Pomirenje iziskuje priznanje činjenica o svim zločinima

Objavljeno: 29.12.2021, 08:23h

Mada inicijativa za REKOM, regionalnu komisiju koja bi stvorila zajednički zapis o žrtvama i počinjenim zločinima, nije naišla na razumijevanje vlada, svi povezani u REKOM mrežu pomirenja nastavljaju raditi na izradi poimeničnog popis žrtava ratova nastalih raspadom SFR Jugoslavije i na dijalogu o priznanju patnje.

Piše: Vesna Teršelič

U vrijeme kada predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović daje izjave kojima relativizira genocid u Srebrenici i dodatno viktimizira njegove žrtve, ali i građane cijele regije, nedavno u Beogradu održani Forum REKOM mreže pomirenja pod naslovom ”Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti?” počeo je pogledom na bolje dane.

Tada su na mjestima stradanja u Vukovaru i u Paulin Dvoru ubijene i nestale skupa komemorirali predsjednik RH Ivo Josipović i predsjednik RS Boris Tadić. Te jeseni 2010. godine činilo nam se da je priznanje patnje žrtava s različitih strana ratova, a možda i pomirenje nadohvat.

Danas svjedočimo potiskivanju nelagode, prešućivanju krimena koji su počinili ”naši dečki” i glorifikaciji zločinaca, širom post-jugoslavenskih zemalja.

Dok se u Hrvatskoj vrlo vidljivo obilježila trideseta godišnjica zločina na Ovčari, u medijima gotovo nije spomenut zločin koji su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi nad 19 civila u Paulin Dvoru. Ubojstvo devet žena i devet muškaraca srpske nacionalnosti te jednog civila madžarske nacionalnosti komemorira se samo među najbližima.

U studiji slučaja jedna od sudionica Foruma Veselinka Kastratović istakla je: ”Ostalo je neistraženo tko je i zašto prikrio tijela u vojnom skladištu Lug, tko je sudjelovao u donošenju odluke o premještanju tijela na lokaciju sekundarnih grobnica u preko 500 kilometara udaljenu Rizvanušu te zašto se taj zločin prikrivao?”

Slično prolaze žrtve iz manjinskih skupina u drugim post-jugoslavenskim zemljama. Ako ih vladajući komemoriraju, izbjegavaju spomenuti tko su bili počinitelji i ne bave se političkim kontekstom u kom su zločini počinjeni.

Govoreći o studenom u Sarajevu postavljenoj spomen-ploči za ubijene na Kazanima, Edvin Kanka Ćudić naglasio je da nisu navedeni počinitelji zločina iz redova Armije RBiH: ”Kao da su poginuli u prometnoj nesreći”.

Ivana Bodrožić spisateljica koja je do rata živjela u Vukovaru, a nakon nestanka oca i progonstva odrastala u Zagorju, na Forumu je rekla da su stradali razočarani jer velike političke geste nisu pratili konkretni koraci: ”Ljudi su se umorili. I dalje nismo otkrili sudbine svih nestalih s Ovčare… Ubiti i zakopati 70 ljudi ne može jedan čovjek, o tome netko ovdje zna, a vjerujem i u Hrvatskoj.”

Zaključila je: ”Mi smo u dugotrajnom limbu, rat je ostavio tektonski poremećaj u našim životima, trauma koju smo kolektivno doživjeli jako utječe na to koga biramo na izborima, koji diskurs nas privlači. Zapeli smo u limbu, iz kojeg nema drugog izlaza, nego da prestanemo birati ljude koji parazitiraju na temi ratne traume.”

Njene riječi u Beogradu kao i književnost Ivane Bodrožić ne dopuštaju uljuljkivanje u zonu fantazija o zaboravu i mogućnosti ignoriranja traume. Svojom poezijom, romanima i kazališnom predstavom prema knjizi ”Hotel Zagorje” uvijek nam iznova približava realnost zločina i otvara vrata prema dijalogu.

Put promišljanja kako u lokalne programe razvoja utkati suočavanje s prošlošću otvara i film ”Košnica” kosovske redateljice Blerte Basholli o borbi žena koje same pokreću proizvodnju ajvara, ne prestajući tražiti svoje nestale supruge.

Film je prvi (možda i jedini) put prikazan u Beogradu upravo na Forumu. Zbog neriješenih političkih pitanja vezanih uz status Kosova u Srbiji će ga vjerojatno vidjeti tek vrlo mali broj gledatelja i gledateljica.

Također će se film redateljice Jasmile Žbanić ”Quo Vadis Aida”, nedavno ovjenčan Europskom filmskom nagradom, s temom genocida u Srebrenici kroz prizmu sudbine prevoditeljice i njene porodice, u Srbiji izgleda prikazati samo u mjestima gdje su Bošnjaci u većini.

No usprkos preprekama, Marica Šeatović, čiji je suprug skupa sa susjedima ubijen u Novskoj samo zato što je bio Srbin, nastavit će voditi Udruženje ”Protiv zaborava” tražeći načina da sudjelovanjem na komemoracijama na mjestima stradanja Hrvata, pošalje poruku da pomirenje iziskuje priznanje činjenica o svim zločinima.

Marinko Đurić čiji je otac stradao u selu Istok na Kosovu nastavit će poticati dijalog među Albancima i Srbima, javno pozivajući na zajedničke napore za pronalaženje posmrtnih ostataka svih nestalih.

Ohrabruje i rad Freda Matića u Europskom parlamentu koji u svojoj garaži čuva spomen-ploču na stradale i zatočene u logoru Stajićevo u Srbiji, u nadi da će je jednog dana uspjeti postaviti uz podršku vlasti.

Mada inicijativa za REKOM, regionalnu komisiju koja bi stvorila zajednički zapis o žrtvama i počinjenim zločinima, nije naišla na razumijevanje vlada, svi povezani u REKOM mrežu pomirenja nastavljaju raditi na izradi poimeničnog popis žrtava ratova nastalih raspadom SFR Jugoslavije i na dijalogu o priznanju patnje.

Mada ne mogu sami odlučiti hoće li razvojni planovi u njihovim mjestima i zemljama uključiti dijalog o suočavanju s prošlošću i izgradnji povjerenja, nastavit će svoj rad u nadi da će ubuduće imati više odjeka.

Ohrabreni zanimanjem medija i javnom reakcijom nakon nedavnog omalovažavanja stradanja Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca od strane predsjednika RH, u predstojećoj godini pripremaju više lokalnih i međunarodnih inicijativa za priznanje patnje svih žrtava.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register