Autor: Brano Mandić

Sve mi je jasno, ali kako Milu Đukanoviću posle trideset godina pođe za rukom da mu se vjeruje na riječ, e to ne mogu da dokučim. Prije pola godine iz kabineta pomenutog Đukanovića – onog istog koji preko pet majki firmi otvarao račune na Djevičanskim ostrvima – izdato je saopštenje kako se predsjednik, hm, vakcinisao.

Sve je to očekivano i pohvalno pride, a bilo bi još više da je Đukanović, kao sav normalan svijet, uz radosnu vijest pružio fotografiju. Znate već te dosadne slike: bista političara bez kravate, pognut lider u nekoj sportskoj hali, sa mlohavim bicepsom i pogledom zabodenim u patos. Takve slike imam u glavi za mnoge prvake veselog Balkana – osim za Đukanovića. A, njegovu sliku nemam iz prostog razloga što takva fotka ne postoji.

Daleko bilo da iznosim svoje sumnje kako su Đukanović i njegova supruga Lidija dio antivakserskog podzemlja, na to prosto nemam pravo, jer bi to bila fantazmagorična rekla-kazala umotana u pikantni kafanski probabilizam.  Na slične paušalije imam još manje prava, ako znamo da je na čelu Vlade Crne Gore lider antivakserskog nadzmemlja i medicinski fenomen, premijer Zdravko Krivokapić, sa svojih 283,4 antitijela.

Đukanovićeva diskretna vakcinacija, ipak, važna mi je iz drugog razloga, kao simptom prolaska njegove istinske moći. Jer dubinski se niko nije zapitao, niko nije tražio dokaz više, kao da je vaskolišna crnogorska javnost ostala spuštene ćune na rečenu intrigantnu nedostatnost. Prosto su ljudi rekli, dobro je to Milo, vidjeli smo ti biceps ono kad si bio kapiten na mundobasketu za veterane u Montekatiniju i vratio se iz Italije sa zlatom. Vjerujemo ti na riječ, dvometrice naša, ali sad imamo prečih briga.

Ima li gore sudbine za jednog vođu nego da mu neko izmakne centar pažnje iz kojeg djeluje? Ima li išta grđe  za polit-bosa, nego da bude lokalizovan u svojoj moći, do te mjere da jedna za drugom afere prolaze crnogorskim medijskim nebom, ali po nekoj postepenoj šemi koja dobija jasne i predvidljive naznake. Nema više kod Đukanovića onog polubožanskog erosa koje u hipu riješi ili polupa sve. Jok, more, gomilaju se lijeno optužbe, fakture i ofšor papirčine,  u njima se Đukanović pominje, ali nije to više centrifugalna ubodna tačka crnogorskog političkog prostora, ona jedna tačka oko koje se sve vrti.

Zato valjda svakog, osim one najdokonije, boli briga da li se predsjednik stvarno pelcovao, ili ne.

Prije neki dan, eto, baš u stojnom Palermu spomenuli Đukanovića, ako nekog još zanima. Sudski spisi kažu da je albanskom tajkunu navodno preko burazera omogućio bankarske usluge. Ne bi to bilo sočno da tajkun nije gonjen za pranje novca i da nije u telefon rekao kako će mu bratska banka Đukanovića otvoriti vrata, a predsjednik Crne Gore postati dužnik.

Još jedan skelet iz porodične škrinje, ništa strašno. Ali, prosto, situacija za Đukanovića postaje logički neodrživa. Nastavi li ovako, jedina šansa mu je da otperja na Mauricijus, da sakuplja jaja vjetruške klikavke ili neke druge endemske vrste, da uloži u ekološki pokret i okaje grijehe prošlosti na fonu zaključaka samita u Glazgovu. Brat mu je Aco već uložio u SPC, tamo više ne može, puno bi bilo dva ktitora iz iste kuće.

Možda je bolje da se vođa reinstalira u nekom drugom univerzumu, jer za ovaj crnogorski više nije toliko značajan da bi ostao nedodirljiv.

Valjda je i njemu to jasno.

Okruženje