Bog, ako ga ima, i čovjek, ako nije poslušan, ravnopravni su

Objavljeno: 15.10.2021, 07:23h

Autentične egzistencije nikada nisu nasilne i neprijateljske. To nipošto ne znači da su autentične egzistencije bezidentitetske. Upravo suprotno, autentične egzistencije počivaju na dubokoj svijesti da imamo identitete i da su to naši identiteti, kao i na tome da netko drugi ima neke druge identitete.

Autor: Marko Vučetić

Prvo predavanje koje održim brucošima suočava me sa spoznajom kako je ljudski život autentičan samo ako smo u stanju napustiti otuđujuće elemente s kojima su nas drugi natjerali da se identificiramo i da im se, nakon što smo ih kritički sagledali i dali im novo značenje, vratimo i pretvorimo ih u elemente naše autentične egzistencije.

Jedan od tih otuđujućih elemenata je i predstavljanje imenom i prezimenom. U imenu i prezimenu krije se mogućnost nepovratnog otuđenja, ali i mogućnost da se rodimo kao autentična bića.

Ako nikada nismo kritički propitali druge i sebe, uzalud nosimo bilo koje ime. Mi smo tada bezlično bezimeni. Ako smo, naprotiv, u vlastitom imenu vidjeli mogućnost da se razlikujemo od svih ostalih, od onih koji misle da smo njihovi, kao i od onih koji očekuju da njihovi tek postanemo, na putu smo autentične egzistencije.

U biblijskom smislu, kada nekome date ime, ujedno sebe prezentirate kao onoga tko potpuno poznaje onoga kome je dao ime. Možda je ovo razlog zašto ljudi sami sebi ne daju ime? Zbog toga što sami sebe ne poznaju.

Tužna je istina da samo rijetki ljudi sami sebe poznaju u tolikoj mjeri da sebe sami nikada nisu iznenadili, ugodno ili neugodno. Ljudi su dominantna bića koja se ne propituju i koja ne propituju. Zato ih drugi iznenade.

Ljudska povijest je povijest poslušnih ljudi i povijesnih procesa koji jedan posluh zamjenjuju s nekim drugim posluhom. Mi zapravo napredujemo u posluhu, a umišljamo, zato što su nam to drugi rekli, da smo nešto veličanstveno napravili. Veličanstvo posluha i nije neko veličanstvo, osim, naravno, ako nije riječ o poslušnim ljudima, njima je svaki posluh veličanstven.

Pogledajmo samo heroje posluha koji su se nastanili u ovoj državi. Oni, zato što su poslušni, smatraju da je ova država njihova i da oni određuju kome ova država pripada. To im je, kao sve ostalo u životu, netko rekao da misle. Takvi su, primjerice, Hrvati i katolici jer im je netko rekao da su Hrvati i katolici.

Oni koji nikada nisu propitali vlastito hrvatstvo i uz njega, nakon što su ga propitali, pristali kao uz jedan od mnogih identiteta, zapravo nikada nisu bili Hrvati, iako su im drugi rekli da su Hrvati.

One kojima je netko drugi rekao što su, lako je prepoznati – poslušni su.

Međutim, posluh se ne očituje samo putem slijepog slijeđenja onoga što neki autoritet kaže, nego i u prividnom otporu prema autoritetu. Taj prividni otpor nije ništa drugo nego potvrđivanje autoriteta. Ovo je vidljivo kod pripadnika tzv. desnice kada se prividno suprotstavljaju Plenkoviću, a zapravo ga poslušno slijede.

Razlika između onih koji Plenkovića poslušno slijede, bez da mu se prividno opiru, od onih koji mu se prividno opiru a zapravo ga poslušno slijede, sastoji se samo u tome što su ga prvi bez ikakvih pogovora prihvatili kao autoritet, dok ga ovi drugi nemuštom kritikom i prividnim otporom ustanovljuju kao autoritet.

Istina je da ga i jedni i drugi smatraju autoritetom koji ih hijerarhijski nadilazi. No ljudski svijet nije svijet hijerarhije. Ljudski svijet je svijet ravnopravnosti.

Studenti su me pitali, ako je ljudski svijet isključivo svijet ravnopravnosti i svijet ravnopravnih, znači li to da u takvom svijetu nema mjesta za Boga?

Naravno da ima, ali taj Bog je ravnopravan čovjeku. U ljudskom svijetu nema mjesta za Boga koji nije ravnopravan s čovjekom. Ne postoji božanstvo koje je iznad čovjeka. Bog, ako ga ima, i čovjek, ako nije poslušan, ravnopravni su.

Uostalom, zar u kršćanstvu Bog nije postao čovjekom zato da bi pokazao svoju ravnopravnost s čovjekom? Zar roditelj, isto tako, kada se spušta na razinu vlastitog djeteta, to ne čini zato što je ravnopravan s djetetom? I Bog i čovjek, i roditelji i djeca su ravnopravni zato što ljubavlju odustaju od hijerarhije.

Bog koji silazi na razinu čovjeka nije Bog koji je odustao od božanstva, nego je Bog koji je time što je postao ravnopravan čovjeku očitovao svoje božanstvo. Isto tako, kada se roditelj igra s djetetom, ne odustaje od roditeljstva, nego shvaća da ga ravnopravna igra s djetetom čini roditeljem.

Ovo ljudi posluha nikada neće shvatiti. Njima treba hijerarhija, a kada se prihvati hijerarhijska struktura stvarnosti, onda se nikada ne propituju postupci onih koji su iznad.

Zbog hijerarhijske strukture stvarnosti, zbog neravnopravnosti, nastajalo je i nastajat će nasilje – od pedofilije u Crkvi, jer su klerici iznad laika, do najnovije političke devastacije Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u Republici Hrvatskoj. Nasilnici ne trpe ravnopravnost, oni jednostavno žele biti iznad drugih.

Kada prihvatimo roditelje koji su iznad nas, kada prihvatimo da imenom ne očitujemo sebe nego pripadnost nekom drugome, kada smatramo da Bog i čovjek nisu ravnopravni, prihvatili smo hijerarhiziranu stvarnost ili, drukčije rečeno, prihvatili smo stvarnost u kojoj se odvija nasilje.

Autentične egzistencije nikada nisu nasilne i neprijateljske. To nipošto ne znači da su autentične egzistencije bezidentitetske. Upravo suprotno, autentične egzistencije počivaju na dubokoj svijesti da imamo identitete i da su to naši identiteti, kao i na tome da netko drugi ima neke druge identitete.

Tome je tako jer autentičnost ne znači istost, nego različitost. Tko se ne razlikuje od nekog drugog, ne živi autentičnim životom, baš kao što autentičnim ljudskim životom ne može živjeti onaj tko smatra da je netko ili ispod ili iznad njega. Autentični ljudski život počiva na različitosti i ravnopravnosti.

Život u Hrvatskoj, zato što smo potpuno zapuštena tranzicijska zemlja, život je posluha i hijerarhije. Ovdje nema ravnopravnosti, ali od ravnopravnosti ne smijemo odustati.

Promjena ne dolazi putem onih koji se prividno opiru protiv nekoga ili nečega, promjena u ovakvom društvu dolazi putem varke uma. Potrebna nam je promjena političke, društvene i moralne psihologije.

Nešto od toga se zbiva u Zadru, i to snagom varke uma. Ljude posluha treba varkom uma navesti da rade ono što nikada ne bi radili. Rezultati u Zadru su već vidljivi, a bit će i vidljiviji. Varkom uma ne nastaje neki novi autoritet, nego se mijenja politička, društvena i moralna psihologija. Krajnji cilj je ravnopravnost.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply