Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 14.03.2022, 11:00h

Piše: Kristina VUČKOVIĆ

Upoznaću vas sa jednom zemljom. Jednom malom zemljom, koja se smjestila između plavog mora na jugu i strogih planinskih visova na sjeveru. Zemljom napaćenom od njenog samog nastanka i zemljom podijeljenom, ali iznad svega zemljom gordom i časnom. Zemljom iz koje njena đeca bježe tražeći novac i neki bolji život. Da, to vam je Crna Gora, moja domovina. I da, pogodili ste, to je zemlja koju volim više od bilo čega na ovome svijetu. Zemlja, u kojoj ću ostati.

Odrastajući u Crnoj Gori,  svako dijete je u razgovoru starijih moralo čuti kako je ovaj ili onaj, komšija ili rođak, otišao u „bijeli svijet“ trbuhom za kruhom i eto ga sada dolazi u skupom automobilu, pričajući izmijenjenim naglaskom, da probudi ljubomoru ili žudnju u svom rodnom mjestu govoreći o ljepotama i blagostanju „preko“. I tako, to „preko“ se od malih nogu urezalo u glavu svakog djeteta kao ideal života. Asocijacija na skupe slatkiše, nevjerovatne pejzaže, brojne avanture i lagodniji život… Asocijacija na novac, koga ,nažalost, nikada ne bi bilo dovoljno u njihovom domu. Dijete bi odraslo, a žudnja za odlaskom „preko“ ne bi tanjila, već se rasplamsavala kao neukrotivi požar koji je prijetio da proguta dušu i svijest svog nosioca ukoliko se ne uguši odlaskom.

Iz generacije u generaciju se ponavljao već dobro poznati scenario kada bi čovjek odlučio da spase ono dijete u sebi od požara koji ga je razarao, spakovao bi kofere, poljubio stare majku i oca i otputovao u zemlju nepoznatih ljudi, nepoznatog jezika i kulture, bodreći sebe uvjerenjima o boljem sjutra.

I zaista, uspio bi! Konačno bi imao sve ono za čim je od malena žudio. Imao bi novac, automobil, stan i album prepun slika sa odmora na egzotičnim destinacijama. Neki drugi čovjek sa nekim drugim požarom u duši bi mu zavidio. Ali ono što niko drugi ne bi osjetio je neka mala, jedva primjetna praznina, koja bi nastala na mjestu gdje je zagasnuo onaj požar. I čovjek se zaista ispočetka ne bi obazirao na nju, pokušavajući da je popuni sa još novca, još luksuznih odmora i još uspjeha. A praznina bi postajala sve veća i crnja, dok ne bi poprimila dimenzije veće i od najveće crne rupe ikada zabilježene. Vjerujte mi, svaki požar se može ugasiti, ali crna rupa se zatvoriti ne da. Ona bi se samo umirila kada već od jada i nostalgije sluđen čovjek spakuje kofere, i uzme prvu avionsku kartu do svoje domovine.

Znate, i ja sam čovjek koji u sebi nosi dijete zarobljeno požarom. I ja sam čovjek koji je odrastao slušajući priče o idelnom životu i boljoj sudbini tamo „preko“. Čovjek, koji je umalo popustio i pošao stopama hiljada ljudi prije mene u tuđinu, da pričam nekim drugim jezikom i poštujem neku tuđu kulturu. „A zar me treba i kriviti?“, govorila bih gledajući ljude kako žive neke naizgled savršene živote, dok naše društvo i naša država na koljenima teturaju u mraku, tražeći vrata na kojima piše „Napredak“.

I znate šta? Da, otišla sam. Željela sam da nahranim tu žudnju koju sam nosila u sebi od kako znam za sebe i da se i ja spasim od pregorene duše. Tačno je, uživala sam u novim iskustvima i naučila dosta iz njih. A onda me spoznaja o toj čuvenoj crnoj rupi zapljusnula kao izenadni talas. Vratila sam se, i doživjela još jednu spoznaju.

Naša zemlja je tu gdje jeste, u tom bezizlaznom mraku, zbog nas samih. Vjekovima i generacijama su najbolji i najučeniji ljudi dizali ruke od nje i odlazili da pomažu boljitak tuđih zemalja, ostavljajući svoj kamen na milost i nemilost manje vičnim i manje uspješnim ljudima. A danas, mi se spremamo da zadamo još jednu u nizu ranu našoj domovini našim odlaskom. Naša domovina je naša majka, a ova majka je dala previše sinova i kćeri dalekoj tuđini.

Čovjek je povezan sa svojom majkom i zna šta je boli i šta joj smeta. Naš narod osjeća patnju Crne Gore zbog teške situacije u kojoj se ona nalazi, a ona pati zbog nemogućnosti da nam pruži više. Jer „više“ se uvijek traži. Ali zaista, šta više mi želimo od svoje majke? Dala nam je život, dala nam je slobodu, dala nam je rijeke da nas poje i more da nas kupa. Dala nam je ravnice da nas hrane i planine da nas čuvaju. Netaknutu prirodu da nas razonodi.

Pitam vas, da li je zaista pravedno tražiti više i odlazak opravdavati boljim životom, kada smo razlog za nepostojanje boljeg života mi sami? Ako su problem ekonomija i politika, pa riješićemo ih! Da li ćemo zaista završavati škole i obučavati se da bi pomogli razvoju neke druge zemlje dok naša pati? Možda je tamo lakše, možda je uređenije i možda u Crnoj Gori moramo zasukati rukave i izvrnuti cijeli sistem naglavačke i početi ispočetka. Ali ova zemlja će nam biti zahvalna na tome. Naša djeca će nam biti zahvalna na tome što neće imati požare ili crne rupe u svojim dušama, već će odrasti okružena svojim ljudima, u svojoj zemlji.

Neću vas lagati da će biti lako. Možda će promjene morati da budu toliko drastične da će predstavljati kraj sistema kakvog ga poznajemo. Možda se to nekome i neće svidjeti, ali na nama je da im pokažemo da je promjena potrebna i moguća. Pa šta će nam osviješćenost koju nam je 21. vijek donio, ako je ne iskoristimo za promjene?

Za ovu zemlju se vrijedi boriti. Za zemlju hitre Morače i neukrotive Tare. Za zemlju gordog Lovćena i legendama okovanog Durmitora. Za zemlju mramorno plavog Jadrana preko čije mirne površine pogled puca sve do horizonta. Možemo otići na kraj svijeta, ali znate kako se kaže u čuvenoj pjesmi Ljuba Ševaljivića: „Niđe nebo nije plavo, kao iznad Crne Gore“. Zato, otkažite mi kartu, jer ja ostajem da ostvarim svoje bolje sjutra u mojoj domovini!

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register