Medijsko opismenjavanje

Objavljeno: 05.03.2022, 13:50h

Istina postoji sama po sebi, ne ovisi o emocijama niti o viđenju ili zlouporabi strana upletenih u konflikt

(poduka profesoru medija i komunikacija)

Piše: Ladislav BABIĆ

Eh, što ti je prijateljstvo, posebno ono internetsko u koje – doduše – nikada ni nisam vjerovao u iskonskom smislu značenja riječi prijatelj. Poznata uzrečica „danas jesmo, sutra nismo“, kao da je dušu dala za shvaćanje takozvanog prijateljstva na mreži, krhkijeg i od najtananijeg kineskog porculana. No, prije no nastavim, trebali biste pročitati moju javnu, fejsbušku prepisku s nekim za koga sam vjerovao da ipak demantira moje sumnje; ta kako i ne bih, kad smo jedan drugoga nazivali „stari moj“, mada smo se tek jednom sreli u životu.

Tako, jeste li gotovi? Onda nastavimo. Rusko-ukrajinski rat izgleda ima mnogo širi krug žrtava od njegovih neposrednih učesnika. Ne tako krvavih, ali ipak s tragovima u ljudskoj duši, posebno kad veliki “demokrati” reagiraju na razmjenu mišljenja govoreći kako su “odabrali stranu”, pa potom prekidaju svaku razmjenu mišljenja blokiranjem sugovornika i raskidanjem prijateljstva. Doduše, tek onog rijetko vrijednoga – internetskog. Na moj komentar njegova posta s kojim se ne slažem (a sadržaj ste pročitali s gornjeg linka, zar ne?), prijatelj – koristit ću tu riječ nadalje u njenoj beznačajnoj konotaciji – reagira, ne pozivajući se na istinu, već apriornom zabranom proturječivanja mu:

“Ti profesoru medija i komunikacija. osobi koja je u novinarstvu 43 godine držiš predavanje o medijima!”,

ne pozivajući se na činjenice, već na svoj autoritet koji mu navodno pružaju sve moguće titule. Titule nikome ne pružaju zaštitu pred istinom. Evo, primjerice, njegove tvrdnje:

“Ne znam kako i zašto ti, stari moj, dovodiš u pitanje pisanje Index-a, ali ja nikada ne dovodim u pitanje pisanje Index-a:…”

i dokaza mojem odgovoru, da se nikome ne treba apriori vjerovati. Indeks.hr, naime, objavljuje tekst naslova „Masakr na Zmijskom otoku, pod opsadom niz gradova. U Kijevu se čuju eksplozije“. Jasan demantij masakra na takozvanom Zmijskom otoku, pojavljuje se već par dana kasnije, u članku s jednog drugog portala, naslovljen „Ukrajina potvrdila da je vrlo vjerojatno da su branitelji sa Zmijskog otoka ipak živi“, što se zaista potvrdilo kao točno! Dakle, apriorno vjerovanje profesora medija i komunikacija pokazuje se kao pogrešno, i direktno ga kvalificira više kao vjernika negoli stručnjaka. Ima toga koliko vam srce želi (recimo, 1, 2, 3, 4, itd), što svjedoči da u sukobu dviju strana, bez obzira koja je agresorska a koja spada u žrtvu, ne treba pretjerano vjerovati ni jednoj. To bi jedan „profesor medija i komunikacija“, koji podučava korisnike društvenih mreža pod parolom „medijsko opismenjavanje“, trebao znati. Moguće se ja, kao laik u tom području, ipak varam? Ili se naprosto emocionalno slomio, zaboravivši vrijednost objektivnih prosudbi, nakon ranjavanja u bosanskohercegovačkom ratu? Jao si ga svijetu od demokrata koji bi poduzeli sva sredstva da zaustave rusku agresiju (ali nisu apelirali na primjenu svih sredstava u zaustavljanju američkih agresija), pa i izložili svijet nuklearnom holokaustu. Čak i SAD, nasuprot svojih vazala, tvrde kako „Rusi nisu ciljali reaktore u nuklearnoj elektrani“, da se radilo o razmjeni vatre lakim oružjem, dok stručnjaci IAEA (Međunarodne agencije za atomsku energiju) demantiraju neimenovane ukrajinske funkcionere o porastu nivoa radijacije, da sad ne analiziram budalaštine o mogućoj eksploziji nuklearke (nuklearne elektrane ne mogu eksplodirati!), „za dlaku izbjegnutoj katastrofi“ deset puta većoj od černobilske, koje se plasiraju narodu, šireći paniku među neobrazovanim pukom. Nije dovoljno samo raspredati o medijima, treba ponešto znati i o temama o kojima se piše, dok se vijesti ne prenose bez prethodne provjere njihove autentičnosti.

