Hrvati su dali najviše dobrovoljaca u borbi protiv fašizma u Španjolskoj

Objavljeno: 28.12.2021, 07:33h

Prema nepotpunim podacima najveći broj Španjolskih dragovoljaca se izjašnjavao kao Hrvati, njih 48 posto, zatim Slovenaca je bilo 23 posto, Srba 18 posto, Crnogoraca 3.2 posto i Makedonaca 1.5 posto. Na spiskovima boraca se nalaze i njemačka i židovska imena. Jednako nepotpuni podaci kažu da su po političkoj pripadnosti bili komunisti 561, socijaldemokrate 10 posto, članovi Hrvatske seljačke stranke 8 posto, anarhisti 4 posto, a van stranaka gotovo trećina ukupnog broja 457.

Piše: Ivica Buljan

„U svibnju 1939. povukli smo se u Francusku, i kako nas Jugoslavija nije htjela natrag, smjestili su nas u logor, na goli pijesak u pustoši. Tu je nas četrdeset tisuća bilo bez vode, sanitarnih čvorova… Po naputku Partije odbili smo premještaj u Alžir i tako smo stigli u Njemačku u radni logor, nas četrdesetak, jer ostali nisu htjeli“, kazivao je svojevremeno u jednom intervju Slobodnoj Dalmaciji general i narodni heroj Maksimilijan Maks Baće o svom povratku iz Španjolskog građanskog rata te dodao kako je Tito po njih poslao nekog Floresa (pseudonim Vjećeslava Cvetka op.a),  a oni su iz logora jedne subote u kolovozu 1941. godine “isparili”.

Kako navodi Baće, pješice su krenuli prema Hrvatskoj, a on je prvo došao bratu u Zagreb.

„Ali nisam kod njega mogao ostati, jer je u stanu jedna soba uvijek čekala Tita, a nikad se nije znalo kad bi mogao doći. Tako sam određen za splitsko područje. Upućen sam u Split, a odatle u Bajagić gdje su me čekala četiri naoružana čovjeka, i rekli mi: ‘Stvaraj partizane’! Polako, vrlo polako. Dolazili su ljudi u manjim skupinama, sjećam se da je tako jednog dana sa Sinjanima došao i Miko Tripalo. Ipak, broj se povećao, a na naše područje je stigao iz Splita i Pokrajinski komitet Dalmacije s Vickom Krstulovićem na čelu. Stvorili smo jake snage, Vicko je bio komandant, Jordan Kukoč komesar, a ja načelnik IV. operativne zone“, navodi Baće, a ostalo je povijest.

Baće je bio samo jedan od mnogobrojnih pripadnika internacionalnih brigade koje su bile sastavljene od dragovoljaca iz 54 države, među kojima i oko 1500 njih iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Sukob i Španjolski građanski rat započeo je nakon pokušaja vojske da u srpnju 1936. napravi državni udar protiv republikanske vlade Narodne fronte i trajao do konca travnja 1939, kada je general  Franco, na čelu nacionalističko-fašističkih snaga, osvojio Madrid.

Ratu je prethodila teška socijalna i politička kriza. Nakon što su ujedinjene republikanske snage premoćno pobijedile na izborima 1931. i formirale koalicijsku vlast s predsjednikom republike centristom Nicetom Zamorom i predsjednikom vlade ljevičarem Manuelom Azañom  te provele odlučne socijalne reforme, posebno agrarnu, kojom je oduzeta zemlja veleposjednicima i dana seljacima, desnica, sastavljena od veleposjedničkih i konzervativnih krugova, uz potporu Crkve, uspjela je ponovno ojačati i osvojiti vlast. Tako se stvorilo krajnje nestabilno stanje praćeno represijom nad radništvom u Asturiji i ukidanjem autonomije u Kataloniji, a uhićen je i sam Manuel Azana, što je dodatno razbuktalo sukob.

Na izborima 1936. opet je premoćno pobijedila Narodna fronta, koja je formirala i vladu, ali je vojna hunta uspjela uspostaviti vlast u tada španjolskom Maroku i u Sevilli okupiti takozvane tradicionaliste te falangiste (fašiste) i postupno, uz neposrednu oružanu pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke, čiji su zrakoplovi sustavno bombardirali gradove, ovladati znatnim dijelom Španjolske.

