Ponekad mislim da sam u „svijet odraslih“ ušla mnogo ranije, nego što je trebalo i mnogo ranije od trenutka kada sam  zvanično postala odrasla. Čini mi se i da sam ranije, nego većina mojih vršnjaka,  pokušala da pronikem u ono o čemu odrasli odlučuju i u svakodnevicu omeđenu njihovim odlukama, greškama  i neodgovornostima.  Prije nego što sam imala  dovoljno snage da podnesem, osjećala sam, svuda oko sebe,   nepravdu, neravnopravnost, ograničenost mogućnosti, gorčinu, oskudicu optimizma i sivilo letargije.  Nespremna sam dočekala i prvi bijes zbog osjećaja da nemam moći da mijenjam, da utičem i  da se moj glas čuje. Činilo mi se i da to nema mnogo veze s godinama, već da živim u zemlji bez prilike za sreću i ličnu slobodu. Upijala sam i ugrađivala u svoje stavove rečenice poput „Za uspjeh ti treba odgvorajuća partijska članska karta“, „Da bi postigla bilo šta, treba da su ti roditelji…“, „“ Ko god dođe na vlast, isto je…“, „Trebaće još 100 godina da ovjde stvari krenu naprijed“.

Svaka ta rečenica bila je novi „plus“ na listi „Zbog čega otići iz Crne Gore?“. Na onoj drugoj, gdje je trebalo da „bilježim“ razloga  protiv „bijega“ iz svoje zemlje bilo je samo nekoliko, tada mi se činilo, patetičnih stavki. Tako je odluka bila donesena već na početku  srednje škole –  živjeću daleko od Balkana i daleko od prokletstva,  koje taj prostor drži stalno na rubu muke, podjela, sukoba…Bila sam odlučna da neću  živjeti u  ni u jednoj  od država gdje su svaki izbori „istorijski“ , gdje ima samo  „naših“ i njihovih“ , gdje se svakodnevno bira nova lista „izdajnika“ i „idola“.  Bila sam sigurna, neću potrošiti život tamo gdje su sve odluke već u moje ime donesene i ni jedna od njih nije za moje dobro.

A onda, jednog ljetnjeg dana, u malom  kolašinskom selu, grupa meni nepoznatih ljudi, za samo 30 minuta srušila je sve moje odluke, poljuljala moje stavove, izbrisala moje nesigurnosti i pokazali mogućnosti.

Sad više ne znam kako sam odlučila da odem na protest ljudi koji su se borili protiv izgradnje malih hidroelektrana  na rijekama  u svom selu. Priznajem, nije me mnogo zanimala neka rijeka u nekom meni nepoznatom selu. Tek našla sam se tamo. Pored   potoka  čudnog imena,  na kraju prašnjavog makadamskog strmog puta, okruženi visokim stablima, stajali su  ljudi, obični, ruku ogrubjelih od teškog fizičkog rada, lica izboranih od mećave i sunca.  Sve je na njima bilo, na prvi pogled obično, ali u njihovim očima vidjela sam nešto što se ne viđa često –  snagu, odlučnost, ideju i smisao.  Branili su rijeku i svoje pravo na život, tako su rekli. „Ni kap“, poručivali su moćnicima, koji su odluke donijeli u njihovo ime.  Govorili su jednostavnim rečenicama, bez rogobatnih stranih riječi, govorili su onako kako se govore velike istine, koje dolaze iz duše slobodnih ljudi. Bili su ono što jesu i bili su mnogo više od onog što sam vidjela u ljudima koji su krojili naše sudbine, obraćali nam se iza skupštinke govornice ili iz udobnosti stolica TV studija.

Na tom mjestu  nijesu bile važne partijske knjižice, nacija, vjera… Nije bilo važno koliko su različiti, važno je bilo šta im je zajedničko. Štaviše, njihove razlike dale su im moć. Njihova sloboda garantovala im je pobjedu. Oni nijesu dozvolili da nijesu bitni, oni nijesu htjeli da o kvalitetu njihovih života odlučuje neko drugi, oni nijesu bili slabi da dozvole da ih dijele. Oni nijesu namjeravali da se pakuju,  oni su birali život u svom selu, ali život o kojem će sami odlučivati. Pobijedili su, naravno. Pobijedili su poslije godinu i po istrajnosti i neodustajanja. Poslije mnogo žrtvi.  No, čak i da nije bilo te pobjede potvrđene  formalnom odulkom u nekom ministarstvu, ti ljudi su bili pobjednici već na samom početku borbe.

Zatim, slična borba i u drugom susjednom selu. Za rijeku, za život,  za pravo na odluku…   Svako od tih lica nosilo je mudrost koja mi je falila. Svaka od rečenica tih jednostavnih ljudi bila je istina, koje su me, istovremno i nadahnule  postidjele. Dok sam ja, svojim ambicijama,  pakovala kofere za  put do nekog srećnijeg parčeta planete, oni su vojevali  i  moje bitke.  Dok hiljade mojih vršnjaka i malo straijih od mene kupuju avionske karte  odlazeći iz „zemlje u kojoj nema budućnosti“, ti ljudi su vjerovali u budućnost koju će sami stvoriti. Vjerovali su da imaju  snagu da mijenjaju pravila „velikih i moćnih“ . I bli su u pravu.

Reći ćete, možda, male sporadične pobjede običnih ljudi. Pomislićete i da nekoliko sačuvanih rijeka nije mnogo. Kazaćete da, sigurna sam, i da treba puno više dana, puno više borbi, puno više ljudi… Nešto od toga je istina. No, i pored toga, ali i pored vašeg prava da se  sakrijete iza uloga žrtvi „nesretnih vremena u nesretnoj zemlji“, tražite opravdanja za svoje strahove, birate odstupnice i odustajanja,  ćutite ili gušite bunt, znajte da je sva snaga koja nam je porebna u nama samima. Zapitajte se jeste li pokušali ili ste unaprijed priznali poraz.

Kad sam ta pitanja postavila sebi, znala sam i da sam donijela konačnu odluku „Ostajem“. Ostajem da pokušam da mijenjam. Ostajem da svaki dan svog života nadahnem  pravom da baš ovdje stvorim „srećnije parče planete“. Ostajem da  glasno kažem kako su naše aktuelne podjele besmislene i kako bestidno  manipulišu našim identitemima. Ostajem da pokažem da je   prošlost teren na koji ću se vraćati samo kad treba da izvučem pouke, ali ne i da nalazim razloge za mržnju. Ostajem da budem ponosna na bogastvo naših različitosti, da rušim mitove, da kažem istinu i kad boli i kad je malo onih koji žele da je čuju. Da budem glasna, buntovna, da zahtijevam, da spriječim da moje postojanje  svedu na statistiku.  Ostajem, jer ne želim unapijed da priznam poraz. Ostajem, jer znam da nas još mnogo isto želi i da ćemo se jednog dana biti vidljivi i bitni.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.