Moja priča o hrabrosti. Hrabrosti stvaranja i hrabrosti egzila

Objavljeno: 30.11.2021, 07:26h

Nije o meni da pjevam o svojoj hrabrosti, ako je imam, a ako je nemam, bilo bi krajnje nepristojno da se kazujem nekim tko nisam

Autor: Rajko Grlić

Da bi bio hrabar, moraš, barem malo, biti, obdaren glupošću. Točnije rečeno, lišen onoga što se zove ‘šahovska pamet’, mogućnosti da predvidiš nekoliko poteza unaprijed, da sačekaš pravi trenutak i doneseš racionalnu odluku. Ničega od toga nema u hrabrosti. Ona je, terminologijom ljubića, bliža srcu no glavi

1991.nas je bilo 4.784.265, 2001. 4.437.460, a 2011. 4.284.889. Neslužbeni podaci zadnjeg popisa kažu da nas 2021. ima tu negdje oko 3.880.000. U ovih trideset godina slobode i vladavine prava izgubili smo gotovo milijun stanovnika, sveli se na veličinu jednog malo pristojnijeg grada. Opasno se “šrinkamo”, rekli bi cinici.

Vjerojatno je to i razlog sve učestalijih napisa koji se pitaju jesu li hrabriji oni koji odlaze ili oni koji ostaju. U medijima koje financijski podržava vlada, a njih nije malo, vjeruju da je u pravu Aleksa Šantić.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat kô što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Malobrojniji vjeruju Dediću

U onim malobrojnijim, koji tu pomoć ne primaju pa si mogu priuštiti da budu bliže istini, vjeruju Arsenu Dediću.

Kud plovi ovaj brod

kud ljude odnosi

i da li i’ko zna

što more sprema?

 

Kud vodi ovaj put

kojim smo krenuli,

od svega samo znam

povratka nema.

Hrabrost stvaranja i hrabrost egzila

Ponukan tim napisima, u stražnjem desnom džepu traperica, onom u kojem neki drže novčanik ili mobitel a ja malo intimnije bilješke, potražio sam požutjeli papir s natuknicama za ono što sam govorio prije nekoliko godina u Umagu, na skupu posvećenom velikom istarskom piscu Fulviu Tomizzi. Tema je bila “Hrabrost”, a u slučaju Tomizze ona se račvala na dvije podteme koje su označile njegov život: hrabrost stvaranja i hrabrost egzila.

Ovo sto slijedi pokušaj je rekonstrukcije tih poprilično raznovrsnih natuknica koje me tjeraju na švejkovski način pričanja, krene se u jednom smjeru, pa se malo skrene, pa se vrati na temu, pa opet…

Priznaje se samo ratnička hrabrost

Zato prije nego što krenem u tu priču o hrabrosti, a takve su priče, kao i oni koji ih pričaju, uvijek malo sumnjive, i to ne bez razloga, moram odmah skrenuti s glavne teme i podijeliti s vama SMS koji mi je neki dan s Korčule poslao stanfordski doktor, gospodin Hajrudin Pašić.

“Đede, kako su vas Italijani tretirali za vrijeme rata?” “Eeee, došli su u selo i pokupili sve muško od 18. do 88. I vele: Ooo Crnogorci… ‘oćete li da vas strijeljamo ili jebemo?” Ona sramota od Milonja Markov bogami skine gaće, i Pero Ilijin, i Pajo Nikolin… svi se naguziše!” “A što je s tobom bilo, đede?” “Bogami, mene su strijeljali…”

Rođen sam nakon tog velikog rata, a za ovaj zadnji lokalni imao sam malo previše godina. A i nije mi se baš ginulo u bespućima Hercegovine za ideale pizza-majstora iz Toronta. Pobjegla su mi, dakle, dva rata i kao takav ne bih trebao govoriti o hrabrosti, jer kod nas se manje-više priznaje samo ta ratnička.

Kaptol je uložio u redizajn povijesti

Odgojen sam u obitelji koja je borbu protiv fašizma smatrala hrabrim činom. Moja majka se iz tog rata vratila s ordenom za hrabrost.

No otkad je katolička crkva ovladala državom i njezinim medijskim prostorom, ta je priča dovedena u pitanje. Kaptol je uložio nemale pare poreznih obveznika u redizajn povijesti i u tome je, kako stvari danas stoje, u potpunosti uspio.

