se sva Kenanova predviđanja ostvarila. Ostaje nam da se zapitamo, da li je moguće da je Kenan jedini ovo video u 1997. godini ili je reč o nečem drugom? Pre će biti da u SAD nisu prevideli Kenanove uvide, već da su ih potcenili. Uverenje da će daljim širenjem NATO na Istok istinski materijalizovati svoju pobedu u Hladnom ratu, u opijenosti svojstvenoj pobedniku, ispustili su iz vida računicu koja danas dolazi na naplatu celoj Evropi.

Da ostavimo dublju analizu uzroka najveće evropske krize koju gledamo posle 1945. za zaseban tekst, jer je reč o vrlo složenom istorijskom fenomenu. Ovde će nam fokus biti na analizi trenutne situacije i kako su se prema krizi postavila četiri globalna aktera koja su u većoj ili manjoj meri involvirani u ovaj konflikt, ili ih se on direktno ili indirektno tiče.

Kako se su postavile SAD prema krizi u Ukrajini?

Maksimalizam svojstven američkoj spoljnoj politici posle 1991, manifestovao se i u ukrajinskoj krizi. Inercija u ponašanju koje nije bilo suočeno sa preispitivanjem, najjasnije se prikazuje kroz oduzimanje drugim globalnim akterima mogućnosti i prava da zastupaju svoje interese, uz jednu dimenziju upornog gaslighting-a na svaki pokušaj da se problematizuju ciljevi američke spoljne politike i širenja NATO. Kada je rat u Ukrajini konačno počeo, postavilo se pitanje da li ga kreatori politike u Vašigtonu zaista nisu mogli predvideti? Teško je zamisliti iznenađenje, posebno posle višemesečnih očiglednih ruskih priprema, ali i dugogodišnjih upozorenja da Ukrajina predstavlja neuralgičnu tačku za ruske stareške interese. Pre će biti da nisu učinili sve što su mogli da ga spreče, što je odraz strateške logike oslonjene na pomenuti pristup maksimalnog pritiska na protivnika, svuda i stalno. To se posebno jasno vidi i iz američke reakcije posle otpočinjanja sukoba u Ukrajini. SAD čine sve u njihovoj moći da rat produže, slanjem vojne i finansijske pomoći Ukrajini, kao i jačanjem vojne pretnje NATO u centralnoj i istočnoj Evropi. Time se ne ide na deeskalaciju i pokušaj smirivanja situacije, već naprotiv, gleda se sopstvena računica. Američki interes je da se Rusija što više izmori u ratu, na račun Ukrajine koja strada. U pitanju je poznata taktika čiji je jedini cilj iscrpljivanje neprijatelja preko bilo čije kičme, i po bilo koju cenu. Nedoraslo ukrajinsko rukovodstvo, čija uloga u izbijanju krize još uvek nije dovoljno analizirana u mejnstrim medijima, pokazuje iz dana u dan da ne štiti ukrajinske, već isključivo američke interese. Tvrdnju potkrepljuju promene u retorici Vladimira Zelenskog, od prvog dana rata do danas, uz stalno menjanje i ispostavljanje nerealnih zahteva, uz očiglednu ideju kupovine vremena, za koju je teško videti kako se uklapa u ukrajinske interese. Iako se radi o ozbiljnom sukobu koji razara njegovu zemlju, Zelenski pokazuje zapanjujuću nespremnost da ozbiljno razgovara sa Rusijom, kao usotalom i pre rata, što nam govori da dobija stalnu podršku za nastavak konfrontacije sa Rusijom, po svaku cenu. Cui bono, vredi se zapitati.