Slika jasno pokazuje položaj kamere koja je snimala napad na nuklearku, kao i zgrade koje su bile pod paljbom (dolje lijevo), dok reaktori (sasvim gore) nisu bili napadani. Jasno je da nuklearna postrojenja bilo koje vrste ne bi trebala biti napadana, no ovdje je riječ o bezrazložnoj panici i manipulacijama na koje nasjeda i medijski „stručnjak“.

Žao mi je što rečeni “PhD (Prof.Dr.) in media and communications & Dr. Honoris Causa and in the Status of Distinguish self-sustained artist”, dodajući tome često i počasni doktorat „Dr. Honoris Causa“ nekog paragvajskog sveučilišta – kako se voli potpisivati – nije u stanju priznati da je u krivu, već se poziva na titule koje nikome – pa ni njemu – ne garantiraju bezgriješnost. Primjerice piše:

“A sto se tiče Indije, ja sam gost ovdje i poštujem odluke njihove Vlade, iako se ne slažem sa tim…”

Možda bi poštovao i odluke ruske ili bilo koje druge vlade, da je njihov gost – potiho (a ne javno) se ne slažući s njima. Pri tome postupa upravo onako kako tvrdim u svojim tekstovima: “istina”, nažalost, ovisi o tome jesi li domaćin ili si u gostima! Dali si žrtva ili agresor! Kaže nadalje:

“Lijepo sam te zamolio. Hvala ti na dosadašnjoj saradnji. Ja sam odabrao stranu…”

Kako nisam začkomio pred neupitnim (jelte) autoritetom, on je “demokratski” prekinuo raspravu sa mnom, blokiravši je i brišući me sa spiska internetskih prijatelja. Pa, jesam li ja njega ikuda smještao, ili on posredno svrstava mene? Pritom ne uočava da se ponašava upravo kao i Rusija. Daje upozorenja, a kad vidi da ih se ne sluša, pristupa agresiji – prekidu suradnje – jer, što je to drugo negoli agresivno ponašanje! Naprosto, toliko je prepun sebe da ne dopušta raspravu u kojoj ne bi bio u pravu, misleći da blokiranjem sugovornika bilo što dokazuje, sem vlastitog karaktera. Piše još:

“…živiš u iluzijama da postoji treća strana. Nažalost, tek na “anamo onoj strani” kada se pridužimo energiji vaseljene…”,

miješajući u raspravi i vlastitoj nesposobnosti da uoči istinu, “energiju vasione”! Stari moj, pa to je za “krepati” od srama, za nekoga tko se naziva naučnikom!

Eto, odriče se mnogogodišnje suradnje s autorom na svojim portalima, prvom prilikom kad je ovaj izrazio neslaganje s njegovim stavom. Zaista, prototip iskonskog “demokrate”! Stari moj, ti si skrenuo s puta kritičnosti i skepse koje moraju krasiti svakog naučnika, na puteve emocija i domoljublja kojima u znanosti nema mjesta. No, on ima ofucanu ispriku za prekide kojih je bilo podosta – što oni s kojima je prekidao mogu i posvjedočiti: „Istina ne boli. Ona liječi!“. Samo što, izgleda. on biva otporan na vlastiti lijek. Jer:

Istina

 („Istina je bog“, Gandhi)

 Ono što jeste onakvo kakvo jeste,

i nikakvo drugčije ne može biti.

Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste

vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.

Da mu prevedem, kako bi shvatio: istina postoji sama po sebi, ne ovisi o emocijama niti o viđenju ili zlouporabi strana upletenih u konflikt. Treća strana svakao postoji, barem bi trebala postojati za znanstvenika. To je, bez obzira na njegovo emocionalno opredjeljenje – strana istine. Mogu i lično posvjedočiti zloupotrebu medija, za vrijeme rata u Hrvatskoj, 1991. godine. Tada sam, vodeći se svojim nazorom da ne učestvujem u ratovima koji su začele budale, a mene žele silom (mobilizacijom!) involvirati, boravio u jednom gradiću pokraj Varaždina. Radio Varaždin dizao je tenzije, izvještavajući o strahovitom granatiranju grada, kako je autobusni kolodvor totalno razoren i drugim “poticajnim domoljubnim vijestima”, kojima je jedini cilj bio širiti mržnju među stanovništvom. Da ne govorim kako su, navodno, sa svih prozora vrebali srpski snajperisti i slične bedastoće. Kad se garnizon JNA predao i napustio grad, vratih se kući autobusom, kadli – vidi vraga – autobusni kolodvor cijel cjelcat, bez i jedne jedine ogrebotine! Nisu stvari tako jednostavne kako se nastoje prikazati neukom narodu, a na što pada i „profesor medija i komunikacija“. Uostalom, ja sam jedan od vrlo rijetkih autora koji daje u svojim tekstovima (prenošenima na mnogim portalima širom štokavskog područja bivše države) linkove praktički na svaku tvrdnju, te se ona može lako provjeriti. I sad, „profesor medija i komunikacija“, sam se ne držeći svojih postavki, licemjerno drži prodike tipa:

