Misli me odavno more kao plavo more, i ka dalekim horizontima vuku, i dok razmišljam da pod svoj crveni kaput i slobodnu ruku metnem jednu kartu, putničku i žutu, sletje bijeli golub na obližnju klupu, osvijetli mi misli, pa se polagano, trupom naslonih na klupu.

Pokraj klupe potok, ljekovito bilje, pa me zov daljine pozva na dubine.

Šta te mori ženo mila? Šta si to usnila? Od čega ideš? Kome bježiš?

Da li ti je savjest mirna? Može li bez tebe tvoja divna domovina?

Domovino, o moja idilo, Crna Goro vesela vilo,

raznolikosti i prirode, na istinu Bogu si mila, tvoja ljepota, snaga i pjesma meni daju krila, o da odem sada, savjest mi ne bi mirna bila.

Korijeni su tvoji jaki, munjom mača opaki, hrabrost im je drugo ime,

razumom i saznanjem svojim, Crnoj Gori vraćam ti se.

Jer ti mnogo imaš, jer ti mnogo znaš. Tvoja brda i doline, raznog voća, bilja i povrća, mora puna plodne plime, a i divne planine, procvjetalo rastinje, duhovna su hrana svima što ti se dive.

Sjeme etničkih, religijskih, kulturoloških različitosti gora sije, pravo bogastvo to je najprije.

Ostajem na svoje, jer tom stazom imam kome doći. Kome trebam i ne trebam, jedan za sve, svi za jedan!

Zato kartu otkazujem, nju bacam dolje, a uz mir, slogu, ljubav, znanje i toleranciju na gore, branim breme, breme moje Crne Gore, da sve njene bore, budu zarad standarda i života njenih građana na bolje i bolje.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.