Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 14.03.2022, 20:00h

Piše: Aleksandra OBRADOVIĆ

Naizgled je jos obican dan u nizu drugih. Sunce grije, ljudi uzurbano prolaze, pozdravljaju se sa  sebi dragim osobama i vuku kofere. Vazduh mirise na srecu, tugu, strah, nedostajanje.

Sjedim na klupici i posmatram ih, ali meni vrijeme kao da je stalo. Sama sam. Tako mi je bilo  lakse, da ne gledam suze, koje svakako teku tamo gdje mi dusa ostaje, a idem tamo gdje cu  zaista i biti sama. Tezak je i kamen kojim hodas, i vazduh koji dises, kad nije tvoj.

Spakovala sam citav zivot u jednom koferu, a taj kofer mi ne znaci nista u zivotu. Oci pune  snova, prekrila je tama. Da li ja zaista ovo zelim? Da li ja stvarno ovo moram? Tamo negdje  mozda cu uspjeti, mozda cu imati drugi, ljepsi zivot. Tamo negdje, mozda ce se svi moji snovi i zelje obistiniti, ali pitanje je da li cu tamo negdje ikad vise pronaci sebe?

Trgnula sam se, osjetivsi bolnu suzu kako se kotrlja niz lice. Rekla sam sebi da je ovo jedini  nacin. Vazno mi je samo da svi budu dobro, pomislih, gdje god ja bila. Ovdje buducnost nemam,  zivim od danas do sjutra. Diploma je jos jedna u nizu lijepih, ali pustih rijeci, jer ovdje vise ne  znaci puno, a mozda negdje drugdje bude kljuc za vrata iza kojih sija dugo cekana svjetlost.  Znam da ce biti tesko, ali ovdje nade nema. Tuzna je i gorka realnost sto moramo bjezati da  gradimo tudji dom, umjesto svoj, ali mora biti bolje, sigurna sam.

“Je li slobodno?” Klimnuh glavu covjeku koji je sjeo pored mene i poceo da place. “ Jeste li dobro?”

Pogledao je u mene, a oci su mu bile pune neopisivog bola.

“Znas, ovo je nekad bio moj dom, cuvao sam ga u srcu, ostavivsi mu dio sebe. Sad imam sve sto  sam zelio, a kao sto vidis, sam sam. Mislio sam da vrijeme ceka, a ono je pregazilo sve sto sam  ikada u zivotu trebao. Dosao sam, ali sam postao stranac, sa dozivotnom zeljom da vratim vrijeme i promijenim samo jedno. Pocijepao bih je.” Rece, gledajuci moju kartu.

Naglo sam ustala, cuvsi da mi je stigao let i pozdravila se s njim. Koraci mi nikad nisu bili tezi, a  pogled nikad mutniji. Zasto mislimo da sa istim trudom i radom koji pruzamo dalekom svijetu,  ne mozemo uspjeti i ovdje? Zasto mi ne raskrcimo put ka sreci, ako ga vec nema? Zasto cekati i  nadati se promjeni, ako je mi sami ne pokrenemo, umjesto da bjezimo od nje? Koliko bi zavicaj  bio topliji danas, da mu nisu okretali ledja? Zasto ne bismo zajedno ovdje izgradili buducnost?

Okrenimo se oko sebe i vidjecemo brdo mogucnosti, divlju ljepotu u kojoj smo bili ususkani,  diveci se tudjoj pustosi laznog sjaja. Jaki snovi ce uspjeti, gdje god mi bili, ali srce zeli samo  jedno – da bude gdje pripada. Nicije ruke ga nece grliti kao sto grle svoje, nijedne oci ga nece  voljeti kao sto ga vole svoje, ni uz jedan osmijeh nece zaigrati, kao sto igra uz svoj.

I za mnogo godina, desice se opet ovakav, naizgled obican dan. Sunce ce sijati, ljudi ce zuriti na  sve strane, a ja cu lezati, cekajuci svakome sudjeni duboki san.

Gledajuci kroz prozor u tudje nebo, slusajuci pjesmu ptica koju ne razumijem, osjecacu u srcu  samo jedno – kajanje.

“Molim Vas, pokazite kartu.”

Nasmijala sam se, a dugo skupljan teret mi je pao sa srca.

“Otkazite kartu, ja ostajem.”

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register