Po toj novoj prošlosti, ustaše su bili hrabri domoljubi koji su se borili za našu jedinu i voljenu, a partizani srpsko-komunistička banda koja je kukavički klala nevine ljude. Rezultat toga je da se danas pod pokroviteljstvom države slavi Bleiburg, da njihov radio i televizija prenose mise zahvalnice u spomen na “naše svete mrtve”, dok se Dan pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj, koja je dala daleko najviše partizana, gotovo potpuno prešućuje.

Hrabrost je bliža srcu no glavi

Ne zazivljem partizane i ustaše – a oni nikada ne bi trebali stanovati u istoj rečenici – zato da bih pjevao znanu pjesmicu, nego da objasnim kako hrabrost, pa čak ni ta kod nas toliko štovana ratnička, i nije neka trajna oznaka. Da to što se smatra hrabrošću u jednom vremenu ne mora biti hrabrost u drugom, i obrnuto. Ukratko, da hrabrost, kao i naša povijest, uvelike ovisi o onome tko vlada i tko kao takav ima pravo na definiciju hrabrosti.

Da bi bio hrabar, moraš, barem malo, biti, obdaren glupošću. Točnije rečeno, lišen onoga što se zove “šahovska pamet”, mogućnosti da predvidiš nekoliko poteza unaprijed, da sačekaš pravi trenutak i doneseš racionalnu odluku. Ničega od toga nema u hrabrosti. Ona je, terminologijom ljubića, bliža srcu no glavi.

Druga odlika hrabrosti jest da je ona reakcija a ne, kao što se često misli, akcija. Hrabrost nalikuje pari iz nekada slavnog pretisovog ekspres-lonca. Ona podiže teški metalni ventil i izlazi pod pritiskom glasno zviždeći. To je reakcija na pritisak. Mi smo hrabri kad nas nešto na to natjera, kad nam se čini da nemamo drugog izlaza i kad nemamo vremena ili mogućnosti razmišljati o posljedicama. Teoretičari filmskih scenarija, kao i mnogobrojni pisci “scenarističkih kuharica”, tvrde da se glavnom junaku ili junakinji to mora dogoditi najkasnije nakon prvih desetak minuta.

Hrabrost za film ili odlazak u Ameriku

Ali da se iz teorije vratimo u praksu. Kao dijete iz pristojne građanske obitelji, ne govorim o svojoj hrabrosti. Ako je imam, nije o meni da o njoj pjevam, a ako je nemam, bilo bi krajnje nepristojno da se kazujem nekim tko nisam. Usprkos toga često sam, i javno i privatno, pitan je li mi hrabrost bila potrebna za pravljenje nekog filma ili, i to učestalo pitaju, za odlazak u Ameriku.

Počnimo s filmom.

Kada me pitaju za filmsku hrabrost, svi-manje više misle na temu, priču, scenu, neki lik ili određenu repliku. Teško mi je na to odgovoriti jer u tome ne vidim neku posebnu hrabrost. Kad pričam, točnije rečeno pričamo, jer film je kolektivna igra, pokušavamo priču ispričati do kraja, bez zadrške, i to ne zato da bismo ispali hrabri, već da budemo pošteni prema tome o čemu pričamo. Uostalom, kao i prema samom sebi jer dobar komad života, nekih tri do četiri, a ponekad i više godina, provedem u pričanju jedne priče. Ne radi se tu dakle o hrabrosti, već, u najboljem slučaju, o nekom elementarnom poštenju prema stvarnosti koja te okružuje.

Za skok u film treba hrabrosti

O pravoj hrabrosti vezanoj za film u ovih pedesetak i kusur godina koliko ih radim, pitao me zapravo samo jedan čovjek: Angel Miladinov, sjajan televizijski urednik za kojeg sam radio puno zabranjenih dokumentaraca. Nekoliko dana prije početka snimanja prvog igranog filma, davne 1973., zaustavio me na ulici i pitao: “Da li te je strah?” Pitao me zapravo imam li hrabrosti skočiti u taj nepoznati ponor zvan igrani film.