Smatra se da je u ratu poginulo oko 500 000 ljudi. Obiteljsko naslijeđe sudjelovanja na raznim zaraćenim stranama ostalo je razdjelnicom španjolskoga političkog života sve do pada frankizma, a sjećanja na pojedine heroje poput Dolores Ibárruri poznata pod nadimkom “La Pasionaria” i njenog internacionalno općeprihvaćenog „No passaran“ postali su simboli borbe za slobodu protiv nacista i fašista uoči početka II. svjetskog rata. Borba za slobodu u Španjolskoj ostala je trajno zabilježena u mnogim umjetničkim djelima poput Picassove Guernice, Lorcinih pjesama,  Hemingwayovog romana „Kome zvona zvone“, te Kataloniji u počast Georgea Orwella.

Svu tragiku sukoba na svojoj koži osjetili su i brojni dragovoljci, koji su nakon travnja 1939. uglavnom bili prepušteni sami sebi i većina završila u logorima u Francuskoj, gdje će boraviti idućih mjeseci.

No ratni vihor zahvatio je cijelu Europu i brojni španjolski borci kasnog ljeta i rane jeseni 1941. bježali su iz logora po Francuskoj i Njemačkoj i priključivali se partizanskoj borbi protiv fašista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Španjolski borci bili su sve redom kasnije Titovi generali: Peko Dapčević, Ivan Gošnjak, Koča Popović. Petar Drapšin, Kosta Nađ…,  zapovjednici prvo brigada, pa divizija, korpusa i naposljetku armija.

Već spomenuti Vjećeslav Cvetko Flores jedna je od središnjih figura uspješnog prebacivanja španjolskih boraca iz Francuske i Njemačke. Zahvaljujući njegovoj umješnosti iz tvornice aluminija u Njemačkoj, u mjestu Desauu, u dizanje i pripremanje ustanka u balkanskim brdima protiv tih istih Nijemaca krenuli su i drugi „španjolci“, kasnije proslavljeni ratnici Ivan Hariš. Otmar Kreačić, Dušan Kveder, Veljko Kovačević… Kanal prebacivanja išao je preko Lajpciga na Graz, Maribor i Dobovu do Zagreba. Cvetko je dragovoljce pratio od Lajpciga, a bilo je dogovoreno da se grupe razbiju u manje, po dvojica, trojica, zbog lakšeg prelaska granice, jer Nijemci su uspostavili jake straže na bivšoj austrijsko-jugoslavenskoj granici. Tijekom ljeta i jeseni 1941. svi su smještani u Zagreb i slani dalje, a taj kanal radio je sve do sredine 1942. godine. Niti jedan od dobrovoljaca iz Španjolske nije pao u ruke ustaša ili Nijemaca.

I sam Cvetko Flores bio je osuđen na šestomjesečnu kaznu zatvora u logoru Vernet, ali je zajedno s još dvojicom suboraca dobio direktivu od partijskog komiteta koji je djelovao u tom logoru, a vodio ga je Ivan Gošnjak, da na putu u logor pobjegnu i da se upute u Marseille gdje je trebalo da organiziraju punkt za prihvat odbjeglih Jugoslavena iz logora. Kako stoji u kratkoj Cvetkovoj biografiji objavljenoj u enciklopediji „Narodni heroji Jugoslavije“ Cvetko je još u lipnju 1941. pobjegao s 13 drugova iz Njemačke i vratio se u zemlju. Prešavši Sloveniju našli su se na granici novouspostavljene NDH i našli se u vikend kući glumca Augusta Cilića, gdje će organizirati punkt za prihvat povratnika iz Španjolske.

Cvetko Flores je nakon tog odrađenog zadatka otišao u partizane, gdje je preuzeo na Žumberku u rujnu zapovijedanje nad odredom „Matija Gubec“, koji je odmah stupio u borbe protiv ustaša. U jednom sukobu Cvetko je zarobljen, a pokušaj njegovih partijskih drugova da ga se oslobodi je propao. Cvetko je zajedno s još 36 drugova strijeljan u listopadu 1941. u Maksimiru. Kasnije će biti proglašen za narodnog heroja.

