Ukrajinska prekretnica

Objavljeno: 01.04.2022, 07:13h

U ukrajinskom ratu prelamaju se američka težnja da obnovi postkolonijalni kolonijalizam i ruska da obnovi dekomunizirani Sovjetski Savez. Nedužnih tu nema, ali to ne znači da su svi jednako krivi i zato bi Hrvatskoj bilo najbolje da se u okviru realne politike što više inspirira neutralnim evropskim zemljama

Autor: Marinko Čulić

Ovih dana Radio Zagreb emitirao je kontakt-emisiju na temu uloge svjetskih crkava u ratu u Ukrajini (poslije repriziranu na HRT-u 4). Tako je bilo govora i o nedavnom posjetu pape Franje ruskoj ambasadi u Vatikanu, što je, kažu, presedan u povijesti papinstva, s očitom namjerom da ponovi osudu ruske intervencije u Ukrajini. Kako papa uživa reputaciju gorljivog i iskrenog mirotvorca, to je u široj javnosti primljeno sa simpatijama. No usred spomenute emisije javila se jedna slušateljica s pitanjem zašto papa nije posjetio i ambasadu Ukrajine u Vatikanu. Odmah je došlo objašnjenje da ukrajinski ambasador nije bio u Vatikanu, nego u Ukrajini. Sve to može biti točno, ali gotovo sam siguran da je smisao tog pitanja bilo nešto drugo. Iako nema sumnje da je za intervenciju u Ukrajini kriva Putinova Rusija, ipak je jasno da u ratovima uvijek sudjeluju dvije strane, u ovom slučaju i Ukrajina. Premda se reporteri HRT-a i drugih nacionalnih televizija svakodnevno javljaju iz Lavova, čiju evropsku vizuru i duh na sva usta hvale, nitko od njih nije se sjetio spomenuti da u tom ubavom gradu i danas postoji spomenik ukrajinskom nacistu iz Drugog svjetskog rata Stepanu Banderi. Ali kako se ruski patrijarh Kiril u međuvremenu osramotio time što ne samo da se nije ogradio od intervencije u Ukrajini, nego čak nije ni apelirao za mir, što spada u abecedu kršćanskog nauka (recimo, srpski patrijarh Porfirije to je bez sustezanja napravio), logično je da su simpatije prevagnule na Franjinu stranu.

U svjetlu svega ovoga izgleda pomalo naivno pitanje da li se ukrajinskim ratom nešto mijenja u geopolitičkoj i civilizacijskoj karti Evrope i svijeta. Pa naravno da se mijenja, već se i promijenilo. Evo, pođimo od spomenutih crkava. Već dugo vremena govori se o zbližavanju katoličke i pravoslavne crkve, što se puževski sporo i događalo, ali je barem bio vidljiv cilj kojem se težilo. Sada je to možda i nepovratno nestalo. Odnosi dviju crkava bit će očito na dulje vrijeme zamrznuti, bez ikakve nade da se tu u dogledno vrijeme išta promijeni. Vjerske zajednice u pravilu se slažu da one nisu krive za ratove u novije vrijeme, što nije točno jer su ti ratovi uvijek imali i vjersku komponentu, iako suparnici nisu mahali jedni drugima raketnim sustavima nego molitvenicima, a to nije ništa bolje, često je i gore. Ali ovaj put rakete su zbilja izbile u prvi plan, jer se svijet ponovno podijelio na oružane formacije Zapada i Istoka, pri čemu glavnu krivnju snosi SAD izvozom demokracije na istok Evrope i na sjever Afrike. No Zapad je pokazao dovoljno političke inteligencije da inicijativu prepusti Vladimiru Putinu, koji je tome podinteligentno izašao u susret. Putin je naime praktički isprojektirao rat u Ukrajini izjavom da ukrajinski narod ne postoji, dakle da ne zaslužuje svoju državu, što su neki ocijenili kao velikoruski šovinizam. No stvar je zapravo i gora jer ako Ukrajina zbilja ne postoji, onda ruska vojska praktički napada vlastitu državu, što se posebno odnosi na dijelove Ukrajine koje bombardiraju, a u kojima većinu čine Rusi ili stanovništvo koje govori ruski (Harkov).

