Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 13.03.2022, 21:00h

Piše: Dara MIHALJEVIĆ

Moja rođaka iz Norveške često me kontaktira preko Skype-a i uporno insistira da se odlučim za dalje školovanje van svoje zemlje.

S obzirom da još nemam sedamnaest godina meni to predstavlja puku fikciju, nešto nedostižno i tako daleko. Možda ću kroz koju godinu drugačije razmišljati i imati već izgrađene stavove po ovom pitanju, ali, trenutno moje misli i moj život su čvrsto vezani za porodicu, spokojno odrastanje i bezuslovno korišćenje svih udobnosti koje mi roditeljski dom pruža.

Često sam u prilici da čujem kako se neko dobro snašao odlaskom u novu, nepoznatu sredinu, da je prihvatio način života koji se mnogo razlikuje od onog gdje je odrastao i prihvatio sve njegove mane ali i privilegije koje će mu omogućiti bolji materijalni život.

No, ja pitam sebe a i vas, da li smo zbog materijalnih prihoda spremni da se odreknemo svog duhovnog života i svega onog što naše biće čini srećnim i onim što jesmo.

Pitam se da li bi moj đed ili prađed bili ponosni na mene kad bi sve one njihove livade ostale puste, ognjište ugašeno, a kuća obrasla trnjem, korovom i dračom. Zar nijesu mnogi od njih prolili krv i dali svoje živote za šaku ove zemlje i kamene vrleti na kojima neće moći saditi pšenicu, ali će moći hraniti svoju čast i dostojanstvo?!

Aleksa Šantić je svojom rodoljubivom pjesmom “Ostajte ovdje”, nastalom u vremenu kada su mnogi, odlazeći “trbuhom za kruhom”, napuštali svoje ognjište, slikovito prikazao život u tuđini, upozorio na sve nedostatke i rane koje će se vremenom otvoriti. On govori: “Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije (…) Bacite pogled po kršu i polju, svuda su groblja vaših prađedova.”

No, Šantićeva pjesma nije spriječila veliki broj onih, koji su, tražeći bar neku zaradu za opstanak porodice, sigurnim korakom zakoračili u nepoznato, ne znajući da li će se ikada vratiti. Neke su zaslijepila svijetla velikih gradova, pa povratnu kartu za svoj zavičaj nikada nijesu ni kupili, što im naravno neću i nemam pravo zamjeriti.

Kako sada stvari stoje, rođaka Lidija iz Norveške neće trošiti novac za moju kartu, jer ja sam sigurna da ću u mojoj lijepoj zemlji marljivo učiti i naći posao kako bih sebi, a sjutra i svojoj porodici, mogla omogućiti život dostojan čovjeka!

“Tetka Lidija, otkaži kartu! Ja ostajem!”

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register