To je bilo točno pitanje i, kao što sam poslije puno puta ustanovio, ne samo za prvi film nego za svaki, jer svaki film je prvi film. Skočiti, a ne znati što te dolje čeka, u što to uvlačiš stotine ljudi i puno novca, i u što će se sve to na kraju izroditi, da, za to je potrebna hrabrost.

Rijetko i s velikim vremenskim pauzama radim filmove. Da bih zaronio u njega, potrebna mi je ogromna količina para koju polagano sakupljam. Kad me pitaju, a i to čine često, zašto ne snimam u Americi, uvijek šablonski, ali zapravo najiskrenije odgovaram: zato jer me ljudi tamo, kao i njihove priče, ne bole tako i toliko kako me bole ovdje. Kad ovdje osjetim da se lonac napunio parom, da ona mora iz njega izaći, zažmirim i krenem. Za taj skok u film treba hrabrosti, i to puno više od one koja je potrebna da se izgovori nešto bogohulno.

Počeo sam se osjećati kalustrofobično

Sljedeće često ponavljajuće pitanje vezano na hrabrost glasi: koliko hrabrosti je bilo potrebno da se ode živjeti u Ameriku. Tu priču, kao i sve priče o egzilu, nemoguće je pričati bez kratkog opisa onoga iz čega se odlazi, onog ekspresnog lonca koji istiskuje paru.

Devedesete, osim za one koji su vladali, nisu bile neke vesele godine. Jedan ostarjeli režim na izdisaju pretapao se, uz puno pljačke, krvi i rodoljubne demagogije, u drugi, po svim nagovještajima siroviji od prethodnog.

Kao nekome tko nikada nije bio pretjerano impresioniran režimima, počeo sam se osjećati klaustrofobično. Nešto nalik onoj klasičnoj filmskoj noćnoj mori u kojoj se zidovi sobe u kojoj leži glavni junak polagano ali uporno pomiču zlokobno smanjujući njezinu kvadraturu. U nekoliko intervjua rekao sam što mislim o novoj vlasti i uskoro iz novina saznao da sam “četnik”, “židov”, “perač Miloševićevog novca”, “komunjara”, “jugonostalgičar” i, što je tada bila optužba svih optužbi: “Srbin”.

Egzil je stalno koračanje u nepoznato

Gospođi Ani i meni nije trebalo “analitičko sagledavanje stvarnosti” da u jednom “malom noćnom razgovoru” zaključimo da idemo, da je zaludno demantirati optužbe, pokušati se umiliti onima koji te prozivaju ne bi li ti dali za koricu kruha. Tako smo jednoga dana svoje živote prebacili s jednog na drugi kontinent, prešli iz jednog u drugo agregatno stanje, iz kakve-takve izvjesnosti u krajnje krajnju neizvjesnost, a sve u nadi da nas stari Seneka nije obmanjivao kad je tvrdio: “Za mudrog je čovjeka svako mjesto njegova zemlja.”

U tom novom životu ličili smo na one žene koje u najboljim godinama, u potrazi za mladošću, odlaze na plastične operacije i koje zatim danima nervozno čekaju da ugledaju svoje novo lice. Tako smo i mi s neizvjesnošću čekali da vidimo kako će izgledati taj naš novi život, tj. mi u njemu. Poput žena koje su imale sreću da ih je operirao netko tko zna što radi, i mi smo, nakon višegodišnje operacije preseljenja iz jednoga života u drugi, imali sreću da izgledamo ljepše i mlađe. Bili smo sigurniji, i duhovno i materijalno, ali smo se i dalje, poput plastificiranih žena, pitali koliko nas taj novi izgled, u našem slučaju egzil, mijenja, a koliko nam ostavlja slobodu da ostanemo ono što smo bili.

Za ostati to što si bio potrebna je hrabrost. No ona je jednako tako potrebna i za drugu opciju; promjenu i potpunu prilagodbu novom životu. Za svaki početak, za svaki novi korak treba imati hrabrosti, a egzil je upravo to: stalno koračanje u nepoznato. Zato vjerujem da nužnost (ekspres-lonac), znatiželja (glad za novim) i hrabrost (lišenost druge mogućnosti) čine bermudski trokut egzila u koji kad se jednom zakorači povratka više nema. Kao i kod žena nakon što naprave prvu plastičnu operaciju.

Telegram.hr

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register