Naravno, Zapad je ovo dočekao spreman kao napeta puška. Putin je homogenizirao zapadne zemlje više nego ikada, što sada uključuje i velik broj drugih država, a što je najvažnije, metodom dimne zavjese skriveno je da su upravo te zemlje najveći krivci za rušenje međunarodnog poretka nakon hladnog rata. Najveće od tih zemalja bivše su kolonijalne sile, ali s padom kolonijalizma promijenile su pristup. One više ne teže tome da posjeduju druge zemlje, nego vanjskim intervencijama mijenjaju, ili pokušavaju mijenjati, njihove režime. Što je najapsurdnije, ta postkolonijalna politika dovela je do razaranja niza zemalja (Irak, Sirija, Libija), ali to se svejedno naziva njihovim oslobađanjem. Najodvratniji primjer toga je mesarska egzekucija Moamera Gadafija, koji je bez obzira na svoju, blago rečeno, osebujnost, bio na putu da od libijskih sada i zaraćenih plemena napravi naciju. No i to je proglašeno oslobađanjem te zemlje, iako je Gadafi kao izdanak takozvanog afričkog socijalizma radio tako čudesne pothvate kao što je sadnja kukuruznih polja u Sahari, što je danas nezamislivo. Ipak, najgora stvar u svemu ovome je da je taj postkolonijalni pristup preseljen i u Evropu, gdje je Zapad nizom tzv. obojenih revolucija stisnuo Rusiju do samih njenih granica. Ukrajina tu ima posebnu ulogu. U njoj su se poslije hladnog rata manje-više uredno smjenjivale proruske i prozapadne vlasti sve dok Washington nije, uz veliku pomoć pronacističkih ukrajinskih formacija, svrgnuo proruskog Janukoviča i tu počinje povijest sadašnjeg ukrajinskog rata. Predsjednik Zelenski ovdje se pojavljuje kao prozapadni pomagač pretenzija prema Rusiji, prvenstveno miniranjem Minska 2 koji je predviđao neku vrstu federalizacije Ukrajine, čime ruska intervencija ne samo da ne bi poprimila ovako brutalne razmjere, nego se možda ne bi ni dogodila.

Time se današnji svijet opet podijelio na hladnoratovski Zapad i Istok, s time da se u prvom hladnom ratu, s izuzetkom kubanske krize, nikada nije približio vrućem raspletu kao sada, a osim toga podlogu mu ne čine više ideološki rascjepi između kapitalizma i komunizma, nego interesi moći. Pritom nema nedužnih, ali ima više i manje krivih. Jer ako Putin želi obnoviti dekomunizirani Sovjetski Savez, što se može razumjeti iako ne opravdati, Sjedinjene Države žele obnoviti u sasvim izmijenjenim okolnostima postkolonijalni kolonijalizam, što se ne može ni razumjeti ni opravdati. Nekada su postojali nesvrstani koji su bili tampon između ova dva zaraćena svijeta, ali njih više nema. U neku ruku, moglo bi se reći da njihovu ulogu preuzima Kina koja je sa svojom gorostasnom ekonomijom previše vezana za Zapad da bi otvoreno podržala Rusiju, ali jednako ne podnosi NATO, kao ni Putin, otkako je savez otprije nekoliko godina proglasio zonom svoga djelovanja i Daleki istok. Ne samo zbog Tajvana, nego i zbog graničnih sporova sa svim svojim susjedima Kina to, logično, ne može prihvatiti.

Gdje je izlaz? Čak je i poluubrojivi Donald Trump (zahtjev da zid između SAD-a i Meksika financira Meksiko) izjavljivao da Amerika više ne želi biti svjetski policajac, ali to je sada palo u vodu. Američki demokrati tradicionalno vode ratoborniju vanjsku politiku od republikanaca (za što je najbolji primjer Hillary Clinton), i to kao u živom prijenosu gledamo posljednjih mjeseci. Što se tiče Hrvatske, ona kao hodač po žeravi lavira između očito dominantnih proameričkih stavova Andreja Plenkovića i proruskih Zorana Milanovića, koje je on u međuvremenu napustio. No bez obzira na ovo drugo, bilo bi pametno da se hrvatska vanjska politika orijentira u okviru realnog prema neutralnim zemljama kao što su Austrija, Švedska, Finska i Irska.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register