Kako se postavila EU u svemu ovome? Možda je pozicija EU najveće razočaranje u celoj krizi. Nesamostalnost u donošenju odluka od strateške važnosti za sve evropske države, dovela je EU u jedan vrlo ponizan položaj prema Vašingtonu i ojačala američku ulogu u evropskim pitanjima preko svake mere. Samo tako se mogu objasniti svakodnevne vesti o potezima koje EU preduzima uprkos logici i interesima svog stanovništva. EU je bila nema na krizu i pre izbijanja rata, i prepustila je Vašingtonu da nastavi sa vođenjem neodgovorne politike prema evropskoj bezbednosti, i posle ozbiljne najave o opasnosti prelivavnja ukrajinske krize još 2014. EU je pokazala zaprepašćujuću nesposobnost da zaštiti sopstvene interese i, još gore, spremnost da ih podredi interesima SAD. Političke i ekonomske posledice po celu EU, najveći su istorijski poraz Evrope posle dva svetska rata. U EU danas nema političkog lidera, stratega, ličnosti od integriteta koja bi bila u stanju da se suprotstavi SAD i kaže da je konfrontacija i pokušaj istiskivanja Rusije iz Evrope istorijska greška koja će koštati celu EU i da je jedini način da se problem reši, direktno pregovaranje između EU i Rusije, bez SAD. Nije nevažno napomenuti i da je cela kriza mogla biti izbegnuta da je EU samostalan politički i bezbednosni igrač jer zvuči zaista neverovatno da bi rat u Evropi bio u evropskom interesu u ovom trenutku.

Rusija, glavni akter ove krize, nesumnjivo snosi najveću krivicu za eskalaciju do ovih razmera. Ruska sklonost militarizmu uz narastajući osećaj frustracije odavno je palila alarme i samo je bilo pitanje kada će se radikalizovati u nešto poput ovoga što sada gledamo. Izgleda da je strpljenje u Kremlju iscurelo, a živci popustili, kada je doneta odluka da se ide u ovako ozbiljnu radikalizaciju, za koju se moralo znati kakve reperkusije nosi sa sobom. Rusija je započinjanjem rata u Ukrajini pokazala svoju stratešku slabost jer je došla u situaciju da vodi rat na sopstvenom pragu. Tvrdnje iz zapadnih medija da je adresiranje pitanja bezbednosti stvar ruske propagande, moglo bi se prihvatiti kada bismo imali bolje objašnjenje za početak rata. Kako je svako drugo objašnjenje manje racionalno i svodi se na inherentnu megolomaniju, patološku težnju za obnovom ruskog carstva ili još gore, Putinova mentalna oboljenja, objašnjenje o strogo racionalnom postupanju, koje doduše izlazi iz okvira globanog poretka iz 1991. i njegovih pravila dozvoljenog za poražene, čini se najadekvatnijim. Gledano posle tri nedelje rata, trenutna pozicija Rusije je gotovo tragična. Rusija se upetljala u pravu paukovu mrežu, dok izlazak iz nje može biti vrlo dug i bolan. Politička i ekonomska izolacija ostaviće ogromne posledice, još uvek je teško dati procene kolike, ali je jasno da je točak istorije vraćen unazad bar 20 godina. Da li je cena koju su stratezi u Moskvi izračunali vredela onoga što su zamislili, i da li je ovo možda druga vrsta uništenja kog su se plašili, nenuklearno uništenje, tek ćemo videti. Možda gledamo i početak okretanja Rusije svojoj azijskoj polovini i konačno povlačenje iz Evrope. Globalne okolnosti joj prvi put daju takvu realnu mogućnost. Dosta toga zavisiće od pozicije četvrtog aktera, koji iako nije uključen u istoj meri kao prethodna tri, može svojim delovanjem odrediti događaje pred nama.