„…I još jedna činjenica za tebe, koju nisam želio navoditi. Problem prostora bivše Jugoslavije je što svi misle da znaju sve o svemu… No, upravo zbog ljudi kao ti, i ja sam otisao sa prostora ex-Yu u ‘bijeli svijet’…“

A ja pomislio da nisi otišao rad „ljudi kao ja“, s kojim si se više od desetljeća slagao, već zato što si dobio otkaz na profesuru u Travniku i na jednom poljskom sveučilištu, a sad uveliko najavljuješ po društvenim mrežama da se iz jednogodišnje profesure u Indiji, opet vraćaš među „ljude kao ja“. Nije htio navoditi, a eto – navodi, mada to nikakve veze nema sa našim neslaganjem! Zaboga, bolan, pa što si onda godinama objavljivao moje tekstove na tu temu, sve ih obasipajući hvalospjevima? Da makar aposteriori znaš o ratovima koliko ja – pa stoga i odbijam učestvovanje u njima – ne bih ništa rekao. Mniješ li da te ranjavanje u njima, kao učesnika, i hrpa akademskih stupnjeva i titula apriori kvalificira za donošenje apsolutnih sudova (upravo meni pripisujući to!), grdno se varaš, stari moj. Sjeti se samo slave i akademskih stupnjeva – nezasluženih, dakako – koji nadilazi tvoje. Primjerice Tuđmana, Ćosića, Čovića,…, pa te to možda malo ohladi.

Najljepše od svega je, što ja nikada nigdje nisam demantirao da je Rusija agresor a Ukrajina žrtva, uvijek sam izražavao potrebu za što prijašnjije prekidanje rata, izražavao sućut za žrtve, dao i sasvim skromni novčani doprinos – u skladu s svojim skromnim prilikama – za zbrinjavanje izbjeglica, ali me to nije (i neće) sprečavalo da sagledam djelovanja i reakcije, kao i uzroke te posljedice rata. Mediji služe, da podsjetim medijskog „stručnjaka“, za promicanje istine (sem onih zabavnih, dakako). Uostalom, već za vrijeme objave svog poslijednjeg teksta u njegovom magazinu, mogao sam naslutiti pukotinu među nama. Naime, u PDF fajlu baš niti jedan link nije radio (bijahu naznačeni, ali nisu radili, dok u prethodnih stotine objavljenih tekstova nikada nije bilo problema.), što mi je potvrdilo više osoba koje su ga skidale, iako je on tvrdio suprotno. Na višestruka upozorenja preko mejlova, ostajao je pri svojemu, pa potom prestao odgovarati na njih. Moje tekstove na Facebooku i Twitteru najavljivao je kao „još jedan briljantni feljton našeg suradnika iz Hrvatske“; sada je to bio tek „suhi“ link, jer sam prekonoć izgubio svoju „briljantnost“. Jasno da ne smatram svoje tekstove draguljima pisane riječi, ali uravnoteženima i dokumentiranima, svakako. U prilično arogantnoj egocentričnosti i samoreklamerstvu (što lako uvidi svaki posjetitelj njegova portala – no, svakako ga ima pravo uređivati po nahođenju – i društvenih mreža), ne dozvoljava da se mišljenja njegovih suradnika ponekad mogu razlikovati od njegova. Mnogi portali naprosto ispod teksta stave napomenu kako je on isključivo stav autora, ali ne i redakcije, i riješena stvar – barem nešto pozitivno u pseudodemokratskom ozračju u kojem živimo. Jednom me prilikom zamolio da pročitam neku knjigu s tezama sa kojima se nije slagao, jer on kao nema vremena. Mada me tema nije zanimala, izašao sam mu u susret, tim prije što se ni sam nisam slagao s njenim autorima. Jako se pohvalno izrazio o mojem prikazu („fenomenalno je…“, a dakako da je bio „briljantan“), objavio ga je i tu je stao, ne htijući izlagati svoju stražnjicu u polemici s njima.

Hvala i tebi, bivši „prijatelju“, što si mi ustupio prostor na svojim portalima, i ne mislim da sam ti (kao ni ti meni) išta dužan. Uostalom, stotine članaka pisao sam sasvim besplatno (vidjeti, str. 97). Zahvaljujem ti i na telefonskom zanimanju za mene u časovima kada sam ležao u bolnici, teško bolestan, pokazujući da ipak u sebi imaš ljudskosti. Ali, znaš, pravo prijateljstvo je ono koje se održava i kad se mišljenja razlikuju, stari moj. Eto, tvoja reakcija je samo još jedna potvrda mog stava, da termin “prijatelj” na društvenim mrežama ne znači baš ništa. Obična floskula, falš mem koji se uvlači u mozgove sudionika na mreži, zamjenjujući u njima pojam pravog i iskrenog prijateljstva. Stoga sam ti vrlo zahvalan da si se sam otkačio sa liste mojih internetskih prijatelja, jer licemjerje je jedna od stvari koju najmanje trpim. Čovjek uči dok je živ, kažu mudri ljudi.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register