Otkažite kartu, ostajem

Objavljeno: 13.03.2022, 15:00h

Piše: Đulija PERIŠIĆ

“Ako mi iskoči neko slobodno vreme, i…malo više keša doći ću sigurno. Ali, ne smem ništa  da ti obećavam”- jednog svijetlog majskog jutra slušam odgovor najbolje drugarice koja studira  u Beogradu u vidu glasovne poruke na moje pitanje da li će prije nego što odem u Ameriku, stići  da dođe do grada u kom smo zajedno odrasle. Da provedemo malo vremena zajedno. Tokom  cijele rečenice njen intenzivan novi naglasak, kao i taj dobro poznati šećer u njenom glasu koji je  zaslađivao najgorče dane mog odrastanja uspijevaju da izrečeno našminkaju, predstave  prihvatljivim. Ali drhtanje i povišenje glasa na poslednoj riječi u poruci odalo je njenu, a  provociralo moju nježnu bol, demonstriralo dirljivu neugasivost ljudskosti i posvijedočilo o  razdvojenosti od nepune 3 godine.

Jasno je da sam pustila samo jednu suzu tog jutra zbog tog mikro-plača u glasovnoj poruci,  prije nego što sam zaplovila u očekivani šablon svog dana koji će između ostalog sadržati  isčekivanje informacija o sledećem koraku u procesu zaposljenja u Americi od strane agencije.  Shvatam jednu stvar osvrnuvši se na prošlost sebe, svojih poznanika i prijatelja- mi smo  generacije koje su dostigle jedan pogled na život u kom vezanošću za domovinu nema mjesta. U  dosta situacija će se reći da tako mora, i da se podrazumjeva. Smatrati to nezamislivim, bolnim i  uznemirujućim- ne poklapa se sa vrijednostima društva u vremenu u kom živimoi u kome,  recimo pravo, gledamo i da ponesemo nešto za sebe, da otkinemo malo mesa života zubima, a  ne samo preživimo. Otići u inostranstvo nikako nije bauk, nije ništa drastično, o još jednom  poznaniku iz naselja koji je otišao poslom ili školovanjem izvještavamo se između sebe zavaljeni  u kauče iznajmljenih stanova ili obalskim, zapuštenim ali dragim kafićima, sa veselošću u glasu.  Sa jedne strane, to je nešto dično i inspirativno – ne plašimo se žustro zaplivati u nepoznatim  vodama, volja, snalažljivost i harizma cronogorske omladine uspijeva na zamljištu  globalizovanog svijeta. Po tolikom broju mladih koji se otisnu sa nešto ušteđevine u inostranstvo  pa tamo čak i ređaju zavidne uspjehe možemo uvidjeti da šta god govorili vicevi o Crnogorcima i  lijenosti, ušuškanost je nešto poslednje što bismo stavili u opis karaktera jedne prosječne mlade  osobe iz naše države.

Ali sa druge strane, koliko je zdrava ta letargija i to naše ponašanje kao da je ovaj svijet samo  jedan podgorički blok, te da nas ništa osim ličnog kukavičluka ne može i ne treba dijeliti od toga  da začas stignemo i postižemo to zbog čega smo došli u inostrano mjeso, kao da se radi o  prodavnici iza ugla u tom bloku, a ne o drugom kontinentu, kulturi, drugoj realnosti? Da li je  nivo razočarenja usled mnogih složenih i perfidnih prepreka koje mlada osoba sreće u ovoj  državi i društvu pobjedila i uspijela da nas napravi toliko brutalnim realistima, da nas majčine  suze na aerodromima čine samo isprovociranim jer zašto oplakivati izbor koji je po računici o  novcu ali i bitnijim stvarima poput ličnih sloboda neizbježan, do te mjere da to nije pitanje izbora?

Da uopšte i preispitam ovu perspektivu da je tako hiper-normalno jednostavno otići kao mlada  osoba iz Crne Gore, da je to potpuno prijatni i prikladni sastavni dio naše sudbe, navelo me je  jedno jednostavno ćaskanje sa sestrom od strica.

“E, imala si onog momka kad smo zadnji put pričale, onoga što je dva puta išao u Ameriku pa  vas je to malo previše razdvajalo?

-”Ah da, baš se dugo nismo ispričale. Nisam sa njim odavno”. odgovaram.

-”Imaš li drugoga sad?”

-”Aha.”

-”I šta ima, kakav je taj, gdje je sad on?”

-”U Americi.”

-”Aah, moja ti” – izusti ona uz empatiju jedne sestre i nefiltriranu, koketnu iskrenost jednog  blizanca u horoskopu. Tako primjetih da dugo nisam ni upoznala nekoga iz svojih generacija

kome odlazak u Ameriku nije bio barem neostvaren plan, a većini je i bliska budućnost ili  sadašnost .

