Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 14.03.2022, 12:00h

Piše: Tamara SENIĆ

Ostajem

Prije par godina smo, kao studenti, spakovali stvari, poklonili se pred dobijenom američkom vizom i kupili povratnu kartu. Spakovali smo i neke velike snove i nadanja… U novu avanturu, daleku zemlju, poslove i prijateljstva koji nas čekaju, novac koji ćemo tamo zaraditi… U našu ljubav. I u kartu u jednom smjeru.

Pošli smo. Poletjeli. Živjeli u malom gradu na okeanu u Merilendu… Radili dva teška, a slabo plaćena posla. Dugo radili samo da bi otplatili dug za usluge agencije, karte i preskupu stanarinu. Život u Americi bio je skup, novac nije rastao na granama, a stopala su boljela sve više svakim korakom. Djelili smo kuću sa petnaest ljudi iz Domenikanske Republike, Bugarske, Jamajke i Crne Gore. Kuća… Ono što smo zvali kućom je u našim očima bila gomila tvrđeg kartona. Jedna razočarana balkanska pesnica je lako napravila svoj otisak u zidu… Dobro je pa takvi zidovi nisu česti na našem razočaranom i ljutom Balkanu. Prozori te kuće čak nisu bili od kartona, ali većinom nisu mogli da se zatvore do kraja, vrata nisu mogla da se zaključaju, a u kadi su se uvijek pojavljivali bezbrojni crni koje morate sprati, a zatim se okupati što brže možete prije nego što ih iz misteriozne cijevi dođe još.

Bilo je teško, ali… Bilo nam je mnogo lijepo. Vjerovali smo u ljubav i kada smo dijelili i računali koliko danas smijemo pojesti komadića hljeba i čajne kobasice, a da nam ostane hrane do dana kada će stići ček od prve plate… I kada smo isprobavali sve vožnje na luna parkovima, putovali do okolnih gradova, pili kafu u Nju Jorku, ali i kada smo strijepjeli od uragana… Vjerovali smo u prijateljstva i ljude, okupljanja u bašti čak i poslije 16 sati posla… Dobre razgovore i puno smijeha. Vjerovali smo u pjesme, loša piva i podignute ruke ka nebu – kao da je zavičaj baš tamo. Nekako smo uvijek uspijevali da pronađemo razlog za smijeh i za sreću.

Amerikanci, rekla bih po tom ljetu, da baš i ne znaju da uživaju. Moja supervizorka u hotelu, cijeli život je radila dva posla, imala cimere kako bi što manje plaćala kiriju i jela plastičnu hranu. Kada sam je pitala zar ne može da priušti sebi malo odmora i mira, progutala je svoju jutarnju dozu tableta i rekla da štedi za penziju. Kada ode u penziju poći će na Jamajku, i tamo će živjeti kao bog. Ćutala sam…

Poslije nekog vremena, moj supervizor na drugom poslu – u marketu, pitao me je dok smo slagali robu na police koliko je meni plaćena satnica. Aha, 10 dolara… Kada oduzmeš takse, ostaje ti… Pričao je, računao, koliko slobodnih dana, koliko zaradim za nedelju dana, za sat, koliko kada sve sabereš i oduzmeš… Koliko je to u poređenju sa njegovom platom… I ja sam, u jednom trenu, viknula: ,,Vi, amerikanci, samo pričate o brojevima!“ Bio je zbunjen, a ja sam tek počinjala… Pričala sam mu o našem životu na Balkanu. Pričala sam mu da koliko god se teško živi – uvijek nađemo vremena jedni za druge… Za kafu, pivo, roštilje i izlete… Zovemo jedni druge u pomoć i stvaramo se u bilo koje doba dana za ljude koje volimo. Pričala sam mu kako studiram daleko od kuće, ali da me prijatelji sa fakulteta nikada nisu pustili da budem sama kada se razbolim. Rekla sam mu da najčešće ne štedimo do penzije da bismo u sedamdesetim živjeli kao bogovi. Možda zato što većina ne vjeruje da će dočekati penziju, ili jer nemamo od čega da štedimo, ne znam… Ali znam da ne čekamo šezdesete ili sedamdesete da bismo počeli da živimo. Naša balkanska krv je bučna, uvijek buja i teče… Svađa se i raspravlja. Pomalo divlja. Nije ni čudo zašto su me amerikanci ispitivali da li mi u toj dalekoj, nepoznatoj zemlji, imamo kafu. Automobile. Moj Dino je jednom, kroz smijeh, rekao:

,,Ne. ne… Mi vozimo konje! Imamo posebne konje na koje smo stavili točkove!“

,,Stvarno? Kako to funkcioniše?“ – pitali su oni zbunjeni.

On je nastavio da izmišlja i priča, oni da se čude, sve dok oboje nismo prasnuli u smijeh i objasnili da je naša zemlja isto puna automobila. Možda ne automatika, ali snalazimo se sasvim dobro sa manuelnim menjačima.

Dani, nedelje i mjeseci su vrtoglavo prolazili kvareći nam planove i vjerovanja. Približavao se i kraj našem planiranom boravku, a mi smo razmišljali da ostanemo. Približavao nam se i uragan, dugove smo tek otplatili. Ako želimo zaraditi – sad je potrebno ostati… Kada nam je uragan već bio sasvim blizu, on me je ponio na leđima – da ne ulazimo oboje u toliku vodu na ulicu. Ja sam mu prećutala da sam krišom spakovala, ako sve poplavi, nešto hrane i jednu muzičku kutiju. Taj dan mi je zauvijek učvrstio vrijednosti i očekivanja od života.

Ma u šta da sam vjerovala… Ma ka čemu da sam jurila i po kakvim granama plesala – moje ruke posegnule su ka muzičkoj kutiji. Bez nje, ne bi bilo moguće proći poplavljenim ulicama i ostati suv. Ne bi se orile pjesme niti se usne smijale gladnih stomaka… Ne bismo bili tako gladni života, novih avantura, putovanja… I, na kraju, ipak želje da se iskoristi povratna karta.

I vratili smo se. Održala sam svoj diplomski koncert, diplomirali smo, zaposlili se. Nastavili da vjerujemo u sve šta se zamisliti može. Bolno svjesna svega što nedostaje u Crnoj Gori, odlučila sam da se potrudim da to promijenim. Onako kako to najbolje znam – ljubavlju kroz muziku i pisanje. Ne znam kako bih mogla da objasnim mom bivšem supervizoru osjećaj poslije jednog radnog dana punog ljubavi i produktivnosti… Kako da mu objasnim da sjaj u očima mojih učenika ne mogu da uporedim ni sa kakvom karijerom u inostranstvu, niti sa cifrom na čeku? Kako da mu objasnim kako lijepo sija moje nebo?

Nikako. Zato, koliko god da kupujem druge karte, pakujem nadanja, široke oči i otvoreno srce… Ostajem ovdje. Vjerujem u ovdje – baš kao i u ljubav.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register