Đoković jači od genocida

Objavljeno: 14.01.2022, 07:42h

Kolika je mobilizacijska moć sporta bilo je jasno u noći suđenja Đokoviću – ni za jedno suđenje nekom počinitelju genocida kojemu je sudio Haag u regiji nije vladao takav medijski interes

Piše: Tihomir Ponoš

Proteklih je dana napisana biblioteka o Novaku Đokoviću. Solidna biblioteka o možda i najboljem tenisaču uopće napisana je i prije njegovog dolaska u Australiju, a sada je ta biblioteka znatno proširena. Razlog zbog kojeg je Đoković bio svjetska tema broj jedan znan je svima, pa nećemo mnogo o tome. Tek da, ukratko, rekapituliramo. Doputovao je u Australiju ne bi li nastupio na Australian Openu kojega namjerava osvojiti po deseti put, a osvoji li turnir bit će mu to 21. pobjeda na Grand Slam turnirima čime bi se odvojio od Rogera Federera i Rafaela Nadala. Nećemo o tome da mu je poništena viza, pa je danima držan u hotelu u kojem australske vlasti drže imigrante koje ne puštaju u zemlju, a uvjeti u tom hotelu nisu bili problematični dok u njega nije smješten Đoković. Nećemo ni o odluci Federalnog suda koji je odluku granične policije preinačio i zaključio da je Đoković imao sve potrebno za ulazak u zemlju. Nećemo ni o tome je li akcija motivirana skorašnjim australskim parlamentarnim izborima, lošim rejtingom premijera Scotta Morrisona, činjenicom da je njegova vlada izvrgnula Australce dugotrajnom, veoma strogom protupandemijskom režimu, pa je na necijepljenom Đokoviću htjela demonstrirati strogost i pravednost. Pa nećemo ni o tome da je Đoković cijelu prošlu godinu javnost “zabavljao” time je li cijepljen ili nije, je li antivakser ili što je, hoće li ići u njemu toliko važnu Australiju ili neće. Preskočit ćemo i rasprave o tome da je 16. prosinca utvrđeno da je pozitivan na koronu, ili možda ipak nije, pa se sljedećega dana družio s djecom, a preskočit ćemo i to je li 14 dana uoči dolaska u Australiju putovao iz Srbije u inozemstvo (konkretno Španjolsku) ili nije, tko je zbog toga što jest putovao pogrešno ispunio formular, je li prvi tenisač svijeta lažljivac, manipulator, neodgovoran čovjek koji se inficiran druži s djecom i novinarima ili tek smušena šeprtlja čiji tim funkcionira na standardnoj razini regije iz koje dolazi.

Posvetit ćemo se nekim pojavama koje je cijeli slučaj izazvao, a koje zorno demonstriraju koliko je danas malo potrebno za histeriju, kako se lako potežu teške riječi i neutemeljene i promašene usporedbe, a što bi bilo nemoguće ostvariti s takvim odjekom bez suvremenih medija i komunikacija. I nećemo o tome da se ponešto o tome može vidjeti u filmu “Ne gledaj gore”/”Don’t look up” koji su nacionalno popularnim učinili premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Slučaj Đoković je pokazao koliko je malo potrebno da se pobudi nacionalno i raspiri nacionalističko. Vidljivo je to iz onoga što je izrečeno i napisano, što pred mikrofonima, što iz udobne sigurnosti društvenih mreža i komentara na portalima. Apsolutni prvak je, u skladu s prezimenom, Srđan Đoković, Novakov otac. Njegovom sinu jedva da je i zapriječen ulazak u Australiju, a on ga je usporedio s Isusom. Činjenica da se sve to događalo na Badnjak bila je blagotvorna za njegovu usporedbu. Novak, kako sada (srijeda, 12. siječnja) stvari stoje, nije raspet. Dogodilo se upravo suprotno. Umjesto završno-fatalnog Longinovog uboda kopljem Novaku Đokoviću isporučena je blagotvorna sudska odluka. Srđan Đoković svojim je izjavama omogućio svom sinu da postane simbolički lider antivakserskog dijela planete. Zaključio je da je njegov sin, zato što ga ne puštaju u Australiju, a on ima uredne sve papire, vođa slobodnog svijeta. I nije riječ samo o cijepljenju, nego o nečemu mnogo širem i zamašnijem jer “od ovog trenutka, moj sin Novak je postao simbol i vođa slobodnog svijeta, svijeta siromašnih i potlačenih zemalja i naroda”.