Što se mojih razloga tiče, radije ću pomenuti da, premda sam definitino više orjentisana da  ostanem i gradim svoje preduzetničke, karijerne i umjetničke temelje u Crnoj Gori, i osjećam  nježne leptiriće u grudnom košu dok mislim o tome kako ću svoju vitalnost i talente da trošim  hraneći upravo nju, ta inspiracija prsne kao fino staklo svaki put kada pokušavam da sredim  određenu papirologiju u nekoj javnoj ustanovi. Kuma od šalteruše ući će preko reda, prostorijom  će se širiti duvanski dim a u kafanama isti ne smije, komjuter će da joj zakaže ali kladila bih se da  osoba koja tu donosi odluke ne zna za opciju da postoje freelance programeri koji bi mogli da  dođu da pomognu, toj osobi je bolja opcija da se svađa narod sa zaposlenim na šalteru svakog  dana, ma…ne moram dalje zalaziti u to kojim tokom misli i emocija ja regresiram u još jednu  osobu koja govori:”Šta ima ođe, moram bježat’, jesi lud jadan”, u istom danu koji je počeo time  što sam bila istinski inspirisana nečijim malim, autentičnim biznisom koji je uspio u Crnoj Gori.  Nešto u likovima ljudi koji su pokrenuli biznis na fotografiji u novinarskom članku je bilo  istodobno toliko crnogorsko, ali i svijetsko. Njihova lica bila su krotka i osvježena. Nakon  famoznog iskustva balkanskog šaltera, pogledavši isti članak za par sati ta lica na fotografiji  izgledaće mi strano, naše priče neće imati podudarnost jer ja odlazim- očigledno,  logično…izrevoltirano. A dobro znam da će ovakvo nešto shvatiti samo naše čeljade. Neki  neutralni čitalac bi komotno pomislio da je histerično da ti jedan šalter zanosi tvoju odluku gdje  želiš da živiš kao moćni val koji šamara lađu. Ali samo mi znamo kako takve totalne sitnice  svjedoče o društvenim problemima sa umršenim korijenima jezivih razmjera, kako sijaset malih,  svakodnevnih poraza čine jednu trajnu vibraciju u tijelu željnom dokaza da je postojanje ipak  neštonagrađujuće/isplativo, koja ga hipnotiše da se odriče svoje domovine.

U jezgru tog emotivno natoćanog kulta odlaženja mladih iz države je dakle osjećaj da nema  drugog izbora. One lične potrebe na gornjoj polovini Maslovljeve piramide možda ne traže  zadovoljenje tako alarmantno kao ove osnovnije, ali jednako prave senzaciju ugroženosti u tijelu  ako nisu ispunjene. A osoba koju poznajem, pripadnik je LGBT populacije, ali se pod utiskom  iskustava određenih drugih LGBT osoba ne dopušta da istrpi takav društveni tretman, a neće  sebe osuditi na čitavi život bez partnera kao što to ne bismo ni mi strejt, te odgovor na situaciju  vidi u inostranstvu. Druga osoba ide ponajviše iz finansijskih razloga, jer bez oca u porodici se  teško finansijski okrpiti u istoj toj državi koja nije uspjela da reinforsira plaćanje alimentacije  dotičnom ocu. Nije sve tako crno-bijelo i u pukoj boljoj zaradi, odliv mozgova prožet’ je sirovim  istinama i specifičnim duhovnim zamorom usled najrazličitijih društvenih nedaća. Zbog svih tih  lančanih mikro-trauma mladi finalnu destinaciju vide toliko daleko. U inostranstvu vide zasluženo  opuštanje, boksersku gumicu u ustima protiv nasilne ruke primitivizma, jednom riječju  oslobođenje.