Ivan Gošnjak, koji je u logoru Vernet bio partijski nadređeni i davao zadatke Floresu, i sam će pobjeći iz logora u Pariz, a kasnije u Njemačku odakle će početkom 1942. krenuti natrag prvo u rodni Sisak, a poslije u šumu. U intervju danom Darku Stupariću i objavljenom u knjizi „Revolucionari bez frakcija“ Gošnjak je o tim danima kazao:

„U proljeće 1941. po logorima su počeli Nijemci vrbovati stručnu radnu snagu za svoju privredu. Bili su spremni da zaposle  i bivše interbrigadiste. Odlučili smo iskoristiti tu priliku i dana je direktiva da se drugovi javljaju na rad u Njemačku. Kako su Nijemci, s obzirom na to da je Jugoslavija već bila okupirana, od Jugoslavena primali samo Hrvate, to su se svi drugovi pred njemačkom komisijom predstavili kao Hrvati… Zadatak je bio dokopati se Njemačke, a zatim kako tko zna, doći u Jugoslaviju“, kazivao je Gošnjak, koji u to vrijeme nije imao nikakvih informacija o ustanku i borbama partizana.

No, samo nekoliko mjeseci kasnije kao iskusni zapovjednik iz Španjolskog građanskog rata bit će imenovan za zamjenika komandanta Glavnog štaba Hrvatske. Stuparić prenosi i anegdotu kako Gošnjak, umjesto zapovjednika Glavnog štaba, zamalo nije postao komandir voda. Naime, na putu do glavnog štaba naišao je na bataljon kojim je komandirao Mate Jerković, koji mu je u tom trenutku ponudio da bude komandir voda. Gošnjak je u odgovoru kazao: „Istina, tražio sam Matu i njegov bataljun, ali je tada počela koncentrirana ofenziva na Baniju: prošao sam i kroz selo gdje je trebao biti Matin bataljun, ali ga nije bilo. On je već digao rep, kako kažu naši na Baniji“.

Prema nepotpunim podacima najveći broj Španjolskih dragovoljaca se izjašnjavao kao Hrvati, njih 48 posto, zatim Slovenaca je bilo 23 posto, Srba 18 posto, Crnogoraca 3.2 posto i Makedonaca 1.5 posto. Na spiskovima boraca se nalaze i njemačka i židovska imena. Jednako nepotpuni podaci kažu da su po političkoj pripadnosti bili komunisti 561, socijaldemokrate 10 posto, članovi Hrvatske seljačke stranke 8 posto, anarhisti 4 posto, a van stranaka gotovo trećina ukupnog broja 457.

Veliki broj dobrovoljaca potjecao je s područja Dalmacije, a po brojnosti su prednjačili Imoćani (54), zatim Zadrani (18), Split (17), Šibenik (16), Sinj (7) itd. Zanimljivo da je i iz jugozapadne Bosne dolazio veliki broj dragovoljaca, najviše iz Livna, njih čak 40. Razlog je što su mnogi mladići iz tih krajeva radili u rudnicima i na gradilištima po Belgiji i Francuskoj, odakle su partijski ili sindikalno organizirano išli u Španjolsku. S druge strane, pokušaj prebacivanja dvjestotinjak Dalmatinaca, Zagrepčana i Slovenaca iz splitske okolice početkom 1937. je propao.

Dobrovoljci iz Jugoslavije sudjelovali su u borbama na madridskom, aragonskom, levantskom i katalonskom bojištu. Nakon kraha i poraza republikanske vojske i povlačenja iz Španjolske, većina dobrovoljaca našla se u Francuskoj i bila zatvorena u logore St. Cypriene, Argeles, Gurs i Vernet, gdje  je zbog loših životnih uvjeta nekolicina njih i umrlo.