Interesantno je primijetiti da u slobodan svijet Srđan Đoković nije ubrojio Europu i Sjevernu Ameriku, očekivano ne i Australiju, ali jest Rusiju i Kinu. Osim toga, glasovitog se tenisača odmah nastojalo poistovjetiti sa svekolikim srpstvom i globalno-historijskim nepravdama koje se srpstvu i Srbima čine. I u tome je stjegonoša Srđan Đoković jer “Australija gazi Novaka, a samim tim gazi Srbiju i srpski narod koji nikad nikoga nije napao”. To da se čovjek koji živi od izvanredno uspješnog prebacivanja loptice preko mreže poistovjećuje s jednom državom i jednim narodom je porazno za onoga koji prebacuje lopticu, onoga koji tako radosno bulazni, a za državu i naciju naprosto ponižavajuće. Prelazak u množinu zbog onoga što se događa pojedincu uspješno je obavila i Novakaova majka Dijana Đoković koja je zbog svega što se događa njenom sinu, uključujući i neluksuzan smještaj u kojem je boravio poručila “jesmo li mi životinje? Što smo mi? Pa mi smo ljudi”. U znak podrške Novaku organizirani su prosvjedi pred Narodnom skupštinom u Beogradu koja sa svime nema veze. Zašto nisu organizirani pred ambasadom Australije?

Histerične usporedbe sa sportskim velikanima iz prošlosti zabilježene su netom nakon što je Đokoviću poništena ulazna viza. Nije prošlo mnogo, a počelo ga se uspoređivati s Muhammadom Alijem. Dakle, čovjeka kojem (privremeno) nije dopušten ulazak u jednu državu, uspoređivalo se s čovjekom kojem je zabranjeno da se bavi svojim sportom i to zbog njegovog građanskog neposluha. Odbio je da ga unovače u vojsku, što zbog vjerskih razloga, što zbog etičkih razloga, a svakako zbog protivljenju Vijetnamskom ratu, nakon čega mu je oduzeta boksačka licenca, naslov profesionalnog prvaka svijeta u teškoj kategoriji, a zbog toga Ali od proljeća 1967. do listopada 1970. godine, u dobi kada je fizički bio na vrhuncu, nije mogao boksati. Uspoređivan je i s Jessejem Owensom što je još veća besmislica. Potka je jasna –nacistički režim kinji nekoga zbog njegove rasne ili nacionalne pripadnosti. Jedino što se, nasuprot uvriježenom mitu, Hitler nikada nije odbio rukovati s Owensom. Prvoga dana atletskih natjecanja na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine bacačica koplja Tilly Fleischer osvojila je zlatnu medalju, prvu za njemačku atletiku uopće. Hitler je bio na stadionu i sretan i zadovoljan ju je primio u svojoj loži. Upozoren je da je prekršio olimpijski protokol i da mora primati sve ili nikoga. Nije primio više nikoga, pa ni Giselu Mauermayer, Njemicu koja je pobijedila u bacanju diska. Hitlerova je biografija opterećena zločinima toliko da mu nije bilo teško pripisati još nešto što nije učinio. Sam Owens je sve demantirao 1976. godine, bezuspješno. A kolika je mobilizacijska moć sporta, koji je počesto nastavak politike drugim sredstvima, bilo je jasno u noći suđenja Đokoviću – ni za jedno suđenje nekom počinitelju genocida kojemu je sudio Haag u regiji nije vladao takav medijski interes.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register