Presuda koja zabranjuje istraživačko novinarstvo!

Objavljeno: 01.10.2021, 08:08h

Iz dosadašnjeg iskustva koje je opće, a ne moje osobno, kada neki medij objavi bilo čistu istinu ili čistu laž ili još češće zgodnu mješavinu istih, pogođene osobe uglavnom ne trče na sud da ishode zabranu i uklanjanje tekstova nego podignu tužbu i potom slijedi uobičajeni sudski postupak.

Autor: Mišo Milun

Nebo je plavo, bez oblaka, puše lagani povjetarac, bicikl juri niz brdo, a ja na njemu donosim vrijednosne sudove o stazama na koje bih mogao skrenuti.

Uletim tako u gustu šumu na stazu što vodi uz desni rub Limskog kanala kad me nešto kod leđa bocne dva, tri puta. Znam, to je stigla neka poruka na mobitel. Vozim dalje, ali znatiželja je jača od mene pa stanem i pogledam što je to stiglo. Poruka od prijatelja: ”Ovo vrijedi pročitati”.

Kada sam se vratio kući i smjestio umorno tijelo na ležaj, sjetim se te poruke pa odem tom poveznicom do teksta (”Sud zabranio portalu H-alter da objavljuje tekstove o Gordani Buljan Flander”, portal Index).

Tekst sam po sebi i nije nešto, ali prava senzacija, bar za mene, je tekst presude s obrazloženjem zašto se privremeno zabranjuje jednoj pravnoj osobi i slijedom toga i jednom portalu da piše tekstove o jednoj, ujedno i jedinoj takvoj u Republici Hrvatskoj, udruzi i njenoj ravnateljici.

Ja nisam studirao pravo i pri tome nisam ni pravnik, ja sam pomalo ostarjeli biciklist, nekada u aktivnim vremenima znanstvenik u području fizike i kemije. Kao takav godinama sam živio u uvjerenju da sudovi donose odluke nakon što čuju argumente optužbe i obrane, saslušaju iskaze svjedoka i nakon nekog vremena sve to odvažu pa donesu presudu.

Sve sam to krivo shvatio i krivo vjerovao. Kad pročitate tekst presude koji se nalazi na poslanoj mi poveznici shvatit ćete da ponekad uopće nije potrebno da sudac čuje argumente optužbe. On sam sve istraži i potom zaključi da mu ne treba ni obrana nego poput Aleksandra Velikog presječe cijeli predmet i razriješi taj čvor.

Zapravo tu čvora niti nema. Sam sudac navodi sve stavke Ustava RH prema kojima navedeni medij ima sva prava da objavljuje i piše što smatra da je interes javnosti.

Argumenti koje je sudac naveo kao osnovu za zabranu (istina privremenu, ali ipak zabranu) mediju da piše i objavljuje tekstove o jednoj udruzi i njezinoj ravnateljici su takvi da bi i on samom sebi morao dosuditi zabranu da išta o tome piše jer sumirajući i navodeći detaljno krimene iznesene u tekstovima u dokumentu koji je javan i u interesu javnosti on te iste stvari ponovo iznosi u javnosti i možebitno šteti ugledu, časti, osobnosti itd.

No ovo zadnje je samo šala i nadam se neutuživa i molim da se shvati kao takva.

Gdje sam ono stao*? Aha, sjetio sam se.

Iz dosadašnjeg iskustva koje je opće, a ne moje osobno, kada neki medij objavi bilo čistu istinu ili čistu laž ili još češće zgodnu mješavinu istih, pogođene osobe uglavnom ne trče na sud da ishode zabranu i uklanjanje tekstova nego podignu tužbu i potom slijedi uobičajeni sudski postupak.

I opet nam iskustvo govori da nas i u tim uobičajenim postupcima ništa ne smije iznenaditi.

Nas koji smo dosegli zrelost u bivšoj državi ništa ne iznenađuje jer smo prošli NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi) opće društveno školovanje. Mlađe osobe također nisu iznenađene jer misle da je to tako od pamtivijeka, to jest od dana kada su rođene.

No ova presuda bi trebala iznenaditi i alarmirati sve!

Ovo je presuda koja a priori zna što će neki medij ili autor napisati zato mu treba začepiti usta, slomiti olovku i razbiti tipkovnicu.

Ova presuda je puno više od toga. Ona zapravo omogućava praktički svakome tko to želi, a u interesu mu je da se u javnosti ne zna čime se i kako bavi da ishodi zabranu pisanja o tome.

Ona zapravo zabranjuje istraživačko novinarstvo.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register