Kina je možda glavni igrač u ovoj krizi, jer svojim potezima može da pretegne na jednu ili drugu stranu. Političke, ekonomske i strateške kalkulacije svakodnevno se rade u Pekingu kako bi se pozicija što bolje kalibrirala. Kina je oprezna i čuva se da počini krupniju grešku, ali i čvrsto brani svoje pozicije. Kina održava bliske veze sa Rusijom i one su na istorijskom maksimumu u vreme vlasti Vladimira Putina i Si Đinpinga, što je još jednom potvrđeno u vreme OI u Pekingu, nekoliko nedelja pre rata, kada su dve strane izdale kominike o “prijateljstvu bez granica”. Rusko-kinesko približavanje, pored političkih i ekonomskih interesa, obeleženo je podudarnošću u starteškim gledištima i bezbednosnim izazovima koji iz godine u godinu sve više konvergiraju. Obe zemlje osećaju pretnju od SAD i NATO, i to je jasno adresirano i u kineskim zvaničnim porukama od kada je počela ukrajinska kriza, gde se uz deklarativno zalaganje za poštovanje ukrajinskog suvereniteta i integriteta, navodi i da su ruski bezbednosni strahovi pitanje koje se mora uzeti u razmatranje prilikom pokušaja da se razreši Gordijev čvor, kao i da se mora adresirati suštinaproblema prilikom rešavanja krize. Ta suštinaje jasna Pekingu, i Kina nema nerealne predstave o politici SAD ni prema Rusiji ni prema Kini, jer političku retoriku ne prate umirujući postupci, naprotiv. Kao što je i Rusija dobijala uveravanja 30 godina da širenje NATO nije usmereno protiv njene bezbednosti, i Kina zna da američke poruke da njena vojska u azijsko-pacifičkom regionu i stalno patroliranje američke flote oko kineskih granica nema veze sa Kinom, ne vrede ni pet centi. Zato ukrajinsku krizu treba čitati i kroz kineske oči. Kina sada dobija pokazni primer šta i nju čeka ukoliko se drzne da povuče crvene linije u svojoj strateškoj zoni interesa, a kao velika sila u usponu, neizostavno će doći u poziciju da to učini. Okruživanjem kineskog bliskog saveznika i vršenjem pritiska na njegove granice, po cenu izazivanja rata, pokazatelj je spremnosti da se brani svaki pedalj američke zamišljene zone interesa, i jasan korak NATO ka Kini. Zato Kina neće učiniti ništa nepromišljeno, ali neće ni promeniti politiku podrške Rusiji. Svaka izgovorena reč u Pekingu od početka rata u Ukrajini, svedoči da je Kina razbijenih iluzija i da jasno sagledava američke poruke i postupke.

Šta nam je pokazala kriza u Ukrajini? Nekoliko je važnih stvari tu koje možemo da zaključimo: da SAD imaju jasne predstave o poretku koji je skrojen 1991. i da ne dozvoljavaju njegovo prekrajanje bez oštrog suprotstavljanja; da predstave o Rusiji kao arhineprijatelju nisu iščezle iz američke spoljnopolitičke doktrine; da je Evropa zona od bezbednosnog interesa za SAD koja će se braniti i po cenu globalnog sukoba; da se politika pritisaka, sankcija i pretnji neće tek tako napustiti, bar sve dok daje rezultat, ali da više ne može da služi kao strašilo i mera odvraćanja od pokušaja prekrajanja poretka; da je Rusija spremna da uđe u vojno sukobljavanje kako bi povratila zone od strateškog interesa; da je EU nerelevantan politički i bezbednosni akter; da je Kina spremna da preuzme globalnu ulogu, koje se tako dugo čuvala.

Koliko nas sve ovo vodi ka stvaranju novog poretka, teško je reći. Ali ono što možemo ustvrditi, jeste da je poredak skrojen 1991. uzdrman po prvi put. Neki početak lekcije o prekompoziciji posthladnoratovskog poretka, moraće svakako da počne rečenicom o ratu u Ukrajini, ali da li će cela lekcija biti o tome ili samo prva rečenica, još je teško reći.

*Autorka je istoričarka, ekspertkinja za Hladni rat, spoljnu politiku Jugoslavije i kinesku savremenu istoriju. Doktorirala je na temi odnosa između Kine i Jugoslavije u Hladnom ratu, na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bavi se istraživanjima iz diplomatske istorije, istorije socijalističke Jugoslavije, međunarodnih odnosa i savremene Kine.

Novi plamen

0 Comments

Submit a Comment