Autor: Oto Nik*

Iz Crne Gore se oduvijek odlazilo u pečalbu.  Krajem 19.  vijeka, crnogorski pečalbari su trbuhom za kruhom odlazili u američke rudnike, radili na prokopavanju Sueckog kanala, velikim javnim radovima u Grčkoj, Bugarskoj, Rumuniji. Ali odlazili bi da se vrate, da zarade, kupe nešto zemlje i započnu bolji život  na svojoj rodnoj grudi. Odlazilo se i u drugoj polovini 20.vijeka u Njemačku, Francusku, Dansku, Švedsku, Švajcarsku… opet za željom da zarade i da se vrate, izgrade kuće, započnu (obično) zanatske poslove.

Postojao je taj patriotizam, svijest da ti je mjesto tamo gdje si rodjen, čak i ako si morao privremeno otići u potrazi za boljim životom. Postojala je vjera u tu svoju zemlju, zaradjeni novac se donosio  i ulagao ovdje. Medjutim, mnogi od njih su i ostajali dovoljno dugo da im se djeca asimiliraju.

Prema nedavno objavljenim podacima koji imaju svoju potvrdu i u zvaničnim, oko 140.000 njih se odselilo iz Crne Gore počev od 90- tih do današnjih dana. Najveći broj njih nije otišao samo da zaradi, već da ODE ODAVDE. Oni koji su na vrijeme anticipirali buduće dogadjaje i imali hrabrosti da odu, otišli su DA SE NE VRATE,  otišli su da negdje drugo grade svoj život i stvaraju osnovu budućim generacijama da svoj život nastave tamo.

Nedavno izraživanje pokazala su da 50% mladih želi da napusti Crnu Goru, radi lakšeg zapošljavanja, boljeg životnog standarda, boljih obrazovnih mogućnosi. Većina njih ne izražava želju za povratkom, bar ne ako ovdje ostane ovako kako je sada. Kako ovdje ostaje kako je sada već više od 30 godina sa perspektivom da nastavi da ostaje tako, jasno je koje su šanse da se najproduktivnija populacija vrati u zemlju. Nije potrebno mnogo pameti da se zaključi kako će u srednjem i dugom periodu ovo zemlju gurnuti još dublje u jamu bezdanicu u kojoj već decenijama obitava.

Naši roditelji su nama ostavili uredjenu, srednje razvijenu evropsku  zemlju sa pristojinim živitnim standardom, jakom socijalnom zaštitiom i perspektivom da devedesetih, kao prva zemlja sa „istoka“, udjemo u EU, umjesto da ratujemo. Nego, eto, ratovasmo. Mi ćemo njima ostaviti siromašnu prezaduženu zemlju koja u mnogim segmentima nema odlike moderne države. Zato neka idu i neka im je srećan put u potrazi za boljim  životom i za srećom.

Oni koji odluče da ostanu ili nemaju mogućnosti za odlazak, osim u sebe nemaju se u koga uzdati, jer sistemskog pristupa ovom problemu nema već decenijama, a ni na vidiku nema političke snage u državi koja bi se ovim ozbiljnije pozabavila.

*Autor je pod ovim imenom registrovan kao čitalac portala PCNEN