Ali…podjeliću sa vama istinu koja mi se iskristalizovala nakon nekoliko mojih dužih iskustava sa  životom, radom, i funkcionisanjem u inostranstvu. Neka od njih su bila osnažujuća, plodna i lijepa,  dok je jedno bilo detrimentalno i traumatično, ali ostaje isti bistri sastav kada se sentiment svih  tih potentnih emocija slegne na dno suda moje duše- a to je da problemi ne prestaju na granici  Crne Gore. Niti cijelog Balkana. Stoji da ne možemo poreći neke kvalitete života u određenim  inostranim zemljama u odnosu na naš sistem – evo samo jednog vrlo konkretnog primjera iz  mog iskustva-u Americi ti nijedna kompanija ne krade sate tvog života, ili te pravi donatorom  istih protiv tvoje volje putem besramnog laganja i emotivnih ucijena – dakle, prekovremen rad je  plaćen, ne dolaziš u situaciju da si radio 80 sati za platu dogovorenu za 40 sati, kao da si život  našao na ulici i kao da ti je majka za takav život gazila na teritoriju onog svijeta na porodiljskom  stolu. Kad smo već kod porodiljskog stola, eto pade mi i to na pamet, sumnjam da se u bilo kojoj  državi dopušta toliki nivo svireposti na trudničkom odjeljenju. Možda bih se radije porađala i u  nekoj Ugandi, igrajući ruski rulet ako je jedan od osam komaraca koji me tada ujedaju malaričan, nego u crnogorskoj bolnici, nakon brojnih ispovjesti što sam isčitala. Ali da se vratim na originalni  kurs ovog segmenta- jedna porcija ljudske patnje i loših međuljudskih odnosa nisu dio nijedne  kulture niti države, već ljudske vrste. To znači da će te sačekati i na najluksuznijem,  najbezbjednijem, najnaprednijem kutku svijeta. Prokletstvo konstantne mogućnosti da neko  namjeri da te sabotira usled ličnih energetskih hendikepa te ne napušta kada ti napustiš zemlju,  jer malih ljudi ima svugdje. Geografski položaj ti ne garantuje slobodu ekspresije, jer su možda  društveni krugovi kojima pribjegavaš zbog ograničenosti svog naroda, ograničeni za neke druge  stvari koje te čine time što jesi. I najvažnije-iz kože se ne može, tako da dok ne nađeš sistem  nošenja sa nekom svojom ranjivosti ili intimnom traumom/kompleksom, iste nepoželjne situacije  snalaziće te uzduž i poprijeko ove planete. Ovo sve je za mene bilo mučno i turobno shvatiti kao  nekome ko je kao i drugi mladi gajio podsvjesnu grčevitu utopijsku fantaziju o inostranstvu mučno, ali jako važno. Kada sam shvatila da me i nešto o čemu sam od svoje okoline cijeli život  slušala kao o spasu od razočarenja života u rodnoj grudi, može i te kako razočarati jednakim  nivoom bizarnosti određenih stvari, samo na drugom jeziku, mislim da sam odrasla za deceniju,  u roku od par neđelja. Tada se u mojem biću oformila do tad neviđena vrsta zahvalnosti.  Zahvalna sam na svim tim uskustvima, i mogučnostima da dođem do njih, ali najupečatljivija je  zahvalnost koja mi je izmamila najkrupnije, najzdravije suze koje sam ikada do tada isplakala u  avionu u povratku rane jeseni 2019-te godine, ugledavši crnogorsko tlo i zaključivši da ga tako  krševitog, nekad previše usijanog, nesređenih puteva, napornih vjetrova, ipak uvijek imam, da mu  se vratim. Klišee nikako ne volim, ali sa razlogom su to ideje koje su obišle svijet i izdržale test  vremena, te je onaj koji se za mene obistinio je:”Shvatiš šta imaš tek kad ga izgubiš”. Ovdje se  radilo o privremenom gubitku, kojeg da nije bilo možda nikad ne bih promjenila perspektivu,  ostala bih u onom kivnom i nelojalnom stavu prema svojoj zemlji i načinu života kojim mi mladi,  iz najbolje namjere i nevinih potreba pravo budi rečeno, zaražavamo jedni druge ovdje. Potpuna  bezbjednost i blagostanje je poriv ljudskoj vrsti prirodan, ali kada nam nešto otvori oči ka tome  da takvo nešto nikada nećemo dostići dobijamo novi nalet mirisnih vijetrova stamenosti i strasti  To su vjetrovi u naša leđa da sa onim što već imamo, što je naše i što nam je dalo ono što je  moglo iako to za nas nekada nije bilo dovoljno(oplačimo to ali ustanimo sa poda dok svane)  oporavimo odnos i u svom unutrašnjem svijetu raskrčimo do ljekovitog izvora ljubavi za svoje  ognjište.

Takva je moja priča iz sadašnje tačke gledišta. Idem u Ameriku za par mjeseci da i sa tom  zemljom utemeljim jedan zreo odnos i doživim transformacije koje odlučujuća i kreirajuća sila  namjenjuje za mene, ali da se nakon konkretno odreženog perioda vratim. Ali život nam, (polako se navikavam na to da se podsjetim prije nego što se zanesem previše odbacivanjem ali i  stavljanjem nečega na pedijastal ) uvijek sprema nove mistične struje sudbine, koje će uticati na  naše odluke. Sada to ne mogu da zamislim, ali možda poželim da u povratku kažem “Otkažite  kartu, ostajem”, jer u sebi nosim spremnost i na najburnije promjene, ma na borbu za sirovi život,  i na tome mogu zahvaliti svom genu, svom korijenu, svom nesavršenom roditelju, svom  najduhovitijem ljubavniku, svojoj Crnoj Gori.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register