Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 15.03.2022, 13:00h

Piše: Sara BARJAKTAROVIĆ

Otkažite kartu, odustajem

Pakujem kofere. Odlazim. “Ovaj put stvarno”, ponavljam u sebi. Počela sam sumnjati u sebe i svoju ličnost koliko sam puta odustala od tog čuvenog odlaska. Pa još koliko “Odlazim” do pravog odlaska? Znam da će mi tamo negdje biti bolje, ili samo makar mislim da hoce.

Nazvala sam majku da mi zakaže polazak i kupi kartu, ona će to ipak bolje. Osjecam da je njoj teže nego meni, ali kako ona kaže, to je za moje bolje sjutra. Da li je to bolje sjutra zaista bolje ako si daleko od srca, tako gdje ono istinski pripada? Nisam sasvim sigurna šta osjećam povodom odlaska. Kako bih zapravo i trebala da se osjećam?  Jednim dijelom moj lijevi dio tijela smatra da to trebam uraditi za sebe i svoju budućnost, ali ipak što dalje odavde.  Šta sa onim drugim dijelom koji me naziva izdajicom i kukavicom? Kaže da se odlaskom ne rješavaju problemi i da time pokazujem koliko sam slaba, ponavljajući da to nisam. U glavi mi se vrte pitanja koja konstantno postavljam sebi; Zašto i zbog čega smatram da je tamo negdje bolje, i da li je to tako? Odgovor ne dobih i dalje. Možda još neko na drugom kraju grada ili drugom kraju države postavlja sebi ista pitanja, na koja će možda, i dobiti odgovor. Možda će ih taj isti odgovor povrijediti ili razočarati, ali uradiće ipak ono što im duša govori. Još od malena slušam priče ljudi koji sve bolje znaju od mene, pa i moja sopstvena osjećanja. Ubjedjujući me da znaju koji bi trebao biti moj pravi izbor i da svoju sreću potražim na drugom mjestu, van ove države. Pa zar vam nije već kristalno jasno odakle takve ideje u mojoj glavi? Iako su mi takvi ljudi izgledali kao klovnovi koji igraju tudje predstave, počela sam da vjerujem u njihove priče. Sve su mi osobe postale iste, vjerovatno jer su im price bile takve, osim jedne, koja više nije sa mnom. Usnila sam san prošle noći, sjetivši se svakog mogućeg detalja.  Čudno za mene, koja se svojih snova ne sjetim ni dan posle. Baka mi je govorila da ako se sjetim sna kojeg sam sanjala, bas onako cjelovitog, više nije san, već neka poruka. Sanjala sam njega, onako nestvarnog kao i inače, znala sam čemu vodi sve ovo. Još dok je bio živ, govorio mi je da trebam da slušam svoje srce koje nekad zna da zagluvi, iako njegovo neće nikada. Iznenadio me je na koji je način govorio o stvarima, kao da me krivi za nešto, a ipak ne želeći da me povrijedi. Vraćao me je pričom u prošlost kada smo bili još mali, naivni, ali ipak znajući šta je dobro za nas. Počeo je razgovor sa “ Sebična si. Ja te takvu ne poznajem. Takvu te nisam ostavio.” Sledila se svaka žila u mom tijelu, znala sam o čemu govori. “Kako možeš biti toliko sebična da ostaviš sve iza sebe i odeš? Očekuješ da otputuješ tamo negdje na drugom kraju svijeta i da ti bude lijepo, a nisi se čak ni potrudila da tu ljepotu stvoriš ovdje. Da mijenjaš stvari na bolje, pa makar i da pokušaš.” ponavljao je iste rečenice do besvijesti.

Malo je reći da je to bio jedan od težih dana u mom životu, ali sam barem znala šta moram promijeniti. Makar samo zbog njega. To je bio moj znak. Pozvala sam majku uplakana, “To je to. Otkažite kartu, odustajem”.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register