Draga moja djeco,

Ne zamjerite mi što vas ne nazivam građanima ili stanovnicima kako formalnost nalaže, već sam „djeco“  uzela za prikladno. Naime, roditelji djecom nazivaju one koje su podigli, hranili i vaspitali, a mislim da nije neskromno da kažem da su vam moje granice pružile utočište gdje ste svoji na svome, kulturu i istoriju iz koje možete puno da naučite i njome da se ponosite i da su moje ravnice iznikle kvalitetne i ukusne plodove  koji su nikli vas, sposobne, hrabre, pametne i prije svega, dobre ljude. Iz te pozicije želim nešto da Vam kažem.

Mnogo me žalostite i, usuđujem se da kažem, ljutite. Toliko, da je to proporcionalno tome koliko vas volim. Ipak, smatram da govor ljubavi postiže više od bilo koje oštre riječi, te ću nastojati da to u mome kazivanju i osjetite.

Svaka zemlja je bogata onoliko koliko ima zadovoljnih stanovnika, iz čega se lako može zaključiti da ja nijesam jedna od njih, i da sam svakim danom sve dalje od toga. Osjećam vašu bol i divim se upornosti i predanosti da svoju sreću nađete, ma gdje god to bilo. No pitam se: od kad su moja visine i nizine počele toliko da vas unesrećuju i čime mi je nanijeto to prokletstvo da ne mogu da pružim život koji vas je dostojan i zbog kojeg birate da se i dalje volimo i djelujemo zadovoljno? Ipak sam dobra majka! Moje pješčane plaže okupane suncem, visoke planine i plodne riječne ravnice su vaše pravom rođenja i to tako ostaje, danas, juče i sjutra i to nije malo za pružiti onome ko to zna da njeguje i cijeni. Možda je to sve što treba da biste ostali uz mene i da ja na pravi način budem uz vas da bismo ponovo živjeli u harmoniji – malo njege i posvećenosti. Da biste voljeli mene, morate voljeti svoju braću i sestre, jer mi smo jedna velika porodica. Odlučite se za nas i neka vam je to primaran izbor. Želite dobro jedni drugima, stabilnost i rast, a ja, ponosna na sve to, neću vam pružati više nego sada, ali će odjednom moje krilo da vam bude udobnije. Razgovorite koju riječ i zaključite što je to što vas za mene veže i odvezuje. Ipak, vi imate zajednički cilj – održati ovu našu malu zajednicu valjanom.

Znate, naglasila sam već na početku da je moja zemlja plodna i da daje ukusne i zdrave plodove. Ne ustručavajte se da sijete! Objasnite mi i naučite me kako da budem u korak sa vašim potrebama i prilagodite me tome. Ja sam tu za vas i treba svi da rastemo zajedno. Neka ni jedna moja ćerka, niti jedan moj sin se ni ne usudi da pomisli da je isuviše sitan da sam usije ma što god. Svaki doprinos bilo koga od vas je ulaganje u budućnost i na vaše je dobro i moje zadovoljstvo.

Čujem da je često razlog vašeg odlaska od mene neka riječ „ekonomija“ ili njene razne varijacije. Tu vas pozivam na potpunu odgovornost, jer je to ipak pojam ljudske kreacije i nešto čime vi možete da manipulišete. Ponavljam, moji resursi su vam tu i ima ih dovoljno za sve, i sigurna sam da je došlo do nekih zabuna ili trenutaka slabosti jer znam da ste sposobni i mudri da to okrenete u svoju korist i da se i na tom polju možemo složiti. Na vama je da donesete prosperitet i tu budite tim.

Ne idite, molim vas! Jasno mi je da je toliko razloga da odete, ali vašom odlukom i borbom za našu porodicu plodovi cvjetaju i hrane, krošnje hlade a zraci sunca postaju izvor i dokaz jedne ljubavi koja je uvijek postojala i koja postoji isključivo vašim izborom. Otkažite kartu i ostanite i sigurna sam da ćemo jedni druge usrećiti. Ja vjerujem u vašu ljubav i u vas, jer znam da je moja zemlja nikla sposobne, hrabre, pametne i prije svega, dobre ljude, djeco moja.

Vaša majka, Crna Gora.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.