Oni koji su preživjeli, kao što smo naveli, vraćali su se u zemlju, ali bio je dobar dio i onih pojedinaca koji su se priključili britanskoj ili američkoj vojsci, a kasnije su se uključili i u borbe na jugoslavenskom prostoru. Mnogi su poginuli u samom Španjolskom građanskom ratu, a najveći dio kasnije u NOB-u. Malobrojni preživjeli su kasnije u Jugoslaviji obnašali najviše dužnosti u vojsci i politici, a većina ih je proglašena i narodnim herojima.

Prošle godine u Rijeci je održana izložba „Kultura sjećanja i Španjolski građanski rat“ , koju je priredio povjesničar Vjeran Pavlaković koji nam je na upit o današnjem odnosu prema tom dijelu prošlosti i činjenici da su Hrvati činili skoro polovicu jugoslavenskih dragovoljaca u Španjolskoj kazao kako danas jako malo ljudi uopće zna za Španjolski građanski rat i činjenicu da se toliko dobrovoljaca iz Hrvatske (i Jugoslavije općenito) borilo na strani Španjolske Republike protiv Franka i Nacionalista.

„Međutim, za ljevicu Španjolski građanski rat još uvijek ima puno značenja, dok starija generacija koja je odrasla tijekom Jugoslavije sigurno zna malo više, jer je borba španjolskog naroda protiv fašizma bio važan dio kolektivnog sjećanja na europski antifašizam. Iako se brojni partizanski spomenici odnose na Španjolski građanski rat ili su posvećeni pojedinim španjolskim borcima, u Hrvatskoj zapravo ne postoje značajnija mjesta sjećanja koja bi potaknula vidljive komemorativne prakse“, navodi Pavlaković.

Na upit koliko je taj odnos opterećen prošlošću i sudioništvom većine španjolskih boraca u NOB-u i zašto je to tako kaže:

„Španjolski borci bili su blisko vezani uz sjećanje na NOB, ne samo zbog antifašističkog kontinuiteta, već i zbog činjenice da su mnoge ključne osobe u partizanskom pokretu bili veterani Španjolske. Kao što sam spomenuo, partizanski spomenici često su sadržavali imena španjolskih boraca iz nekog mjesta, poput Lokva u Gorskom kotaru. Tijekom socijalizma španjolski su borci uključeni u partizanske komemoracije, a njihova je organizacija dobila status Narodnog heroja. Stoga nije čudno da su uništavanje fizičkog sjećanja na NOB (npr. rušenje spomenika) i ispolitizirani povijesni revizionizam, čiji smo svjedoci posljednjih 30 godina, uključivali i brisanje španjolskih boraca iz kolektivnog sjećanja. Veliki spomenik španjolskim borcima nekada se nalazio na mjestu kampusa Sveučilišta u Rijeci, ali nisam uspio pronaći što se dogodilo s tim kipom nakon što se JNA povukla iz Rijeke tijekom Domovinskog rata. Medijsko predstavljanje složenih povijesnih fenomena često pojednostavljuje stvari na crno-bijeli, dobro ili zlo, što smo u hrvatskom slučaju vidjeli da se sve što ima veze s komunističkim pokretom odmah tumači kao antihrvatsko i totalitarno u interpretacijama desničara. Iako je među španjolskim borcima bilo svakakvih dobrovoljaca (HSS-ovca, anarhisti, apolitički radnici), KPJ je bila zadužena za organiziranje Jugoslavena u Španjolskoj, a nakon Drugog svjetskog rata kontrolirala je priču što je rezultiralo percepcijom da su svi oni bili komunisti“, objašnjava Pavlaković.

Povjesničarka iz Beograda Olga Manojlović Pintar, koja je nedavno sudjelujući na 4. Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu Ijevice – Korčula after Party predstavila svoju knjigu “Posljednja bitka: Španski borci i jugoslovenska kriza osamdesetih”, kazala je kako je među španjolskim boricima bilo  ljevičara, anarhista, pa i staljinista, ali vezivala ih je ideja antifašizma.

„Na žalost, jugoslovenski španjolski borci u svojoj posljednjoj bitci nisu pobijedili, kao što nisu pobijedili ni u Španjolskoj,  ali, kako je jedan španjolski pjesnik rekao, oni su pobjednici svih poraza – nisu odustajali od borbe ni u najtežim uvjetima“, istaknula je Manojlović Pintar.

Forum

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register